U prosincu 1982. godine, Rodney Wilkinson, bivši južnoafrički prvak u mačevanju, ušetao je u nuklearnu elektranu Koeberg, krunski dragulj aparthejdskog režima. U sljedećih nekoliko dana unio je četiri bombe, postavio ih na ključne točke postrojenja, a zatim se oprostio od kolega, sjeo na bicikl i odvezao se u egzil. Bio je to jedan od najsmjelijih i najuspješnijih činova sabotaže u povijesti borbe protiv aparthejda.

Od prvaka u mačevanju do državnog neprijatelja

Rodney Wilkinson je s 21 godinom bio najbolji mačevalac u Južnoj Africi. Bio je nacionalni prvak u floretu i sablji, drugi u maču. No, na olimpijskom postolju nikada nije stajao. Aparthejd mu je to oduzeo, kao i mnogo toga drugog. Njegov bijes prema režimu dosegnuo je vrhunac kada je unovačen i poslan u rat u Angoli, rat u koji nije vjerovao. Vojnici su ginuli, a njihove smrti u medijima su se prikazivale kao prometne nesreće.

U Angoli je Wilkinson, stacioniran u jedinici za radiovezu, namjerno odgađao prosljeđivanje poruka sve dok ne bi postale beskorisne. Jednom je pijan zaspao za volanom vojnog kamiona punog piva i prevrnuo ga, zaradivši trajni ožiljak na čelu. Bio je upravo onakva osoba kakvu biste držali podalje od osjetljive infrastrukture. No, vojska je bila tek proba za ono što je slijedilo.

Nakon vojske preselio se u komunu u Cape Townu, gdje je upoznao Heather Gray, ženu koja će postati njegova partnerica u borbi i životu. Ona je bila ta koja ga je potaknula da svoj bijes pretvori u konkretnu akciju.

Planovi za rušenje ponosa aparthejda

Godinama prije, dok je elektrana Koeberg još bila u fazi planiranja, Wilkinson je ondje radio kao tehnički crtač. Dok je bio na gradilištu, ukrao je katalog s detaljnim nacrtima cijelog postrojenja. U tome nije bio sam. Tamnoputi kolega, čiji je posao bio nadzirati referentnu knjigu s nacrtima, pomogao mu je.

​- Imao sam dobar radni odnos s njim jer ga nisam tretirao kao inferiornog - ispričao je Wilkinson.

Kada mu je rekao da namjerava kopirati knjigu, kolega je shvatio poruku. Sljedećeg jutra, 200 stranica nacrta čekalo ga je na stolu, uredno zamotano. Kada je Wilkinson pokazao nacrte Heather, ona je predložila da ih odnesu Afričkom nacionalnom kongresu (ANC), oslobodilačkom pokretu koji se borio protiv aparthejda.

Krajem 1980. godine, bez ikakvog političkog iskustva, otputovali su u Zimbabve. Ondje su stupili u kontakt s ANC-om, koji je isprva bio sumnjičav prema "hipiju" koji se pojavio s navodnim nacrtima najčuvanijeg postrojenja u Južnoj Africi.

U vrtlogu špijunaže

Nakon višetjedne provjere, koju je potajno vodio obavještajac Jeremy Brickhill, par je konačno doveden pred Maca Maharaja, legendarnog borca protiv aparthejda koji je proveo 12 godina u zatvoru na otoku Robben uz Nelsona Mandelu. Maharaj je u Wilkinsonu vidio potencijal.

​- Bio je pušač trave, hipik, tip koji živi u komuni. I vidim da je nepredvidiv. Ali on je taj čovjek. Nije ostavio nikakav trag. Nema političku pozadinu, pa ga možete poslati natrag - rekao je Maharaj.

Shvatio je da je Wilkinson, ispod nekonvencionalne vanjštine, osoba s mentalnom snagom potrebnom za vrhunskog sportaša. Nacrti su poslani na provjeru nuklearnim znanstvenicima u Sovjetskom Savezu i Velikoj Britaniji. Bili su autentični. ANC je godinama pokušavao smisliti kako napasti Koeberg. Sada su imali čovjeka koji je poznavao postrojenje iznutra. Pitali su Wilkinsona je li spreman sam postaviti bombe. Nakon teške odluke, pristao je.

