Ilich Ramírez Sánchez poznatiji je kao Carlos ili Šakal ili Carlos Šakal. Od početka 70-ih godina prošlog stoljeća pa do sloma Istočnog bloka bio je među top pet svjetskih terorista. Nešto poput Bin Ladena 20. stoljeća. Ali nije živio u pećinama. Volio je skupe hotele, cigare i Hermesove marame oko vrata. Ženskar i bonvivan. Ali nema tu neke romantike. Ilič je bio produžena, uglavnom krvava ruka komunističkog bloka u hladnom ratu sa Zapadom. 

Serijskog ubojicu, rođenog 1949. u bogatoj venezuelskoj obitelji, na tjeralici je imala svaka demokratska zapadna država. Uhićen je tek 1994. u Sudanu (domaćini su ga prodali CIA-i i francuskom DGSE-u) kada su se konačno urušile baš sve jatačke mreže koje su ga desetljećima štitile u državama bivšeg istočnog lagera i bratskim arapskim režimima. Carlos služi nekoliko kazni doživotnog zatvora u Francuskoj. Oko njega se desetljećima gomilaju najluđi misteriji. Napisane su knjige i snimljeni filmovi. Za neke je bio borac za slobodu. Za većinu samo jako zao terorist.  

Povijesna je istina da su Carlos i pripadnici njegove terorističke skupine bili blisko vezani uz tajne službe država istočnog lagera i arapskih diktatura.  U blokovski podijeljenoj Europi bio je najbliži mađarskoj i rumunjsku obavještajnoj službi, ali s blagoslovom sovjetskog KGB-a i Ministarstva državne sigurnosti DDR-a.  

 

Neda, žena iz Zemuna koja sve zna   

Nije bilo dostupnih dokumenata o vezama samog Carlosa/Šakala te važnih ljudi iz njegove mreže s komunističkim režimom bivše Jugoslavije. Dosadašnja nagađanja i pretpostavke, u nastavku ovog opsežnog poglavlja, zamijenit će točni podaci iz dosad nepoznatih dokumenata i zabilješki jugoslavenske savezne tajne policije koji su sakupljeni u nekoliko mjeseci intenzivnog rada savezne i srpske službe državne sigurnosti u drugoj polovici 1983. Posebno je dragocjena i zanimljiva analiza i kronologija operativne akcije „Karlo 2“ iz prosinca 1983., o razbijanju Carlosove mreže u SFRJ. Oko 200 stranica pisanog materijala, fotografija i faksimila označenih kao „strogo povjerljivo“ objavila je X. Uprava Savezne službe sigurnosti. 

 

Ljeto je 1983. Beograd. Citiramo iz dokumenta SDS: Jugoslavenska državljanka Neda Radonić-Janković obratila se, 13. juna 1983. godine, svom dugogodišnjem poznaniku, glavnom inspektoru u SDB RSUP SR Srbije (tadašnja republička služba sigurnosti, kolokvijalno se može nazvati srpska UDBA) i saopštila da je: „Pre par godina, dok je radila kod advokata (Žak Veržesa) u Parizu upoznala izvesnog 'Džozefa', za koga zna (on joj je pričao da je najbliži saradnik Carlosa)“. Takodje je prenela da je: „Prošle godine 'Džozef' premešten u Beograd, kao diplomata Sirije, gde su obnovili staro poznanstvo.“ Istakla je da je: „'Džozef' zamolio da mu, ukoliko može, omogući razgovor sa nekom poverljivom ličnošću, bliskoj vladi, ali da ne bude političar, jer želi da njihov razgovor ostane medju njima, jer bi hteo da saopšti neke važne stvari.“ 

Za razumijevanje konteksta potrebno je razjasniti spomenuta imena. Prvo, Jacques Vergès (ili Žak Veržes kako ga fonetski pišu agenti). Zanimljiv lik, poznati pariški odvjetnik tajlandsko-francuskog podrijetla, bonvivan i ozbiljan politički aktivist. Branio je palestinske fedajine, članove PLO-a , alžirske pobunjenike, krvnika iz Lyona SS-ovca Klausa Barbiea i, naravno, samog Carlosa. Još je čudnih podataka iz njegove biografije. Recimo, nitko nije znao gdje je boravio od 1970. do 1978. Uspio je stvoriti i čvrste prijateljske veze s notornim Polom Potom, komunističkim masovnim ubojicom iz Kambodže, autorom stravičnih „polja smrti“. I to je tek dio njegove biografije. Odvjetnik Jacques Vergès umro je u Parizu 2012.  

