Viktor Orbán iznenađujuće se jučer pojavio u Kijevu, na sastanku s Volodimirom Zelenskim. Njegova Mađarska upravo je preuzela predsjedanje Vijeće EU i tim više je njegov posjet Kijevu važna poruka, s obzirom na njegove više nego bliske odnose s Moskvom, odnosno s Vladimirom Putinom. No nije uvijek bilo tako, Orbán je recimo političku karijeru započeo govorom koji zaziva povlačenje Rusa iz Mađarske.

Cijelu njegovu karijeru i nevjerojatne metamorfoze, odnosno politički put od ljevičara do tvrdog desničara, od nevjernika do čovjeka koji kleči pred bogom, u svojoj knjizi prati Paul Lendvai, nekadašnji dopisnik dnevnika Die Presse i Financial Timesa za istočnu Europu, pisao je za The Economist, bio urednik na austrijskoj televiziji ÖRF, pa je sjajan poznavatelj povijesti, političara i političkih procesa u ovim dijelu Europe.

Izvatke iz njegove knjige je, uz dopuštenje autora, originalno je objavio tjednik Express u prosincu 2020. godine.

"Obračun s tri osnovna tabua moderne mađarske povijesti (s jednopartijskim sustavom, sa stranom dominacijom i stigmatiziranjem Oktobarskog ustanka iz 1956. godine, koji je vlast označila kao ‘kontrarevoluciju’) počeo je 16. lipnja 1989. godine veličanstvenom povorkom 250.000 ljudi na Trgu heroja u Budimpešti. To je bilo prije formalnog silaska vladajuće stranke s vlasti i prije povlačenja sovjetskih okupacijskih snaga. Sam prizor na ulazu u Gradski park na kraju avenije Andrássy (koji je gotovo najduža u Budimpešti) izgledao je veličanstveno kao trg kolektivnog nacionalnog pamćenja. U njegovu središtu uzdiže se 36 metara visok stup podignut 1896. godine u spomen na tisućljeće mađarskog teritorijalnog osvajanja.

Na vrhu je postavljen pet metara visok lik arkanđela Gabrijela, koji u jednoj ruci drži mađarsku krunu a u drugoj apostolski dvostruki križ. Spomenik mađarskim herojima s polukrugom kolonada i kipova posvećen je sjećanju na četrnaest mađarskih kraljeva i junaka. Dvije zgrade na periferiji, iz razdoblja prije početka stoljeća, sagrađene u neoklasičnom stilu devetnaestog stoljeća - Palača umjetnosti s desne i Muzej likovnih umjetnosti s lijeve strane - dopunjuju arhitektonsko jedinstvo Trga heroja.

Orban je s 26 nosio bradu i vikao: Srušimo komunizam! Neka se Rusi povuku 

Šest ljudi, žrtava i protivnika komunističke diktature, govorilo je tog dana na Trgu heroja. Ali politička senzacija dana za medije, a i za mene, bio je govor posve nepoznatog mladića s bradom. Zvao se Viktor Orbán, a imao je jedva dvadeset i šest godina. Održao je završni govor u ime mladih; govorio je sažeto i razgovijetno, a s obzirom na još prevladavajući kontekst njegovi zahtjevi za demokracijom i neovisnošću bili su izuzetno oštri:

- Ako vjerujemo u svoju snagu, tad ćemo moći ukinuti komunističku diktaturu. Ako smo dovoljno odlučni, možemo prisiliti vladajuću stranku na slobodne izbore. Ako nismo zaboravili ideje iz 1956., glasat ćemo za takvu vladu koja će odmah početi pregovore o povlačenju ruskih snaga. I ako smo dovoljno hrabri, i samo u tom slučaju, udovoljit ćemo zahtjevima naše revolucije.

