Imao je 14 godina kad je primljen, a zbog razmišljanja svojom glavom ubrzo i izbačen iz mladeži Talijanske komunističke partije. U 1970-ima je bio u redakciji prve talijanske piratske radio postaje Radio Alice, koju su stalno progonili karabinjeri. Sigurno ne zbog ilegalnog puštanja Jefferson Airplane, Beethovena, poučavanja joge, kulinarskih recepata ili ljubavnih izjava, koliko zbog bavljenja radničkim protestima i politikom.

Franco Bifo Berardi talijanski je pisac, filozof, aktivist nezavisne ljevice, koji se formirao u eri punka i uz kultne intelektualce svojeg doba, poput Félixa Guattarija. Što se njega tiče, mafija i fašisti u Italiji danas kontroliraju 35 posto birača, tako da mu Trump nije jedini kojega prezire kao fašista. Odbio je 2015. odazvati se pozivu u Njemačku, kao zemlju "čiji su građani fanatično odani ideji financijskog progona Grka".

U Hrvatsku je, međutim, došao 29. siječnja na Filozofski teatar u HNK u Zagrebu, i to u duetu s Bobbyjem Gillespiejem, pjevačem Primal Screama, nekoć članom The Jesus and Mary Chain, koji je posljednji album Primal Screama nazvao "Chaosmosis" inspiriran upravo Berardijem.

Krenimo od kraja. Uoči izbora u SAD-u bili ste kao većina drugih uvjereni da Donald Trump neće pobijediti. Kako objašnjavate da su milijuni osiromašenih radnika glasali za tako notornog milijardera?

Sjetite se što se dogodilo njemačkim radnicima u 1920-ima i 1930-ima. Bili su svedeni na strašno siromaštvo, poraženi i poniženi financijskom agresijom, posebno iz Francuske i Velike Britanije. U tom trenutku Adolf Hitler je tim osiromašenim ljudima rekao neka više ne razmišljaju o sebi kao o poraženim radnicima, nego kao o bijelim njemačkim ratnicima. Ista stvar događa se sad u Europi i SAD-u. Ista socijalna dinamika koja je onomad na vlast u Njemačkoj dovela naciste, sad na vlast u zemljama na Zapadu dovodi ljude poput Donalda Trumpa, Therese May, Marine Le Pen, Orbana, Kaczyńskog i slične.

Vratio se taj jezivi koncept bijele rase. A tko je za to kriv? Po mojem mišljenju, za to što se nacisti opet vraćaju diljem svijeta povijesnu krivnju snosi ljevica, i to prije svega ljudi poput Blaira, Hollandea, D'Aleme, Renzija, Schrödera... Ta banda kriminalaca, izdajica, koja je pripremila teren za povratak fašizma, tako što su prethodno ponizili radnike i osiromašili ih, okrenuvši leđa ljevici. To je suština neoliberalizma diljem svijeta, sustava koji se provodi zahvaljujući u prvom redu lijevim vladama.

Lijeve vlade kao ono što Tariq Ali naziva 'radikalnim centrom'?

Zovite ih kako god vam je drago, ja vam podastirem imena i nema sumnje o kome je riječ: Tony Blair, Massimo D'Alema, Gerhard Schröder, Bill Clinton, Francois Hollande... Ne znam hoćemo li za 50 godina imati povjesničare ili će se civilizacija raspasti pod ovim naletom barbarizma, ali ako opstanemo, povjesničari budućnosti će pisati o povratku fašizma i ovim ljudima.

Je li u tom kontekstu poražen i Bernie Sanders tijekom predizbora među demokratima za predsjednika SAD-a?

Apsolutno! Bernie Sanders je bio šansa ljevice da krene sasvim novim smjerom. Samo se s njime moglo spriječiti da na izborima pobijedi Trump. A onda se dogodila Hillary Clinton i taj neki lijevi centar koji je pripremio pobjedu fašista, Donalda Trumpa, i posljedično otvorio sasvim novu eru i u EU. To je naprosto činjenica. Tu su i mediji. Hajde, budimo sasvim otvoreni. Odnose medija i politike proučavam posljednjih 50 godina i ne mislim da je Trump pobijedio zbog lažnih vijesti.

