Podaci o troškovima u izbornoj kampanji za lokalne izbore su opet pokazali manjkavost zakonskih pravila. Iako su ona značajno unaprijeđena u zadnjih 15 godina. Ali i dalje netko može trošiti znatno prije izbora, plaćati račune za plakate i jingleove, a da birači ne znaju niti koliko je potrošio niti koji je izvor sredstava. Stroža zakonska regulativa s ograničenjem potrošnje uvedena je nakon Fimi medije, za koju je HDZ i osuđen. Ali jedan drugi mag netransparentnosti je prošao potpuno nekažnjeno iako je zavrtio silne milijune. Istražitelji su si dali i puno truda, ali na kraju su odustali, a nije prošlo ni kao porezni prekršaj. Riječ je naravno o pokojnome Milanu Bandiću, koji je prvo za lokalne izbore 2009. godine, a zatim odmah i za predsjedničke nemilice trošio. A podrijetlo novca nikad nije dokazano iako je Uskok tek nakon njegove smrti izašao s dokazima korupcije i kako je uzimao novce. Bandić je to radio u pet koraka koji imaju svoje varijacije, a o tome se malo zna u javnosti. Prema dokumentima koje imamo, prvo su na račun njegova suradnika sjedale milijune “pozajmica” koje je on dalje posuđivao supruzi, pa supruga dijelila dalje. Taj novac, ali i dodatna gotovina su se onda nosili ljudima od povjerenja. Rodbini, prijateljima, partnerima suradnika... Ti javnosti manje poznati ljudi su zatim uplaćivali prvo 50.000 kuna (lokalni izbori) ili 90.000 kuna (predsjednički). Veliki je to novac, a istražitelji su utvrdili da su mnogi od njih dali više Bandiću nego što su godišnje zarađivali. Ukupni iznos koji je sjeo i s kojega su se podmirivali računi i dugo nakon kampanje i službeno objavljenih troškova: 24 milijuna kuna!. Iznos sankcija: 0 kuna.

Žalosno je da se i nakon tih poučaka i danas može muljati u financiranju kampanje.