Čak i gledajući unatrag, bez obzira na njegove kasnije političke akcije, pa čak i unatoč skorašnjoj bliskosti s ruskim čelnikom Vladimirom Putinom, mora se priznati da je Orbán hrabrim i politički buntovnim riječima otišao preko svih granica protokola i zaorao ledinu. Nakon ovog nastupa, koji je trajao samo šest i pol minuta, mladić je iz trenutka u trenutak postajao sve popularniji u Mađarskoj i inozemstvu. Po riječima njegovog biografa, danas jednog od najoštrijih kritičara, József Debreczenija, bio je to ‘susret izvanrednog povijesnog trenutka i iznimnog talenta’. Godine 1989., kad je pokopana Kádárova Mađarska, nitko nije mogao zamisliti da će samo devet godina kasnije mladi bradati revolucionar (kako ga je opisao njegov biograf Debreczeni) poput meteora zasjati na mađarskom nebu", piše Lendvai.  

Viktor Mihály Orbán rođen je 31. svibnja 1963. Siromašna obitelj je živjela u malom mađarskom selu Alcsútdoboz, 50-ak kilometara sjeverno od Budimpešte. Cijela familija živjela je u kući djeda i bake s očeve strane. 

"Legendarni djed bio je središnja figura cijele obitelji. Fizički je bio div, kao lučki radnik ušao je u Drugi svjetski rat služeći na istočnoj fronti a nakon raspada druge mađarske armije nakon rata vratio se iz dugog zarobljeništva u Austriji, bez ogrebotine, ali prepun vojničkih zgoda. Sa suprugom, bivšom čistačicom, nastanio se u od svih zaboravljenom Alcsútdobozu", piše u biografiji Lendvai. 

"Viktor se divio djedu koji je školu završio u četrdesetosmoj, a potom radio kao pomoćnik liječnika, pa čak i lokalni veterinar. A upravo je taj izvanredan čovjek potaknuo petogodišnjeg ili šestogodišnjeg Viktora da zaigra nogomet. Djed i unuk redovito su slušali radijske prijenose utakmica i čitali sportske stranice u novinama. Kad je Viktor imao deset godina, obitelj se preselila u malo veće susjedno selo Felcsút, zbog stalnih svađa njegove majke i bake.

"Nikad neću zaboraviti kad smo dobili kupaonicu, do tad smo vodu grijali u loncu"

Novi su život otpočeli u raspadajućoj kući na kraju glavne ulice. Odrastao je u urednoj, ali vrlo lošoj okolini. Kasnije se Orbán u intervjuima podsjetio kako su djeca teško morala raditi na polju, povremeno su pomagali susjedima tijekom škole i na praznicima; čupali su repu, vadili krumpir, brali kukuruz, sakupljali kukuruzne klipove, hranili svinje i piliće."

Orbánovi su u Mađarskoj sedamdesetih bili toliko siromašni da ni tekuće vode nisu imali. Tek kad mu je bilo 15 obitelj se iz malog Felcsúta preselila u srednjovjekovni glavni grad Székesfehérvár,  dvosobnom stanu od 54 četvorna metra čekalo ih je pravo malo čudo. Kupaonica. 

"U Felcsútu nisu imali tekuću vodu. Vruća, koju su grijali u loncu na plinskom štednjaku, bila je luksuz. Lako je zamisliti što se događalo u glavi bistrog dječaka koji je odrastao u takvim uvjetima. U tridesetima, kad je već bio uspješni mladi političar koji je postao predsjednik Fidesza, opisao je kako je za njega bilo ‘nezaboravno iskustvo’ kad je s petnaest godina prvi put mogao koristiti kupaonicu i jednostavnim okretom slavine doći do tople vode. Bio je to potpuno drukčiji svijet, svijet luksuza kakav u Felcsútu nije poznavao."

Kad smo kod Felcsuta, jeste li znali da je najbogatiji Mađar Lőrinc Mészáros, inače vlasnik Nk Osijeka, također iz tog sela u kojem živi 1688 stanovnika? Prijatelji su  iz djetinjstva i tajkun se zahvaljujući njihovu prijateljstvu od malog biznisa i montera centralnoga grijanja u malo više od deset godina uspeo do nezamislivoga bogatstva, toliko velikog da je triput u nizu proglašen najbogatijim čovjekom u Mađarskoj uopće. Kupnja NK Osijeka i milijuni kojima je sagrađen nogometni stadion Opus Arena za njega su "kikiriki", tek djelić bogatstva. Prema Forbesu od prošle godine, "težak" je čak 1,25 milijardi eura, pisala su 24sata. Kako je uspio?