Krivotvorenje vijesti je oduvijek bilo kruh svagdanji medija i politike. To nije bila novost. Novost je bila čvrsta riješenost ljudi da ignoriraju svaku razliku između istine i laži, da se liše kritičkog razmišljanja. Mislim, svi jako dobro znaju da je Donald Trump kriminalac, rasist, silovatelj, fašist! S druge strane, bijeli radnici su bili svjesni i toga da je lijevi centar bio do te mjere nasilan u izdaji njihovih interesa da su željeli osvetu. I to je ono čemu svjedočimo danas, osveti bijelih radnika.

Isto se događa i radnicima u EU.

Točno. Nekoć se govorilo o internacionalizmu kao dijelu velike vizije komunizma. Njegovim padom nestao je i osjećaj internacionalizma. A znate li zašto je bio važan taj internacionalizam? To je bio jedini način da se izbjegne danas kotrljajući globalni građanski rat. Bijeli radnici na Zapadu traže svoj dio blagostanja i bogatstva, žele zaštititi svoje poslove, radnici sve od Rusije do SAD-a. Odjednom se pojavljuje novi val desnice, zapravo fašizma, koji obuhvaća cijeli taj dio sjeverne Zemljine hemisfere: od Moskve do Washingtona.

Svima je dosta financijskih elita koje ih socijalno uništavaju i raspiruju nezaposlenost. To je suština. Ali ne zaboravite da od Južne Amerike, preko Afrike i Bliskog istoka pa do Kine imate jednu novu osvetu, narode koji žele osvetiti svoju kolonijalnu prošlost i patnju tijekom posljednjih 500 godina, koji grade nove industrijske sile. I kad se sukobe ta dva velika svjetska osvetnička pokreta, taj sukob neće nužno prerasti u svjetski rat, ali će se izroditi u jedan globalni, da ga tako nazovemo, građanski rat.

Spomenuli ste komunizam u godini 100. obljetnice Oktobarske revolucije. Bi li nešto takvo danas uopće bilo moguće?

Što bi danas revolucija uopće značila u relacijama da oni koji su danas dolje budu gore, a oni koji su gore da budu dolje? U tih 100 godina svijet je postao neopisivo složen i takav vid subverzije postao je smiješan, redikulozan. U društvima danas više ne možete ni odrediti onoga 'tko je sad gore, a koga bi trebalo rušiti'. Druga stvar je to što je 'Zimski dvorac' danas prazan. Prije 100 godina imali ste politički sustav koji je iziskivao jedno takvo mjesto poput Zimskog dvorca, koje je politički bilo tako značajno da je Lenjin napadom na njega mogao promijeniti puno u političkom i društvenom smislu.

Zašto onda danas napadati 'Zimski dvorac'? Je li tamo danas sjedište moći? Politika danas više ne predstavlja ništa, vlast više ne počiva u vladama, nego u rukama onih koji vladaju. Vladavina je danas matematička posljedica ekonomije, financija, tehnologija... Zato se društvo danas i može mijenjati isključivo djelovanjem onih koji posjeduju programerska, tehnološka ili industrijska znanja. Nipošto ne revolucijama.

Nedavno je Barack Obama predbacio Trumpu da ovaj ne razumije da politika nije 'reality show', a ovaj je ipak pobijedio kao reality zvijezda, tako se bar ponašao. Je li tu onda bio u pravu Obama ili Trump?

