Fašističkog diktatora koji je vladao Italijom nije dočekao nimalo lijep kraj. Kad je prije 70 godina u travnju pokušavao pobjeći u Švicarsku s konvojem njemačkih kamiona, presreli su ga i ulovili talijanski partizani. 

Tko ga je točno ubio, ostaje do danas sporno među talijanskim povjesničarima, no ono što se pouzdano zna jest da je život izgubio pod paljbom, prislonjen uza zid vile Belmonte u malom selu blizu Como jezera. Bilo da je paljbu naredio partizanski zapovjednik ili komunističko vodstvo, njegovo i tijelo njegove ljubavnice Clarette Petacci naknadno su obješena naglavačke na Piazza Loreto u Milanu. 

Dok je cijeli svijet slavio, britanske tajne službe su užurbano planirale svoj sljedeći korak, jer su se negdje u talijanskim arhivama nalazile kopije prepiske između Churchilla i Mussolinija. Naime, kad je u svibnju 1940. godine Churchill postao premijer, u nizu pisama pokušavao je odgovoriti Mussolinija od pridruživanja Njemačkoj i Japanu u budućem Trojnom paktu. Mussolini ga je ignorirao i uskoro je uz nacističku Njemačku proglasio rat Velikoj Britaniji.

Iako su i u Londonu trebale postojati kopije pisama, niti jedna nije pronađena, a netko iz Londona je u travnju 1945. godine želio spriječiti svim silama da Mussolinijeve kopije ikad ugledaju svjetlost dana. Naime, postojala je sumnja (koja nikad nije nestala) da je u svojim pokušajima da utječe na Mussolinija, Churchill ponudio neke veze koje bi se nakon rata javnosti mogle učiniti kao umirujuće, iako su pisma pisana 1940., kad je Britanija bila osamljena u borbi protiv Hitlera.

Frustrirajuća potraga za nestalim pismima

Mjesecima nakon njegove smrti, britanski su se obavještajci pokušavali domoći sve Mussolinijeve osobne arhive. Nijemci su se jednako željno željeli domoći preostalih dokumenata, a njihova je prednost bila što su na sjeveru Italije uživali u potpori lokalnih tvrdokornih fašista, koji su živjeli pod okriljem Talijanske Socijalne Republike - marionetske države nacista kojom je upravljao Duce - Mussolini. Inače, još je 1943., kad je Mussolini izgubio vlast, u Rim došla posebna postrojba SS-ovaca, koji su napunili tri kamiona s papirologijom koja je navodno čuvala tajne Rima.

Kako se rat bližio kraju, 1945. godine, pažljivo isplanirana mreža laži, dezinformacija i tipičnih talijanskih intriga potaknula je Britance u frustrirajući lov za preostalom papirologijom. A, uz samu arhivu, stvar za koju je trebala uslijediti poštena nagrada bili su Mussolinijievi osobni dnevnici. 

Budući da je Mussolini bio poznat po tome što se cijeli život mučio s nesanicom, vjerovalo se da je svaku noć vodio detaljni dnevnik u kojem je zapisivao sve, pogotovo što se ticalo njegovih susreta i planova s Hitlerom.

Ali samim dnevnicima nije bilo ni traga ni glasa. Ako su postojali, Saveznici su vjerovali da su ih, kao i druge tajne dokumente, raštrkali i sakrili među sobom ljudi koji su ostali lojalni fašistima.

To je bio slučaj sve do prije 22 godine kad je autor i stručnjak za zrakoplovstvo Clive Irving upoznao muškarca po imenu Charles Kean. Kean je bio Poljak s višestrukim identitetima koji je tvrdio da posluje s nekim ljudima u Italiji koji su navodno posjedovali dijelove Mussolinijevih dnevnika. Pokazao je nekoliko loših fotografia za što je tvrdio da su stranice iz dnevnika koje je pisao osobno Mussolini.

