Kad je Hrvatska prije točno pet godina postala 28. punopravna članica Europske unije, nitko u onoj poslovičnoj euforiji nije očekivao da će Hrvatska kasnije zastati negdje u razvoju. Budući da je "europska" Hrvatska relevantna ostatku Europe onoliko koliko je nama Trinidad i Tobago, većina europskih medija se nije pretjerano raspisala o spomenutoj petogodišnjici članstva Hrvatske u Europskoj uniji. Veću pozornost su s razlogom dobili Modrić, Rebić i Subašić.

Jedan dio medija se ipak osvrnuo na ovu obljetnicu i Hrvatsku okarakterizirao "nebitnom, nevidljivom i ekstremno konzervativnom zemljom". Iako ni u mnogim europskim zemljama ne cvjetaju ruže, teško je smislenim argumentima oboriti ove teze. Profesionalnim domoljubima ovakav portret Hrvatske nikako ne odgovara, jer oni bi silom pokušali uvjeriti cijeli svijet da je Hrvatska pod vodstvom "njihovih" postala perspektivnija i bogatija od Švicarske i Njemačke zajedno.

Građani sumnjaju Rekordna potpora EU, ali ne i u Hrvatskoj

Sjetimo se samo tragikomičnog obećanja predsjednice Grabar-Kitarović o Hrvatskoj kao "najbogatijoj zemlji svijeta". Još živim u uvjerenju da je ona njezina megalomanska izjava tek pogrešno reinterpretiran vic. Danas od iste predsjednice možemo čuti jadikovke kako mladi ljudi bježe iz Hrvatske jer im EU to omogućuje, umjesto da su se ona i njezini na vrijeme pripremili za taj izazov.

Tad odgovorna politička elita htjela je pokupiti prava koje EU članstvo nosi sa sobom, ali nisu bili spremni prihvatiti i odgovornost koju EU članstvo zahtijeva. Politička "elita" i njihovi simpatizeri i poklonici uporno odbijaju shvatiti da iseljavanje mladih nije uzrok nego posljedica jednog nesređenog društvenog stanja. Nitko ne odlazi iz države koja nudi i omogućuje dobar život.

Stvar je u tome da takvu državu treba znati napraviti, a domaća kvazipolitička elita, koja svoje profitabilne položaje čvrsto drži još od 1991., to jednostavno nije u stanju ostvariti. Jer za takvo što su potrebni znanje, spremnost na hrabre odluke, autentičnost i još nekoliko vrlina koje se na hrvatskoj političkoj sceni ne mogu pronaći ni povećalom. Naše društvo je pojam bez vrijednosti. Naše društvo nije bilo u stanju osmisliti funkcionalan sustav u kojem bi država bila servis tvrtkama s vrhunskim stručnjacima.

No što zapravo i očekivati od zemlje u kojoj je korupcija nacionalni sport? Velik dio odgovornosti za aktualno stanje snosi domaća politika, pri čemu trebamo biti iskreni i sami sebi priznati da nije problem u političarima, nego u onima koji slijepo i bez razmišljanja podržavaju promašene političke projekte. Lakše je pljuvati po reptilima, masonima, iluminatima, Srbima i ostalim "zlotvorima koji uništavaju našu Hrvatsku", nego se pogledati u ogledalo i reći sebi: "I do mene je!".

Nismo mi baš tako divni kako se često volimo predstavljati. Većina Hrvata ima mentalni sklop sličan njima omraženim komunistima: liberalna demokracija im je "neprijatelj broj jedan", ne dopuštaju kritike na račun države ili aktualnih autoriteta (Crkva), spremni su zabraniti bilo kakav govor o hrvatskim zločinima u posljednjem ratu i o pljački naroda koju su počinili "njihovi", ratne zločince proglašavaju herojima i voljni su im dati sve što ovi zatraže, bez obzira na to koliko će to koštati državu i ugroziti budućnost.

Najveći hejteri Europske unije u Hrvatskoj su zastupnici i populisti iz mladog aktivističko-političkog pokreta i sad već parlamentarne stranke Živi zid. Unatoč tome što Živi zid voli Europsku uniju kao Željko "Ovaj" Reiner, njihova zastupnika Ivana Pernara, kad se ovaj u Saboru javi za riječ, prednosti članstva u EU teško se mogu zanemariti: ona je istodobno ponudila mladima nove životne opcije te u potpunosti razotkrila svu kratkovidnost, naivnost i nesposobnost hrvatske politike.

Nema više Loša vijest za Hrvatsku: Došao je kraj 'lakom novcu' u EU

Činjenica je da EU ima svojih nedostataka, ali ona je nešto najbolje što se Hrvatskoj moglo dogoditi. Nije Europska unija kriva što Hrvati imaju velike poreze i besmislene namete, što se ljudi zapošljavaju po stranačkoj ili obiteljskoj liniji, što izravni prijenosi iz Hrvatskog sabora sve više sliče snimkama iz "Big Brothera", što svaki pokušaj konstruktivne rasprave završi prepucavanjem o ustašama i partizanima te o tome tko je gdje bio ‘91., što Hrvati konstantno biraju HDZ i SDP, odnosno stranke koje su imale priliku iskazati se na vlasti, a zapravo su samo održavale postojeći status quo.

Unatoč defetističkim kritikama koje dolaze iz populističkih redova, Hrvatsku ne uništava članstvo u EU, nego naša nesposobnost i inertnost prema promjenama koje moramo napraviti, a ne želimo.