Dok se Sjeverna Amerika priprema za najveće Svjetsko nogometno prvenstvo u povijesti, jedan grad iznenađujuće nedostaje na popisu domaćina. Chicago, treći najveći grad u Sjedinjenim Državama, mjesto gdje je 1994. otvoren Mundijal uz ceremoniju koju je vodila Oprah Winfrey i na kojoj je pjevačica Diana Ross spektakularno promašila penal, neće ugostiti niti jednu utakmicu. Odluku, koja je 2018. šokirala mnoge, donio je tadašnji demokratski gradonačelnik Rahm Emanuel, čovjek koji se sad spominje i kao mogući demokratski kandidat na predsjedničkim izborima 2028.

Iako je Emanuel smatrao Chicago idealnim domaćinom zbog infrastrukture i presjeka stanovništva, pregovori su zapeli na nizu Fifinih nefleksibilnih zahtjeva. Kap koja je prelila čašu bila je klauzula u ugovoru koja je Fifi davala pravo da u bilo kojem trenutku zatraži izgradnju kupole nad Soldier Fieldom, kultnim gradskim stadionom. Kad je zatražio da se klauzula ukloni, predstavnici Fife su ga uvjeravali da je to standardna procedura i da to pravo "nikada ne koriste". Emanuel nije pristao na takva uvjeravanja.

​- Rekao sam: 'Baš me briga jeste li ga ikada iskoristili. Uvijek postoji prvi put. Izbacite to i možemo raditi na ostalim pitanjima.' Rekli su: 'Ne možemo to izbaciti.'

​- Odgovorio sam da nema šanse da ću dopustiti da mi vi kontrolirate potencijalni trošak od 50 do 100 milijuna dolara za porezne obveznike. To je bila kap koja je prelila čašu. Ne možete imati nešto u ugovoru što grad i porezne obveznike ostavlja izloženima, gdje Fifa odlučuje, a ja nemam pravo glasa - objasnio je Emanuel. Zahtjev je bio tim problematičniji jer je Soldier Field povijesni spomenik, pa bi takva preinaka zahtijevala komplicirane dozvole. No, ta klauzula bila je samo simbol dubljeg problema: poslovnog modela koji je pragmatični Emanuel smatrao čistom pljačkom.

Fifin financijski model je gradove domaćine stavljao u krajnje nepovoljan položaj. Prema tom modelu, Fifa prisvaja golemu većinu prihoda od ulaznica, TV prava, sponzorstava i koncesija. S druge strane, gradovi snose gotovo sve troškove: javni prijevoz, sigurnost, policiju, medicinske usluge i VIP pratnju. To je model koji je Fifi, prema projekcijama, trebao donijeti više od 11 milijardi dolara profita, dok gradovima prijeti dug. Kara Bachman iz Sportske komisije Chicaga potvrdila je da je postojala realna opasnost da grad nakon prvenstva ostane u dugu.

Emanuel je tada, kako je ispričao za The Athletic, napravio jednostavnu računicu koja se nije isplatila.

​-  Rekao sam: 'Ne znam što bilo koji drugi gradonačelnik radi, ali očekujete li da spiskam novac poreznih obveznike Chicaga? Mora da se šalite!'

Dodatni problemi bili su Fifina stroga pravila o sponzorstvima, koja su gradu vezala ruke, te očekivanja da se financira besplatan prijevoz i višetjedni Fan Fest. Na argument da je Svjetsko prvenstvo sjajan marketing, Emanuel je samo odmahnuo rukom. Smatrao je da Chicago, grad koji je ugostio NFL i NHL draft te NBA All-Star, ne treba Fifu za promociju.

​-  Nisam najpametniji poslovni čovjek, ali prošao sam matematiku u osmom razredu i brojke se ne poklapaju - rekao je.

Odluka o odbijanju Fife nije bila iznimka, već u skladu s pravilima Emanuelove politike. Tijekom svog mandata postao je poznat po čvrstom stavu protiv davanja javnih subvencija sportskim objektima u vlasništvu milijardera. To ga je dovelo u sukob s vlasnicima najpoznatijih gradskih klubova. Vodio je jednogodišnju bitku s obitelji Ricketts, vlasnicima Chicago Cubsa, oko obnove stadiona Wrigley Field, odbijajući financiranje iz gradske blagajne. Slične je nesuglasice imao i s vlasnicima Bullsa i Blackhawksa. Njegov je stav uvijek bio vrlo jasan: ako ste preplatili klub, to je vaš problem, a ne problem poreznih obveznika.

​- Ideja da bih se odrekao poreza na zabavu ili poreza na promet za Fifu bila je unaprijed osuđena na propast. S obzirom na to da sam bio tako tvrd prema drugima, da sam tada popustio, to bi stvorilo probleme u vlastitom dvorištu - prisjetio se.

Osim financijskih, postojali su i pravni problemi. Fifa je tražila da se ugovori tumače prema švicarskom zakonu, gdje je njihovo sjedište, i zadržala je pravo da jednostrano mijenja bilo koji dio sporazuma u bilo kojem trenutku. U suštini, od Chicaga se tražilo da potpiše bjanko ček. Grad je na kraju tehnički potpisao ugovor, ali na način za koji su znali da će biti odbijen: ispod potpisa su dodali zvjezdicu s popisom svih svojih primjedbi, što je Fifa izričito zabranila kao bilo kakvo "šaranje" po dokumentima. Time je priča za Chicago bila završena. Nisu bili usamljeni; iz sličnih razloga od kandidature su odustali i Vancouver, Minneapolis i Glendale.

Godinama kasnije, dok se drugi gradovi domaćini suočavaju s rastućim troškovima i logističkim problemima, poput onih s cijenama javnog prijevoza u New Jerseyju, Emanuel ne pokazuje ni trunku žaljenja. S primjetnim zadovoljstvom potvrđuje ispravnost svoje odluke, pogotovo kada vidi vrtoglavo visoke cijene ulaznica koje si prosječan građanin ne može priuštiti. Mnogi su se gradovi mučili s ispunjavanjem obećanja o besplatnim Fan zonama ili su, pritisnuti troškovima, skupe karte za prijevoz prebacili na leđa navijača.

​- Mislim li da smo učinili pravu stvar kao čuvari budućnosti grada i novca poreznih obveznika? Da. Ako je prosječna cijena ulaznice sada 1000 dolara, imat ćete prosječne vlasnike kuća i stanare koji subvencioniraju utakmicu i preuzimaju sto posto rizika za ulaznicu koju si nikada ne bi mogli priuštiti. Tko sklapa takav posao?

​- Građani Chicaga trebali bi biti financijski odgovorni za odigravanje utakmica, ali ne mogu si priuštiti kartu osim ako ne uzmu brzi kredit? Dajte, molim vas. Nema šanse - zaključio je kategorički Emanuel.

*uz korištenje AI-ja