„Džozef“ je ono drugo ime koje je tajnoj službi spomenula Radonić-Janković. Tako je intimno zvala Johannesa Weinricha, njemačkog državljanina rođenog 1947. u Frankfurtu, dobro poznatog svim europskim policijama kao najbližeg Šakalova suradnika. On je te 1983. godine bio i na tjeralici Interpola zbog planiranja i izvođenja terorističkih napada sa smrtnim posljedicama. Weinrich je 2000. osuđen na doživotni zatvor. Živ je i kaznu služi u njemačkom zatvoru. 

Nakon svega u glavama šefova jugoslavenske službe počela su se množiti pitanja... Prvo, nemaju pojma tko je zaista taj Džozef, ali je lako moguće da zaista ima veze sa Šakalom. I još je u Beogradu, kamufliran kao sirijski diplomat. Nijedna služba o tom važnom detalju nije imala pojma. I taj tip, mrtav-hladan, traži sastanak preko posrednice koja, pazi sad, ima bliske veze s francuskim odvjetnikom, braniteljem terorista svih profila, nacističkih zločinaca. I o tome pojma nemaju. I još želi razgovarati, procijenili su, o međunarodnom terorizmu. 

Stanišić odobrava sastanak na vrhu nebodera 

Nakon devet dana u beogradskoj centrali srpske tajne službe održan je još jedan širi sastanak. Potvrđeno je (i s federalne razine) prihvaćanje razgovora s Džozefom preko veze Radonić-Janković. Odabran je i operativac sa znanjem engleskog jezika. Naloženo je i operativno praćenje sastanka, videosnimanje i audiosnimanje. Mala bizarnost: jedan od sudionika sastanka bio je Jovica Stanišić, Ledeni, poslije haaški osuđenik i Miloševićev notorni šef tajnih službi. Nadređen Miloradu Ulemeku Legiji i Frenkiju Simatoviću. U to vrijeme bio je tek zamjenik načelnika sektora u SDB-u Srbije. Tek je kasnije, u fušu, počeo raditi za CIA-u. 

No trebalo je dočekati sredinu srpnja za dogovoreni susret. Odužilo se. Nijemac je uoči susreta dva tjedna bio izvan zemlje. Ali za to su vrijeme Deseta uprava srpske službe sigurnosti i Ured za strance beogradske milicije užurbano radili na njegovoj identifikaciji. Malo se toga iz svega doznalo. U sirijskoj diplomatskoj putovnici ime mu je bilo Joseph Leon. Služba nije uspjela povezati da je Džozef, pariški prijatelj Nede Radonić-Janković, odnosno sirijski diplomat Joseph Leon, zapravo Carlosov pobočnik Johannes Weinrich.  

Konačno, 15. srpnja 1983. održan je sastanak i to u restoranu na 30. katu Beograđanke, prvog modernog nebodera izgrađenog u središtu glavnog grada Srbije i Jugoslavije. Tog istog dana na aerodromu Orly, u Parizu, eksplodirala je podmetnuta bomba. Armenski teroristi ubili su osam ljudi i 55 ranili. Među sretnijim vijestima iz tog vremena stoji da je Sting bio prvi na svim top-ljestvicama s pjesmom „Every breath you take“.  

Džozef nije kalkulirao. U razgovoru s operativcem krenuo je izravno, odmah u glavu. Evo što stoji u originalnom zapisniku: 

Na neposrednom kontaktu sa predstavnicima SDB RSUP SR Srbije, sirijski diplomata se otvoreno legitimisao i izjavio da se zove Johanes Vajnrih (Johannes Wainrich, op. a.), Nemac, da je jedan od pet odgovornih rukovodilaca „Karlosove“ organizacije. Takodje, naveo je da je u organizaciji poznat pod pseudonimom „Stiv“, a da je do tada više puta boravio u SFRJ i da možemo pronaći u našim evidencijama. 