Operacija Mac: tempirane bombe u srcu režima

U srpnju 1982. godine, Wilkinson se, na iznenađenje svih, ponovno zaposlio u Koebergu na kratkoročnom ugovoru. Nitko ga nije podvrgnuo sigurnosnoj provjeri. Njegov posao mapiranja cijevi dao mu je pristup najosjetljivijim dijelovima elektrane. Tijekom sljedećih pet mjeseci, sastajao se sa svojim voditeljem iz ANC-a, Aboobakerom Ismailom (poznatim kao Rashid), u Svaziju kako bi razradili plan.

Cilj je bio jasan: nanijeti maksimalnu ekonomsku štetu i poslati snažnu političku poruku, ali bez ljudskih žrtava i rizika od radioaktivne kontaminacije. Napad se morao dogoditi prije nego što se nuklearno gorivo unese u reaktore. Odlučili su se za četiri cilja: glave dvaju reaktora te snopovi kabela ispod dvije kontrolne sobe.

Rashid je sovjetske limpet mine dodatno napunio termitom, smjesom koja gori na 2200 Celzijevih stupnjeva, dovoljno vruće da presiječe čelik. Vatra bi se, za razliku od eksplozije, proširila kroz kabele i izazvala kaskadnu štetu.

U tjednu prije napada, Wilkinson je jednu po jednu minu unosio u postrojenje. Sakrio bi je u šupljinu iza ploče s instrumentima u svom Renaultu 5, prošao prvu kontrolu, a zatim je tijekom vožnje do ureda prebacio u torbu i zaključao u ladicu stola. Kasnije bi minu stavio za pojas, ispod košulje, i ležerno prošetao pored čuvara i psa na drugoj kontrolnoj točki.

​- Često sam imao ozbiljne sumnje i paralizirajući osjećaj slabosti i straha. Počeo sam halucinirati, gotovo sumnjajući da me prate - priznao je kasnije.

U petak, 17. prosinca, na svoj posljednji radni dan, postavio je sve četiri bombe. Popodne je aktivirao 24-satne upaljače. Svaki put kad bi povukao osigurač, riskirao je da mina eksplodira u njegovim rukama. Svaki put, mehanizam je izdržao.

Bijeg na biciklu i odjek eksplozija

Oko 17 sati, pridružio se kolegama na oproštajnoj zabavi. Stajao je s čašom u ruci, opraštajući se od ljudi koji su stajali iznad četiri tempirane bombe, a da toga nisu bili svjesni. Zatim je sjeo na svoj bicikl i odvezao se.

Odletio je u Johannesburg, gdje ga je dočekala sestra. Odvezla ga je do granice sa Svazijem, a on je prešao granicu biciklom preko trošne farmerske ograde. Sljedećeg dana, u subotu, 18. prosinca, odjeknula je prva eksplozija. Uslijedile su još tri tijekom sljedećih 12 sati. Nitko nije ozlijeđen.

Šteta je bila golema: 500 milijuna randa, što je u to vrijeme bilo otprilike 500 milijuna američkih dolara. Puštanje elektrane u pogon odgođeno je za 18 mjeseci. Bio je to ponižavajući udarac za režim i ogromna propaganda pobjeda za ANC. Nekoliko dana kasnije, u Mozambiku, Wilkinson se susreo s Oliverom Tambom, predsjednikom ANC-a u egzilu.

​- Tambo me samo zagrlio, smijali smo se i plakali - prisjetio se Wilkinson.

Identitet bombaša ostao je misterij 13 godina, sve dok 1995. godine njegovu priču nije otkrio list Mail & Guardian. Wilkinson, koji se vratio u Južnu Afriku nakon pada aparthejda, godinama je živio u anonimnosti u obalnom gradiću Knysna, gdje ga ni susjedi nisu poznavali kao najtraženijeg sabotera u povijesti zemlje.

* uz korištenje AI-ja