Rade brisači. Na autoputu bratstva i jedinstva pada ljetna kiša. U Novskoj ustaje glavni vozač Milan Šipka (44) i prepušta mjesto Petru Krajnoviću. Autobus Laste registarskih oznaka S-8540 krenuo je iz Beograda 14. kolovoza 1957. malo poslije 16 sati i sad juri kroz pljusak, evo ga nadomak Zagreba. Još možda 25 minuta, pola sata. Malo će odmoriti, pojesti nešto pa nastaviti dalje, prema Ljubljani. Lasta je uvijek imala dobre vozače. Prodali su 35 karata. Prošao je već 21 sat i putnici uglavnom spavaju. 

Ispred njih, na 31 kilometar do Zagreba tegljač prijevoznog poduzeća iz Karlovca upada u probleme i staje sa strane. Još od Šapca vuče sa sobom ogroman teret, nekakav Škodin kamion natovaren s 30 tona lima. Hladnjak tegljača koji stenje pod teretom, međutim, ne radi kako treba i šofer Ante Vidoš zato staje sa strane. Svako malo mora nadoliti vode. S njim je naprijed u kabini Stevo Gračan, šofer pokvarene Škode koju valja nekako došlepati do Zagreba. Već su kod Ježeva. Pale svjetla za upozorenje, tegljač pozicijska, a Škoda još i dodatna, crvenu svjetiljku sa stražnjeg tovarnog sanduka. 

U 21.20 tegljaču i Škodi se velikom brzinom  - vidi li uopće crvenu svjetiljku i pozicijska svjetla?! - približava autobus Laste kojim upravlja Petar Krajnović. Odjednom škripa guma, autobus zanosi u stranu i - bum! Udara svom silinom. 

- Naš kamion je stajao uz rub ceste. Pregledavali smo gume i čekali da se motor ohladi  - reći će kasnije Vidoš, a cijelu priču potvrditi Gračan - Od Zagreba jurio je osobni automobil koji nas je zaslijepio svojim farovima. Umalo zatim začuli smo tresak, jauke i lomljavu stakla. Zaslijepljen jakom svjetlošću, šofer autobusa Lasta koji je dolazio iz Beograda smeo se i skrenuo udesno udarivši u kamion. Naša je sreća da nismo bili u kabini... 

Tajanstvena limuzina H-8

Policijska rekonstrukcija će pokazati da je točno u 21.20 tajanstveni automobil iz pravca Zagreba, čije su registarske oznake počinjale s H-8, dugim farovima zaslijepio vozača Petra Krajnovića tako da ovaj nije vidio ništa ispred sebe, da bi izbjegao direktni sudar s limuzinom dao se udesno i svom silinom zabio u zaustavljenu Škodu koju kao da nije niti vidio.

Doslovce ju je prepolovio. Pritom se razvaljeni dio Škode zabija u desnu stranu autobusa i prvi gine glavni vozač Milan Šipka, koji - da tragedija bude veća - u naručju drži šestomjesečnu djevojčicu Koraljku Adamović. I njen otac Milenko, poznati politički aktivist s Medveščaka, također je među 20 teško ozlijeđenih koji će hitno biti prevezeni u Zagreb na Rebro, Traumatološku bolnicu i Kunišćak, ali ni on neće preživjeti. Samo Milenkova supruga Nadežda Škobalj-Adamović (28). Njih troje je poginulo, još 20 ljudi teško je ozlijeđeno te večeri kod Ježeva, nadomak Zagreba, u najpoznatijoj prometnoj nesreći u Jugoslaviji. 

Limene ploče sa Škode rezale su ljude kao žiletom, ozljede su bile stravične. 

"Traži se auto H-8", stajalo je na naslovnici Večernjeg vjesnika 16. kolovoza 1957. a svaki novinski članak danima nakon nesreće bio je objavljen uz važnu napomenu: "Molimo da se ovi redovi ne pročitaju majci Nadeždi Škobalj-Adamović. Ona ne zna gorku istinu i zasad joj se ne smije ništa reći." 

- Probudio nas je vrlo jak udarac. Staklo je letjelo na sve strane. U autobus je uletjelo nekakvo drvo i daske. Nastala je panika. Ljudi su vikali da gori kamion. Jurnuli smo prema prozorima i nekako se našli napolju. Krvavi i izubijani. Onda su došla bolnička kola… - reći će za Vjesnik putnica Jelisaveta Radaković iz Bele Crkve. 