Obama je jedini državnik kojeg poštujem. Kao nitko drugi usudio se istupiti i prokazati svu impotenciju politike. Pobijedio je uz slogan: 'Da, mi to možemo!'. A to su vrlo neobične riječi iz usta jednog moćnog političara. Izrekao ih je svjestan da ne može puno i tim je riječima istupio poput egzorcista kako bi protjerao impotenciju politike. Nakon osam godina borbe Obame, impotencija politike se dokazala. Nije se uspio zatvoriti Guantanamo niti zaustaviti rasizam i svakodnevna ubojstva crnaca u SAD-u. Nisu zaustavljeni ratovi u Afganistanu i Iraku niti zatvorene prodavaonice oružja ili izgrađen sustav općeg zdravstvenog osiguranja.

Čak i male promjene koje je Obama izborio, Trump će ih pobrisati za dan, dva. Obamina dva mandata baš su dokazala svu nemoć politike danas. A žao mi je što moram priznati da je, kad je rekao Trumpu da politika nije reality show, bio u krivu. Politika se svodi na puki reality show i ništa više od toga. Upali smo u zamku kompjutorske mreže svjetskog bankarskog sustava. To je prava stvar, odatle se vlada. A reality show... Zapravo je na izborima u SAD-u upravo odnio pobjedu jedan običan reality show.

U knjizi 'Heroji: masovni ubojica i samoubojstvo' naveli ste da je u posljednjih 45 godina stopa suicida na Zapadu skočila 60 posto. Kako to tumačite?

Guattari je kapitalizam opisao kao stalno pogoršanje, zbog čega ljudi ostaju zarobljeni u stanju stalne panike. Zato čovjek danas osjeća da je izgubio identitet, ima potrebu vratiti svoj teritorij, domovinu, sigurnost svakodnevice. Ali Guattari je umro prije 25 godina, svijet je toliko drugačiji da suicidalnost više nije osobina samo ljudi, nego je postala najdublja pokretačka sila financijskog kapitalizma.

Sve u tom sustavu svodi se na samoubojstvo, na samouništenje. On uništava industriju, škole, zdravstveni sustav, gradove, okoliš... Stara buržoazija, dobra stara buržoazija, ona je izgradila svijet. Htjela je zaraditi, ali je pritom morala proizvoditi. Financijski kapitalizam može zarađivati bez proizvodnje i on zato uništava.

Kao one koji bi trebali spašavati svijet kao savjest društva i danas se navodi inteligenciju. Koliko je to moguće ako je riječ također o ljudima sustava kao dijelu elita?

Intelektualci danas skoro da su nezaposleni ljudi, beskorisni su. Kritička misao ne ide nikamo. Danas prije svega trebamo liječnike, psihoanalitičare, iscjelitelje, gurue... Jedini zanimljivi intelektualac koji mi pada na pamet je papa Franjo, Argentinac u Rimu. On ne govori o politici, čak toliko ni o vjeri, koliko o nadi. On u sebi čak možda i ne nosi neku preveliku nadu ili puno vjere, ali govori o milosrđu. To baš nije riječ koja spada u moje životne nazore, ja bih rekao solidarnost, empatija, ali suštinski je to isto.

On govori u kršćanskim kategorijama, ja u marksističkim, ali to je to: sposobnost doživljaja tuđe patnje kao vlastite i tuđeg užitka kao vlastitog. I umjesto društvene solidarnosti, prijateljstva, promatranja tijela drugog kroz erotiku, obespravljivanje i siromašenje radnika čini da u drugom vidimo suparnika, mogućeg neprijatelja, s drugima hladno komuniciramo. Time se i naše individualne slobode svode na usamljenost i puko natjecanje u društvu. Jedino što možemo je liječiti tijelo i dušu prve osobe do nas. Jedino tako možemo pobjeći iz katastrofe čovječanstva.

Na jednoj fotografiji primijetio sam iza vas dva Marxa: Karla i Grouchoa. U čemu vidite poveznicu između njih dvojice?

Smatram da je najjače oružje čovjeka ironija. Nitko nas ne može prisiliti na poslušnost banalnosti, vulgarnosti ili kriminalnosti današnjice tako dugo dok ostajemo ironični. To je naš put izbavljenja. Mi trebamo Karla Marxa, ali smo izgubljeni bez Grouchoa.