Inicijativu za ovaj kontakt obrazložio je željom „Karlosove“ organizacije da uspostavi suradnju sa jugoslavenskom službom bezbednosti. Izneo je da je odluku o ovoj ponudi donelo rukovodstvo organizacije, koje je i „ranije osećalo potrebu za tim“. Po njima, cilj kontakta je razmena bezbednosnih informacija „u cilju obostrane zaštite“, sa mogućnošću razvijanja saradnje i zajedničkog rada. Oni tu saradnju vide kroz dve oblasti – tzv. tehničku saradnju (prebacivanje njihovih pripadnika na našu teritoriju, dolazak i odlazak i sl.) i tzv. političku saradnju. U razgovoru je podvukao da oni znaju da bi Služba njihov ilegalni boravak u zemlji otkrila. U vezi toga je naveo: „Šta biste tada radili - ništa, sve dok ne iskrsne neki skandal ili problem. Zato mi želimo da znate za našu ponudu, jer gajimo specijalno osećanje prema vama kao nezavisnoj zemlji.“ 

Pored ostalog, Vajnrih je u razgovoru izneo da je ova ponuda, navodno, rezultat političkih prilika i pritisaka u svetu, posebno nakon zaoštravanja blisko-istočne situacije. Naveo je da su uslovi za rad „Karlosove“ organizacije u Bejrutu, gde je do nedavno bila njihova centralna baza, znatno otežani odlaskom PLO (Palestinian Liberation Organization ili Palestinska oslobodilačka organizacija) iz ovog grada. Prema njihovim informacijama, prisustvo PLO je predstavljalo neku vrstu „kišobrana“, jer je „Bejrut bio slobodna luka gde su revolucionarne grupe imale uslove da se organizuju bez nadzora bilo koje vlade“. To je za njih bila velika šansa koju je „Karlos“ koristio. O svojoj organizaciji je rekao vrlo malo. Preneo je da su malobrojni i da im je osnovni cilj borba, tj. izvodjenje operacija. Naglasio je da su veoma konspirativni u radu, jer su u svetu „neke snage veoma zainteresovane da ih se dočepaju“. Tako je završen opis razgovora u restoranu na vrhu Beograđanke. 

Nekoliko objašnjenja. Kad Weinrich spominje odlazak PLO-a iz Bejruta, referira se na ishod izraelskog napada na Libanon 1982. Baze i logistika Palestinaca potpuno su uništene, operativni potencijali PLO-a dramatično su smanjeni, a pripadnici i simpatizeri protjerani. To je vrijedilo i za Carlosovu mrežu i njegove operativce. Izraelska intervencija u Libanonu ostala je zapamćena i po ratnom zločinu u izbjegličkim logorima Sabra i Šatila. Militantni libanonski kršćani, uz nikad točno utvrđenu razinu podrške izraelske vojske, pobili su nekoliko tisuća Palestinaca. Izgon iz Bejruta bio je jedan od najtežih strateških poraza PLO-a, njezinih terorističkih satelita (poput Carlosa) i vođe Jasera Arafata. 

Operativac službe pri kraju razgovora ostavio je otvorenu mogućnost za nastavak kontakta s Weinrichom. Razotkrivena je i prava uloga Nade Radonić-Janković za koju su utvrdili da se od početka postavila neiskreno prema službi i da je potpuno delovala u funkciji izvršenja zadataka koje joj je Vajnrih davao. Ništa oko Nade i Carlosova čovjeka broj 2 nije bilo slučajno.   

 

Carlos u Beogradu: Ja hoću suradnju s Jugoslavenima 

Weinrichov razrađeni prijedlog za političku i operativnu suradnju Carlosove terorističke franšize i jugoslavenskih tajnih službi nije prvi. Tamo negdje 1976., devet godina prije kontakta srpske UDBE i Carlosova pobočnika Weinricha u Beogradu, poslana je prva ponuda. I to od samog šefa, Carlosa osobno, otkriva se u dokumentu jugoslavenske tajne policije.  

