Hrvatska ima obrazovane ljude, znanstvenike, inženjere i brojne inovativne ideje, ali ih očito ne uspijeva dovoljno dobro pretvoriti u proizvode, uspješne tvrtke i novac. Najnoviji Globalni inovacijski indeks, koji objavljuje Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO), pokazuje zabrinjavajući pad Hrvatske s 40. mjesta 2025. na 46. mjesto 2026. godine, među 139 promatranih gospodarstava. Hrvatska je pritom zauzela 44. mjesto prema uvjetima za inovacije, a tek 47. prema ostvarenim inovacijskim rezultatima. U prijevodu, problem nije samo u tome koliko znanja stvaramo, nego i što s njime radimo. Zemlja koja se voli ponositi svojim izumiteljima očito ima poteškoća pretvoriti njihovu ostavštinu u suvremeni gospodarski uspjeh. Doduše, na godišnje pomake ljestvice utječu i promjene metodologije te dostupnosti podataka, ali ovogodišnji rezultat otvara neugodno pitanje: jesmo li zemlja koja razvija inovacije ili zemlja koja školuje ljude čije će ideje unovčiti netko drugi? 

NIJE ZA SVAKOGA Posao iz snova na kraju svijeta: Plaća do 2500 eura za brojanje pingvina!

Hrvati su kroz povijest dali niz izumitelja čiji su radovi mijenjali svakodnevni život, industriju i tehnologiju. Od Nikole Tesle i njegova doprinosa razvoju izmjenične struje, preko Slavoljuba Penkale i njegovih tehničkih inovacija, do Ivana Vučetića, koji je pomogao usavršiti identifikaciju ljudi pomoću otisaka prstiju. No među njima je i čovjek za kojeg mnogi u Hrvatskoj nikada nisu čuli, premda je njegov izum promijenio čitavu jednu svjetsku industriju. Zvao se Mario Puratić. Rođen je u malom Sumartinu na Braču, nije imao veliko znanstveno obrazovanje ni laboratorij, a ipak je 1975. godine u Sjedinjenim Američkim Državama proglašen izumiteljem godine. Njegova naprava postala je dio opreme ribarskih brodova od Europe do Južne Amerike, povećala učinkovitost ribolova i zaradila mu mjesto među najznačajnijim inovatorima svojeg vremena. Još nevjerojatnije, čovjek koji je odrastao u siromašnoj ribarskoj obitelji završio je, barem posredno, i na novčanici od pet kanadskih dolara.

Mario Puratić rođen je 23. lipnja 1904. godine u Sumartinu na Braču. Potjecao je iz velike težačke i ribarske obitelji koja je imala čak trinaestero djece. Život na otoku početkom 20. stoljeća bio je težak, a more je za mnoge stanovnike bilo jedini izvor prihoda. Odmalena je upoznao naporan posao ribara, koji će se poslije pokazati presudnim za njegov najveći izum. Zanimljivo je da se čak i oko njegova datuma rođenja godinama vodila zbrka. U brojnim izvorima kao godina rođenja navodila se 1917. godina. No istraživanje arhivskih dokumenata, koje je provela Ida Jakšić iz Etnografskog muzeja Split, pokazalo je da je rođen 23. lipnja 1904. U crkvenim knjigama zabilježen je pod punim imenom Juraj Ivan Mario Puratić.

Kada je imao 21 godinu, Puratić je napustio Brač i krenuo u Ameriku, poput brojnih drugih Dalmatinaca koji su ondje tražili bolji život. Isprva je radio teške fizičke poslove u čeličanama i luci u Brooklynu, a nakon Drugog svjetskog rata preselio se u Kaliforniju, u San Pedro pokraj Los Angelesa. Ondje je već postojala zajednica dalmatinskih iseljenika, osobito Bračana, koji su radili u ribarskoj industriji. Mnogi od njih sudjelovali su u razvoju američkog tunolova i lova na sardine. Puratić se zaposlio na tunolovcima i koćaricama, a upravo je na tim brodovima primijetio problem koji desetljećima nitko nije uspio riješiti.

Ribolov sredinom prošlog stoljeća izgledao je bitno drukčije nego danas. Brodovi su mogli pronaći velika jata tune, ali izvlačenje golemih mreža predstavljalo je gotovo nadljudski napor. Mreže su bile teške, natopljene vodom i pune ribe, a često ih je trebalo podizati isključivo snagom ljudskih ruku. Za izvlačenje prazne mreže ponekad su bila potrebna tri sata, dok je izvlačenje mreže pune tune moglo trajati čak osam sati. Na tome je radilo osam do deset snažnih muškaraca. U vodama uz meksičku obalu pojavljivao se još jedan problem. Dok bi posada satima izvlačila mrežu, morski psi napadali su ulov, trgali mreže i odnosili ribu. Tako su ribari gubili i vrijeme i novac, a posao je bio iznimno opasan i iscrpljujući. Puratić je počeo razmišljati kako taj postupak mehanizirati. Pitao se zašto bi deset ljudi satima povlačilo mrežu ako bi se taj posao mogao obavljati pomoću stroja. Rješenje je pronašao u naizgled jednostavnoj ideji: mehaničkom koloturniku koji bi snagom motora izvlačio ribarsku mrežu.

