Stanko Lukić Cvik nije bio cvijeće. Pola života proveo je po zatvorima, ali hrvatskog policajca Juru Čulinu na Relji nije ubio, pisao je Večernji list u broju od 15. prosinca 1989. godine. Kad su već čuli da se dobrovoljno predaje, Zadrani su počeli za njega navijati! I znajući njegovu životnu priču, sažalijevati ga, piše Večernjak. 

Što se točno dogodilo? Stari policijski znanac Cvik, po zanimanju polukvalificirani bravar, tjednima je zbog nekih drugih zlodjela bježao "plavcima" po Zadru makar uopće nije znao voziti. Bježao je pješke. Skrivao se, pričali su Zadrani u strahu, negdje u katakombama, tunelima ispod Muraja koje je poznavao kao svoj džep. No tad je već imao ozbiljan problem, pored onoga što bi počinio, optuživali bi ga za svaki zločin ili pljačku koju nisu mogli riješiti. On je bio "usual suspect". Pa su ga tako optužili i da je, bježeći policiji, jedne večeri upao u stan, probudio bračni par i zaprijetivši im pištoljem, zaključao ih u spavaću sobu i odnio im nešto novca te sitne vrijedne predmete. 

Cvik je inače ukupno odrobijao 21 godinu u Glini, Lepoglavi, na Golom otoku i u Staroj Gradiški. Primjerice, 1981. provalio je u prostorije zadarskog SUP-a odakle je odnio automatsku pušku i zapalio arhivu. 

A kad je jedne večeri opet naletio na policiju i kod glavne pošte na Relji na njega su zapucali. 

U potjeri, pucnjavi i metežu koji je nastupio na zadarskoj Relji ubijen je hrvatski policajac Jure Čulina, a njegov kolega s kojim je bio u smjeni Milorad Dobre je ranjen. Kao ubojicu optužili su 40-godišnjeg Cvika, iako je čovjek bio poluslijep i organizirana je velika potjera za dobrim znancem zadarske policije. 

"Ni 30 sati nakon ubojstva milicionara Jure Čuline (25) i ranjavanja njegova kolege Milorada Dobre (22) ubojica još nije uhvaćen. Dio zadarskog središta između ulica S. Markovića i braće Žabetić opkoljen je jakim milicijskim snagama i specijalcima zadarskog OSUP-a jer se pretpostavlja da se ubojica Stanko Lukić Cvik (40) tu negdje krije", pisao je Večernji list od 8. studenoga 1989. 

"Sumnja se da nije mogao daleko pobjeći jer je poluslijep, nije ni vozač, a na tom području proveo je polovinu života koju nije proveo u zatvorima (sad ima 40 godina, a od toga je punih 20 bio u zatvorima). (...) Specijalci nikad prije nisu bili na zadarskim ulicama pa pobuđuju znatiželju koja raspaljuje maštu. Okolnim ulicama stalno dežuraju građani koji očekuju da će vidjeti trenutak Lukićeva hapšenja. Neke ni kiša koja je dugo padala ne može otjerati. ", piše Večernjak. 

Cvik je znao svaku zadarsku uličicu i podzemne prolaze prema moru

"Poštar koji je upravo izašao iz zgrade Glavne pošte u čijoj se neposrednoj blizini dogodio zločin pričao je da je ubojica kao taoce uzeo neku ženu i dijete pa je čak i pokazivao zgradu u kojoj je otmičar. Jedna žena iz te zgrade rekla je da to nije istina, da se u njihovoj zgradi ne događa ništa neobično. Druga 'dobro obaviještena osoba' tvrdi da je milicijska pažnja usmjerena na drugu zgradu u čijem podrumu se skriva ubojica. Jedan nam je bivši zadarski kriminalac rekao da u tom dijelu grada ima još podzemnih prolaza prema moru i Parku Vladimir Nazor i da ih ubojica dobro zna, jer je živio tamo kao dijete. (...) Jučer prijepodne milicijske snage približile su se Poluotoku, što je radoznalcima bio znak da je Lukić primijećen u samom središtu grada. A neki su tvrdili da su ga vidjeli kako bježi iz kafića Agava."

Zadarska drama trajala je 35 dana, Cvika je lovio valjda svaki policajac u tome kraju sve dok se na koncu nije predao. No onda je uslijedio veliki obrat. Milorad Dobre nije znao točno kazati kako je ranjen u nogu i sve skupa postalo je sumnjivo. Cvik je ležao dva mjeseca u zatvoru kad je istraga krenula u drugome smjeru zahvaljujući svjedokinji. Obitelj je angažirala uglednog zadarskog odvjetnika Silvija Degena. 

Svjedokinji rekli: "Što si vidjela - nisi, što si čula - nisi" 

Dragica Juričev Martinčev sa svog balkona vidjela je sve. S mjesta suvozača kroz lijeva, prednja, otvorena vrata službenog vozila u Juru Čulinu rafalom iz automatske puške pucao je Milorad Dobre, Jurin kolega iz patrole, policajac! Ali u zadarskoj policiji vladao je zavjet šutnje. Tenzije su te 1989. već bile ogromne - Jure Čulina bio je Hrvat iz Pridrage, Milorad Dobre srpske nacionalnosti iz zadarskoga zaleđa. Netko je pokušao sve zataškati.