Prva ponuda za uspostavljanje saradnje sličnog profila datira od 1976. godine neposredno od Karlosa, kada je lično boravio u SFRJ od 6. do 9. septembra. I tadašnja Karlosova ponuda bazirala se na političkoj platformi. On je insistirao na tome da uvek, na rečima i delima nastupa sa pozicija „komuniste i revolucionara“ i da ne govori u lično ime, već saglasno sa ostalim delom rukovodstva svoje organizacije – za koju je rekao da je „revolucionarna, ima veoma duboke korene u svetu, ima svoju istoriju i saradjuje sa svim revolucionarnim organizacijama“. 

Razgovor s Carlosom, tvrde, osobno je odobrio tadašnji savezni sekretar za unutrašnje poslove, hrvatski kadar Franjo Herljević (u izvršnoj vlasti ex SFRJ to je ekvivalent ministra unutarnjih poslova). Dodaju da je do 1983. to bio jedini kontakt s Carlosom, a do pojave Johannesa Weinricha i jedini s tom organizacijom.  

Analitičari jugoslavenske službe, koji su se u kabinetima udubili u tumačenje Carlosovih poruka, procijenili su da se jako trudio pronaći komplementarne točke između svoje organizacije (nigdje ne stoji da je teroristička) i međunarodne politike SFRJ u „podršci progresivnim i oslobodilačkim pokretima u svijetu“. 

Tu nije bilo ničeg spornog za službenu politiku SFRJ, osim bizarnog detalja da se Carlosova doktrina razvija, kako pišu, u okviru stare Staljinove teorije o borbi izmedju kapitalističkih snaga i progresivnih socijalističkih država i pokreta, kao osnovnoj suprotnosti savremenog sveta. A to je doktrinarno oružje SSSR-a u doba hladnog rata, blokovskog svrstavanja i proglašavanja Sovjetskog Saveza za stožera socijalističkog radničkog pokreta. 

Pa onda citiraju neke Carlosove mudrosti sa sastanka: U svetu postoje, tako da kažem, dva sveta: imperijalisti i anti-imperijalisti. Mi (misli i na SFRJ) pripadamo istoj liniji, anti-imperijalističkoj. Sa te političke tačke, kao polazišta, možemo da razgovaramo. Pa je nastavio: Ja hoću da saradjujem sa službom bezbednosti Jugoslavije, ali – na prvom mestu – sa političkih pozicija, a ne sa demagoških. Ako se složimo oko političkih premisa, uspostavimo naše odnose, uspostavimo neka pravila kao dva partnera, onda možemo da razgovaramo. Van toga, nije moguć nikakav sporazum. 

Sličnu formulaciju Carlos je ponovio u nešto drukčijem kontekstu: Ja hoću da razgovaram, ali jedino kada budemo uspostavili političku diskusiju, kada budemo uspostavili politički program suradnje. To je moj sistem rada i, uopšte, svih revolucionara. 

Nema podataka o tome tko je od predstavnika službi sigurnosti nazočio tim razgovorima i slušao banalna predavanja serijskog ubojice i terorista. Isto tako nije precizirano gdje su točno održani. 

Služba je uporno naglašavala da je bila u deficitu u vezi s upotrebljivim podacima o Carlosovoj organizaciji uopće (opet pišu bez pridjeva teroristički, op. a.). Konkretno, raspolagali su ovim dokumentima: djelomičnim dosjeom iz akcije „Karlo 1“ (boravak Carlosa u SFRJ 1976. godine, u dosjeu su nedostajali fonogrami, podaci o većini poduzetih mjera, fotodokumentacija i dr.), podacima o pet članova organizacije koje je češka služba državne sigurnosti StB dostavila 1981., pseudonimima pripadnika dobivenima od mađarske službe sigurnosti AVO neposredno prije kontakta s Weinrichom, nekim perifernim podacima iz operativne akcije kodnog naziva „Prijateljstvo“. Imali su crvenu i plavu tjeralicu Interpola za Weinricha, Carlosa i još neke pripadnike organizacije i konačno općenite informacije slovenske SDB iz 1976. o Carlosovoj organizaciji iz talijanskih izvora. I to je, kažu u službi državne sigurnosti, bilo sve. Nakon najave osobnog kontakta s Weinrichom u Beogradu uspjelo se na brzinu prikupiti još nešto materijala. 

