Pročitao sam ovih dana lucidan Dežulovićev tekst o Pavličekovim rodnoideološkim konsideracijama. Dežulović u svom napisu iznosi nekoliko rodnih teorija. Prema jednoj, “prvo žensko je postalo iz muška”. Prema drugoj, koja malo vuče na LGBT, “...tko ljubi svoju ženu, sebe samoga ljubi”, štoviše, kaže treća teorija, “nema muškarca ni žene, svi ste jedno”. To je izopačenost, prožeta duhom perverzije, obavijena velom nastranosti!?

“Ujutro mogu biti žena, poslijepodne leptir, navečer muško, i to, nažalost, imamo, nitko ne može reći da se to u društvu ne promiče. Sad imamo nebinarno, što to znači? Ta se ideologija pokušava nametnuti i u hrvatskom društvu i naravno da je Crkva rekla kako je to neprihvatljivo”, rekli bi na Kaptolu. Samo, hm - ovdje je nešto sumnjivo. Te tvrdnje, naime, nisu iz doktorata Rade Borić. One su tako stare da su starije i od najstarijeg hrvatskog pozdrava - potiču iz Starog i Novog zavjeta, rodnog mjesta rodnih teorija!

Ispod teksta na “fejsu” razvila se zanimljiva i učena rasprava. Pozornost mi je privukao zanimljiv detalj. Jedan kolega je, naime, napomenuo kako su i anđeli bespolni. To me podsjetilo na početak divnog prijateljstva između Krleže i Tomislava Ladana. Ono je započelo upravo raspravom o nebinarnoj naravi anđela!

Daleke 1961. godine, na kongresu pisaca, Ladan je sjeo u predzadnji red kongresne dvorane. Dok je slušao govornika, iza sebe je začuo prodoran (“i gotovo damski”) glas.

“Vidite li, mladi gospodine druže, gore ove anđeoske bastarde?”

Bio je to Miroslav Krleža, koji mu je “očima i prstom pokazivao na anđelčiće uz stropni ukrasni rub.

“Oprostite, druže Krleža, ali anđeli su bespolna duhovna bića. Kao takvi, oni ne mogu imati nikakvih potomaka, ni križanih ni nekrižanih”, rekao je smireno Ladan. On će žustro i oštro: “A, što to vi uopće znate o tome, i još kao žutokljunac?!”. Nisam se začudo zbunio i odmah odvratim: “Aliquid parvi etiam mihi notum est de natura angelorum” (također znam ponešto o prirodi anđela). Pogledao je začuđeno i uz osmijeh rekao: “O, vidi, vidi, mladi gospodin je i učen!”. A ja ću njemu: “I više nego što se čini”.

Potom su otišli na piće. Pisac je pozvao mladoga “gospodina druga” pa je za šankom upitao Ladana kojeg je vjerozakona, a ovaj mu duhovito odgovorio da s obzirom na latinski nije velika vjerojatnost da uči za rabina. Briljantni Ladan je dobar dio svojih znanja pokupio u Travniku, doduše ne na benzinskoj pumpi.

Tako su nekoć razgovarali učeni i knjiški ljudi, a danas su se ozbiljne i teške teme primili Domovinci, s diplomama iz Travnika. Kako nema nade da će se u ozbiljnim godinama prihvatiti knjige - možemo li zamisliti dijalog Penave, Pavličeka i Dabre o rodu i rodnosti anđela, njihovim križanim ili nekrižanim potomcima? Savjetovali bismo im da se prihvate onoga što znaju - kineziologije, kinologije, keramike, točenja dizela ili kakve slične aktivnosti. Nema veze, s tim se kod nas lakše postane ministar, nego sa znanjima Krleže i Ladana. Takvi bi danas završili na baušteli.