Godine 1953. počeo je razvijati napravu, a već 1954. napravio je prvi prototip. Bio je to početak izuma koji će postati poznat pod nazivom Puretic Power Block, odnosno Puratićev koloturnik. Njegov uređaj omogućavao je da posao koji je prije obavljalo desetak ribara sada obavi pet ili šest ljudi, znatno brže i uz mnogo manje fizičkog napora. No kao što često biva s velikim izumima, u početku ga gotovo nitko nije shvaćao ozbiljno. Prekretnica se dogodila 1955. godine, kada je američka tvrtka Marco iz Seattlea prepoznala mogućnosti njegove naprave. Njezini inženjeri pomogli su Puratiću razviti praktičan stroj za široku uporabu. Konstrukcija je bila jednostavna, ali učinkovita. Koloturnik je imao aluminijski okvir i veliki rotirajući kotač obložen čvrstom gumom. Pogonjen hidrauličkim sustavom, kotač je zahvaćao mrežu i postupno je podizao iz mora. Umjesto da ribari vlastitim rukama izvlače goleme količine mokre mreže, najveći dio posla odrađivao je stroj. Uređaj se postavljao na brodsku dizalicu ili drugi nosač, tako da se mreža mogla brzo i kontrolirano izvlačiti na palubu. Time se smanjivala potreba za velikim posadama, a brodovi su mogli učinkovitije loviti ribu.

Uspjeh je bio gotovo trenutačan. Već do 1960. godine većina plivaričarskih brodova na Sjevernom moru koristila je Puratićev koloturnik. Uređaj se zatim proširio na ribarske flote širom svijeta. Zahvaljujući uporabi Power Blocka izlov plave ribe u Peruu povećao se za čak 300 posto, dok je američkim oceanskim tunolovcima nova tehnologija pomogla da znatno poboljšaju ekonomsku isplativost poslovanja. Važnost Puratićeva izuma prepoznala je i Organizacija Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (FAO), ističući njegov velik doprinos mehanizaciji ribolova mrežama. Bračanin tako nije izumio samo još jedan koristan stroj. Promijenio je način na koji je funkcionirala svjetska ribarska industrija. 

Vrhunac priznanja stigao je 1975. godine. Američko Udruženje za promicanje izuma i inovacija (Association for the Advancement of Invention and Innovation) dodijelilo mu je nagradu za izumitelja godine, priznanje ustanovljeno samo godinu ranije. Iste godine dobio je i posebno priznanje američkog Ureda za patente zbog doprinosa razvoju ribarske tehnologije. Bio je to izniman uspjeh za čovjeka koji je krenuo iz malog dalmatinskog mjesta, bez velikog kapitala i akademske karijere. Puratić je tijekom života patentirao više od dvadeset inovacija povezanih s ribarskom opremom, a njegova suradnja s tvrtkom Marco trajala je desetljećima. Na novčanici od pet kanadskih dolara, koja se tiskala od 1969. do 1979. godine, prikazan je ribarski brod opremljen Puratićevim koloturnikom. Na novčanici nije bilo njegovo lice, ali je bio prikazan stroj koji je osmislio. Bio je to dokaz koliko je njegovo rješenje postalo važno za ribarsku industriju zemlje kojoj je ribolov jedna od tradicionalnih gospodarskih grana.

Premda je postigao svjetski uspjeh, Puratić nikada nije zaboravio rodni Brač. U Sumartin se prvi put vratio početkom šezdesetih godina, a zatim je redovito dolazio i pomagao rodbini, prijateljima i rodnome mjestu. Ostao je zapamćen kao društven, velikodušan i duhovit čovjek. Volio se našaliti da svoj uspjeh ne duguje toliko pameti koliko vlastitoj lijenosti. Nije, naime, želio satima vući teške ribarske mreže pa je smislio kako da stroj radi umjesto njega.

Puratić je preminuo 1993. godine u Santa Barbari u Kaliforniji. Godinu dana poslije pokopan je u rodnom Sumartinu. Na njegovu lijesu stajala je poruka koja je povezivala dvije zemlje između kojih je proveo život: Rest in peace in your beloved stari kraj (Počivaj u miru u svojem voljenom starom kraju).

Sjećanje na velikog inovatora danas čuva interpretacijski centar "Kuća od 5 dolori", otvoren 2023. godine u Sumartinu, nedaleko od Puratićeve rodne kuće. Naziv centra podsjeća upravo na kanadsku novčanicu s prikazom ribarskog broda i njegova koloturnika. Posjetitelji ondje mogu upoznati Puratićev život i rad te pomoću interaktivnih izložaka razumjeti funkcioniranje izuma koji je promijenio ribolov. Projekt je financiran sredstvima Europske unije i Hrvatske, u vrijednosti od gotovo tri milijuna tadašnjih kuna, a njegova je svrha sačuvati sjećanje na čovjeka čiji je rad ostavio globalni trag. Modernizirane inačice Puratićeva koloturnika i danas su standardna oprema na tisućama ribarskih brodova diljem svijeta.