Postojala je prilično zanimljiva prijava stanice milicije Voždovac, Beograd, iz 1982. o incidentu između Carlosa i građanina SFRJ. Terorist se tada nalazio u Jugoslaviji pod lažnim imenom Mišel Hadad sa sirijskim diplomatskim pasošem. Spominje se i neprovjereni podatak o incidentu na graničnom prijelazu između SFRJ i Rumunjske kod Vršca kad je kod Carlosa, koji je bio u tranzitu, pronađen skriveni pištolj.  

No ključno je pitanje kako su jugoslavenska služba sigurnosti i jugoslavenski režim reagirali na izravnu Carlosovu ponudu za suradnju s njegovom terorističkom mrežom? U dokumentu tajne policije stoji sljedeći odlomak: Pošto je bilo jasno da jugoslavenski organi bezbednosti kategorički odbijaju ne samo saradnju, već i bilo kakve kontakte, Karlosova organizacija je svoju inicijativu ispoljila i direktno preko posrednika za koje je znala da održavaju veze sa Službom državne bezbednosti. 

A posrednici su bili visoko rangirani dužnosnici palestinskog pokreta Fatah, uglavnom vješti organizatori krvavih terorističkih akcija. Tako je tri godine od inicijalne Carlosove ponude i njegova boravka „u izolaciji“ u Beogradu, u svibnju 1979. u SFRJ stigao Abu Daud, visoko rangirani dužnosnik Ujedinjene službe sigurnosti PLO-a. Taj poštovani gost jugoslavenskog režima, klasični terorist i ubojica, punim imenom Mohamed Daud Udeh (1937. – 2010.) osmislio je, organizirao i izveo pokolj u Münchenu 1972. Osnivač je Fataha (najutjecajnije političke stranke unutar PLO-a) i šef Crnog rujna, skupine radikalnih palestinskih terorista čija je najuspješnija teroristička operacija bila otmica i ubojstvo 11 židovskih sportaša na Olimpijadi u Njemačkoj. Začudo, nije ga sustigla osveta Mossada. Mirno je prije devet godina umro u Damasku, gdje ga je štitio sirijski režim tate i sina Al-Asada. Dao je čak i nekoliko intervjua zapadnim medijima. Nikad se nije pokajao zbog pokolja u Münchenu. Abu Daud u Beogradu je ponovio Carlosovu ponudu „da se uspostave kontakti i ostvare mogućnosti za otvorene vidove suradnje“. Odgovor nije dobio. Vrh jugoslavenske službe procijenio je da iza svih tih ponuda stoji Carlosova želja za legalizacijom boravka pripadnika njegove terorističke organizacije na teritoriju SFRJ.  

Nitko se nije javljao četiri godine. Sve do kolovoza 1983. kada je drugi čovjek Fataha i šef Ujedinjene službe sigurnosti PLO-a, nom de guerre Abu Ijad, a punim imenom Salah Kalaf, sletio u Beograd. Kao referencu za Kalafa napomenut ćemo da je osobno izabrao napadače za akciju u Münchenu 1972., a transportirao je do Njemačke dio oružja upotrijebljenog u masakru izraelskih sportaša. Ubijen je 1991. u Tunisu. Smaknuli su ga njegovi u nekoj internoj svađi za prevlast unutar PLO-a. Kalaf je ispričao, da se vratimo događajima u Jugoslaviji, kako se ranije u SR Njemačkoj susreo s Weinrichom (zove ga Stiv, po pseudonimu) koji mu je prenio Carlosov prijedlog da se razgovori s vrhom PLO-a obave u Jugoslaviji, Južnom Jemenu ili DR Njemačkoj. Vjerojatno se ovima iz službe državne sigurnosti SFRJ dobro digao tlak na takav prijedlog jer su Kalafu kazali da ne dolazi u obzir da se takvi sastanci održavaju u SFRJ. Istina, kad su Weinricha stisnuli u Beogradu i pitali ga u vezi s time, rekao je da Palestinci lažu, da nisu planirani razgovori PLO-a i Carlosa u Jugoslaviji i da je to bila njihova provokacija. 

Kraj prvog dijela