Početak uzbuđenja i potraga za istinom 

U to vrijeme Irving je bio zadužen za produkciju dokumentaraca na jednoj londonskoj televiziji, a Keanu ga je preporučio prijatelj na račun toga što je uređivao londonski Sunday Times i što je rukovodio ekipom istraživačkih novinara.

Irving je zamolio Keana da mu posudi kopije kako bi mogao usporediti taj rukopis s postojećim koji je bio potvrđen, na što je Kean pristao, iako vidljivo preko volje, ali uz riječi da mu ih mora vratiti u roku 24 sata. Irving se odmah zaputio u knjižnicu Ureda za vanjske poslove i premda su rukopisi bili izrazito slični, sam Irving je smatrao da je riječ o premalom uzorku da bi mogao sa sigurnošću potvrditi da je riječ o davno nestalim dnevnicima.

Irving je sljedećeg dana upitao Keana je li on svjestan da treba još dokaza kako bi mogli pouzdano tvrditi da je riječ o autentičnim dnevnicima. Premda je Kean potvrdio da je to istina, on kao da je bio glavom u oblacima, jer je znao da je riječ o tako ekskluzivnom i eksplozivnom materijalu da bi svaki izdavač bio spreman platiti milijune za njega.

Ubrzo se pokazalo da je iza Keana u Italiji postojao čitav niz ljudi povezanih s dnevnicima. Direktno iznad Keana se smjestio njegov poslovni partner Ettore Fumagalli, iako nije bilo potpuno jasno kakvim se točno poslom njih dvojica zajedno bave. Budući da je Irving odlučio s Keanom u Milano poslati dvojicu svojih novinara iz Sunday Timesa, ubrzo su upoznali sljedeću osobu u hranidbenom lancu - Marcella Marcionija, Fumagallijevog nećaka koji je novinare obavijestio da dnevnike čuvaju dvije žene - Guilia i Amalia, koje su živjele u obližnjem gradiću Vercelli.

Žene su čuvale dnevnike iz 1940, 1941. i dijela 1943. godine, a imale su i neke dijelove iz dnevnika iz 1942. Iako je Marcello pokazao želju da on direktno trguje s potencijalnim kupcima dnevnika, Kean je prečvrsto držao sve uzde u svojim rukama. 

Vrlo brzo su Irvingovi novinari odlučili da je riječ o autentičnim dnevnicima, jer u provjerili kronologiju i detalje, uspoređujući ih s talijanskim historijskim zapisima. Sami dnevnici su bili u uščuvanom stanju, a papir je bio malo neuobičajen, što je odavalo dojam da je posebno izrađen za Mussolinija. Naslovnice dnevnika su nedostajale, navodno da ne bi bilo očito o čemu je riječ, a žene su izjavile da je 18 dnevnika sakriveno na različim mjestima diljem Lombardije.

Početak velikog istraživanja

Kako bi detaljno pregledali dnevnike, trebali su još izvora. Povjesničari koji su bili stručnjaci za Mussolinija i razdoblje u kojem je vladao trebali su pregledati svaku stranicu dnevnika. Trebalo je testirati starost tinte. Britanski i talijanski odvjetnici su se trebali dogovoriti u pogledu vlasništva i autorskih prava, jer je postojala velika šansa da bi se talijanska vlada mogla proglasiti vlasnikom svega. Također, tu je bio problem duljine. Ako su 25 godina postojali dnevnici, kao što se tvrdilo, to bi značilo da je moglo biti oko 1.700.000 riječi (koje je trebalo provjeriti).

Irvingova televizijska kuća nije imala ni izblizu dovoljno sredstava da finmancira takav pothvat, pa su se svi suglasili da bi on trebao cijeli projekt prezentrati svojem bivšem šefu u Sunday Timesu, glavnom uredniku Denisu Hamiltonu. 

Nakon što je pregledao materijale, Hamilton je pristao da će financirati nastavak istraživanja, ako zauzvrat dobije ekskluzivna prava da prvi sve objavi (obećavajući istodobno da o svemu neće progovoriti ni riječi sve do trenutka objave).