-  Morala sam reći istinu, nekom ispričati pa sam preko jednog svog prijatelja došla do Marka Mikecina koji je tetak ubijenog Čuline i koji je radio u tadašnjoj miliciji. Došao je kod mene kući i ja sam mu sve ispričala, a on mi je rekao: “Što si vidjela nisi, što si čula - nisi”. Shvatila sam da on nije osoba od povjerenja i da zaštitim sebe, rekla sam mu: “Istina je, nisam ništa vidjela”. I brat me tada upozoravao da nikom ništa ne govorim, jer mi je život u opasnosti. Bivši suprug mi je tada bio u bivšoj JNA pa mi je brak bio ugrožen. Ali, ja sam jednostavno morala reći i rekla sam istinu - rekla je dvadeset godina kasnije, 2009. godine, na ponovljenom suđenju Dobri svjedokinja Dragica Juričev Martinčev. 

- Jučer sam imala poziv na telefon sa skrivenog broja. Javila sam se, ali s duge strane nije nitko ništa rekao. No, uznemirila sam se, jer znam da je optuženi na slobodi. Nakon toga sam nazvala vaš Ured za podršku svjedocima - rekla je svjedokinja Juričev Martinčev.

Dobri se sudilo u odsutnosti jer je s početkom rata pobjegao u Martićevu miliciju i za zločin nikad nije odgovarao, iako je dobio 14 godina zatvora. 

Na prvome suđenju 1990. godine - prije negoli je pobjegao u martićevce - Dobre je rekao: 

- Kategorički tvrdim da moj metak nije ubio Juru! 

U noći s 5. na 6. studenoga padala je kiša, pričao je Dobre. Prednje vozačevo staklo bilo je zamagljeno. Čulina je vozio, a Dobre bio na mjestu suvozača, držeći pušku uperenu prema retrovizoru. Patrolirajući u potrazi za Cvikom došli su na kritično mjesto u Ulici Svetpzara Markovića broj 2. Tada je, tvrdio je Dobre, Čulina uočio osobu za koju je pretpostavio da je Cvik. Istodobno, svjedočio je, iz tog smjera je vidio okrugli bljesak pa se sagnuo, a po njemu je padalo razbijeno automobilsko staklo. Čuo je rafal, a zatim i pojedinačnu poucnjavu. Kad se pridigao, ugledao je, tvrdi, Juru kako pada...  

Cvik: Policija me goni, a ja odem na burek i kupim novine da čitam o sebi

- Gonili su me kao divlju zvijer. Za mnom su ispucali tone municije. (...) Unatoč svemu, svaki dan sam išao u grad kupiti burek i novine. Uopće se nisam prerušavao. Prvih dana dok je bila blokirana Relja odlazio sam na kolodvor i kupovao burek i novine. I usput bih pročitao sve što se o meni piše. (...) Pomišljao sam da se odmah predam, ali sam bio uvjeren da bi me pri tom ubili. Na osnovu niza detalja mogu reći da sam bio predviđen za odstrel. Pucali su na mene nemilice kad god bi me zapazili,  a samo kod Adrije ispalili su hrpu metaka. Ovako, u prisustvu javnosti, rodbine, odvjetnika i javnog mnijenja u kojem se uvelike pričalo da nisam ubojica, nije bilo prostora za insceniranje ubojstva - rekao je Cvik kasnije za Večernji. 

- Pola života proveo sam u zatvorima. Osuđivan sam i za djela koja nisam napravio. Ja sam sin milicionara, a od mene su napravili kriminalca. Istina ej da sam učinio više provala, ali ne onoliko koliko mi se stavlja na teret. Oružje, pištolj ili nož nisam nikad upotrijebio. (...) Najvažnije ej što sam nakon nekoliko dana prozreo način policijske potjere. Oni su pokušavali pratiti mene, a zapravo sam pratio ja njih. Uvijek sam se kretao iza leđa potjere. (...) U pucnjavi kraj tvornice Adria spasio sam se plivajući. Oko tri sata poslijepodne primijetili su me, zaustavili automobile i počeli pucati iz automata. Tjerali su me u škripac a ja sam se sakrio i čekao noć Kad nisam imao izlaza skočio sam u more i počeo plivati prema pučini. Namjeravao sam doplivati do borove šume, ali kad sam ugledao reflektore , vratio sam se i zaplivao prema platformi Zagreb koja je bila usidrena podalje. Poslije sam doplivao do Punte Bajlo, popeo se i uputio puteljkom prema gradu. Odjednom sam primijetio da mi jedan auto dolazi ususret, a drugi s leđa. Mislio sam da je došao kraj, ali sam smogao snage i doslovce preskočio preko jurećeg automobila, domogao se ledine i pobjegao. (...)  Spretan sam ja, a i imam dosta kondicije pa me nije iscrpilo višesatno plivanje u hladnome moru. Kad te netko proganja, a nisi kriv, dobiješ neku natprirodnu snagu i volju da sve to izdržiš - pričao je Cvik svoju filmsku priču o valjda najvećoj potjeri u povijesti Dalmacije.