- Sjedila sam na lijevoj strani i zapravo ne znam ništa o onome što se događalo, dok se nisam našla na podu autobusa između dva sjedala. Vidjela sam samo, u tom prvom trenutku, oko sebe ljude koji su se usred krša previjali od bolova, čula jauke i pozive u pomoć. Oni koji nisu bili teže ranjeni, kao ja, odmah su zajedno s vozačem Petrom Krajnovićem i nekim drugim ljudima, koji su došli sa strane, počeli izvlačiti ranjene iz smrskanog autobusa. Naskoro je stigla i hitna pomoć i tek tada i ja sam osjetila jake bolove, pa sam prevezena u bolnicu… - pričala je Zora Bilbija, umirovljena profesorica iz Beograda. 

Preminuo i zadnji preživjeli putnik iz nesreće H-8

Marijanu Dešpoji s Raba u trenutku nesreće bilo je 15 godina, Lastinim busom vraćao se od posjeta ujaku u Beogradu i donedavno je bio jedini preživjeli svjedok nesreće H-8, kako su je prozvali, no i on je, pronalazimo ga među osmrtnicama, preminuo 2022. godine. Prije nekoliko godina za portalnovosti je poslao svoje pisano svjedočenje nesreće. 

- U autobusu sam imao mjesto s lijeve strane, u šestom redu. Poslije odmorišta preselio sam se na desnu stranu, negdje u četvrti red… Sjećam se, padala je kiša i bio je mrak. Nama ususret došao je automobil i zaslijepio jakim svjetlom našeg vozača. Autobus je u punoj vožnji udario u parkirani kamion, natovaren limom, koji je praktično presjekao desnu stranu autobusa. Bili su nam blokirani svi izlazi s desne strane. Nastala je panika, jer je netko povikao – vatra! Počeli smo iskakati kroz otvore s lijeve strane… Na mojem prvom mjestu, u šestom redu, ležao je mrtav vozač. Ne znam kako bih ja bio prošao da sam ostao sjediti na tom mjestu…

Grob vozača Milana Šipke je na Novom groblju u Beogradu, u Rooseveltovoj ulici. Iznad fotografije na nadgrobnom spomeniku stoji natpis "Dragom, dobrom i plemenitom ocu, suprugu i bratu", a na fotografiji Milan pozira ispred Lastina autobusa.

U ono vrijeme, pedesetih godina, registracije su u Jugoslaviji započinjale prvim slovom imena republike, ne oznakom grada. To bi značilo da je vozač auta čija je registracija započinjala s H-8 bio iz Hrvatske. U cijeloj Jugoslaviji, koja je tad imala 18 milijuna stanovnika, bilo je u vrijeme nesreće relativno malo automobila, uvezeno je  je sve skupa dvije tisuće automobila 1957. godine.

Negdje pronalazimo podatak da se "Jugoslavija tek 1956. vratila na predratne brojke od 20.500 osobnih automobila i 12.600 teretnih". Po tome nije moglo nikako biti više od 5-6 tisuća vozila s oznakom H u Hrvatskoj 1957., a možda eventualno koja stotina njih počinjala je baš s H-8. 

Vozača limuzine s oznakom "Hrvatska-8", međutim, svejedno nikad nisu pronašli. 

Tanhoferovo remek djelo

Na temelju stvarnog događaja redatelj Nikola Tanhofer snimio je kultni film H-8, po mnogima najbolje filmsko ostvarenje uopće u Hrvatskoj. Filmski scenarij prilično brzo napisali su redatelj Zvonimir Berković i novinar ‘Vjesnika’ Tomislav Butorac. Snimanje je počelo šest mjeseci nakon nesreće. Među putnicima koji tijekom vožnje - baš kao Dešpoja - mijenjaju mjesta u autobusu, pa će o tome ovisiti i njihova sudbina, bio je i Antun Vrdoljak. Glumio je fotografa Vodopiju. Boris Buzančić u glavnoj ulozi glumio je novinara Borisa. 

Tanhofer se majstorski igra sa živcima gledatelja odmah od špice filma u kojoj snima pogled kroz brisače autobusa u kišnoj vožnji noću, pri čemu jedva da se vide obrisi automobila iz suprotnoga smjera na autoputu bratstva i jedinstva, do odbrojavanja prema trenutku nesreće.

Vrijeme udara tako čini namjerno poznatim, ali okolnosti mijenja jer se putnici sele s mjesta na mjesto, svaki iz različitih motiva. H-8 je te godine pobrao sve najvažnije nagrade u Puli, Zlatne arene za najbolji film, scenarij, režiju, epizodnu mušku (Antun Vrdoljak) i žensku ulogu ( Mia Oremović). 

"Ovaj je film posvećen nepoznatom vozaču nepoznatog automobila koji je skrivivši nesreću nastavio put, a da se nije ni osvrnuo. O njemu se do danas saznalo samo toliko da mu registarski broj počinje s H-8", kaže narator na početku Tanhoferova filma.