Irving je naveo da su mu u istrazi pomagala tri povjesničara i voditelj talijanskog odsjeka na Reading fakultetu, koji je, kad je čuo za otkriće, rukom pokazao prema polici s knjigama o Italiji 20. stoljeća i rekao: "Ako su ovi dnevnici pravi, sve ove knjige će morati biti ponovno napisane."

Prilično brzo nakon što su počeli raditi jedan od povjesničara je napomenuo kako je upravo nevjerojatna čistoća dnevnika. On je istaknuo da je u posljednjem desetljeću Mussolinijeva života njegov emocionalni uzdanik bila njegova ljubavnica Claretta. Svakodnevno se viđao s njom, a njihova veza je bila izuzetno dramatična i burna, te je često uključivala i Mussolinijevu suprugu Rachele. Nevjerojatno je bilo da one, niti ti događaji nisu niti jednom spomenuti u dnevnicima.

"To je posebno zanimljivo", napomenuo je povjesničar, "jer je Mussolini bio poznat po velikom seksualnom apetitu. Znamo iz drugih izvora da se nije mogao suzdržati kad bi upoznao neku ženu, bila ona privlačna ili ne, a da je ne siluje (obično na podu)."

Irvingu se pak činilo da teško da bi se tašti Mussolini zamarao s privatnim detaljima, kad je dnevnik trebao pokazati koliko je značajna i velika on ličnost bio u svijetu. No kako se nastavilo s ispitivanjima i praćenjem dnevnika, Kean je postajao sve nemirniji. Smatrao je da cijeli proces traje predugo i želio je vidjeti novce. U London je doveo Marcella koji je obavijestio sve prisutne da su i žene postale nemirne i da se brinu za svoju sigurnost ako talijanske vlasti shvate koju su one ulogu odigrale u cijeloj priči.

Nestrpljivost i lakomost ih je koštala svega

Marcello se uskoro vratio u Italiju gdje je novinaru tjednika 'Domenica del Corrier', Francou Bandinijiu, rekao da upravo traje proces kupoprodaje Mussolinijevih dnevnika, koje bi trebali kupiti Britanci, koje doduše planira 'preveslati', jer bi radije, za pozamašnu sumu, dnevnike ustupio 'Domenica del Corriereu'.

Za to vrijeme, Kean je tražio isplatu kako bi mogao započeti s aukcijom s obje strane Atlantika, jer je navodno imao zainteresirane stranke i u SAD-u. Zatim je potegnuo potez očajnika kad je zatražio da sve zainteresirane strane potpišu dokument u kojem je pisalo da nikad, ni pod kojim uvjetima, neće otkriti ime grada Vercellija ni imena dviju žena. Kean je tvrdio da to traže jer su desetak godina prije žene lažno optužene da su pokušale prodati krivotvorene Mussolinijeve govore milanskim časopisima, te su, tvrdio je Kean, završile ni krive ni dužne u zatvoru.

U isto vrijeme, Marcellova ponuda talijanskom reporteru obila mu se o glavu, jer jer Banidini pronašao u arhivima svojih novina prethodne tužbe protiv Guilije i Amalie, u kojima je pisalo, između ostalog, i kako su pokušavale krivotvoriti Mussolinijev rukopis. Novinar je brzo shvatio da im je ovaj put porastao apetit pa su željele zaraditi puno više s dnevnicima. A čak su uspjele naći i stručnjaka koji im je pomogao s tehničkim problemima, jer su i tinta i papir 'prošli' na znanstvenim testiranjima u Londonu.

Nevjerojatno je da gotovo godinu dana istrage nije otkrilo njihovu varku, a za to vrijeme potrošeno je oko milijun današnjih dolara na istraživanja i različite pravne pristojbe.

Jedina sreća jest da niti jedna lažna riječ ni slovo nikad nije objavljeno, iako neki niti godinama poslije nisu bili uvjereni da možda ipak nije riječ o 'pravoj stvari', piše The Daily Beast.