- Bog, sreća i  Viktor Orbán - reći će Mészáros. 

Orbánov otac Gyözö rođen je 1940. i bio je član komunističke stranke od 1966. U Felcsútu bio je član vodstva stranke i šef strojarskog odjela. Dok je vrijedno radio, marljivo je učio kako bi obitelji omogućio da pobjegne od siromaštva. Prije tridesete godine završio je prethodno prekinuti studij na dopisnoj školi, pa sa sveučilišta došao kao inženjer strojarstva. Mama je završila srednju školu i postala odgojiteljica djece s posebnim potrebama.

Nemoguć karakter, izbačen iz svih škola...

Viktor Orbán za sebe kaže da je bio ‘nevjerojatno zločesto dijete. Lošeg ponašanja, drzak i nasilan. Posve neugodan.

"Izbacili su me iz svih škola ... Odrasli me nisu mogli podnijeti, kao ni ja njih... Kod kuće sam imao stalnih problema zbog nediscipline; moj otac mlatio me jednom ili dva puta godišnje", rekao je. 

Ali od osnovne škole do vojske, a zatim u studentskim godinama na pravnom fakultetu, njegovo je životno načelo ostalo nepromijenjeno: ‘Ako me udare, vraćam dvostruko’, piše Lendvai. Orbán priznaje da ga je otac tukao i u dobi od sedamnaest godina zbog njegovog bezobraznog ponašanja, piše Lendvai. 

Kad su preselili u Székesfehérvár trebalo mu je šest mjeseci da napusti seoski naglasak i ponašanje. Prvi put politički se angažirao  u Savezu mladih komunista kao tajnik.  

- Čudno, ali u obiteljskoj povijesti nije bilo ni jednog faktora ili razloga koji bi objasnio zašto sam postao antikomunist. Otac je bio član stranke. Obitelj se nije petljala u politiku, što je bio karakterističan stav nakon 1956. Rečeno mi je da učim, marljivo radim i brinem se o sebi. Neka ne razmišljam o socijalnim pitanjima i svijetu oko sebe, nad kojim ionako nemamo utjecaja - reći će u jednom intervjuu. 

U međuvremenu, njegova najveća strast postao je nogomet. Igrao je za juniore u vodećem klubu mađarske prve lige iako, prema vlastitim riječima, nije bio posebno talentiran. Trenirao je četiri puta tjedno i na nogometnim terenima provodio većinu slobodnog vremena.

- U gimnaziji smo živjeli izuzetno dosadno. U nogometnoj je momčadi sve bilo drugačije; naišli ste na svakakve ljude: siromašne, bogate, pametne, glupe. Stvorila su se dobra prijateljstva. Upoznali smo ljude vrlo različitog porijekla i položaja. Kad sam promijenio tim, promijenio sam i kulturu - rekao je u jednom intervjuu Orbán. 

Zašto Mađari grade stadione u Osijeku, Sloveniji, Rumunjskoj, Srbiji?

To možda objašnjava njegovu opsjednutost nogometom i izgradnjom nogometnih stadiona, pored činjenice da je to čisti građevinarski biznis u kojem se vrti lova. To je i važan dio Orbánove politike u regiji jer mađarski tajkuni, poput spomenutog najbogatijeg Mađara Lőrinca Mészárosa, grade stadione i izdašno sponzoriraju kulturnoumjetnička društva gdje god je mađarska manjina. Osim Osijekove 80 milijuna eura vrijedne Opus Arene, Mađari su financirali stadion u slovenskoj Lendavi, pa TSC Bačka Topola u Srbiji, DAC Dunajska Streda i Komarno u Slovačkoj, Sepsi i Miercuea Ciuc u Rumunjskoj... 

"Daleko najvažniji među Viktorovim školskim prijateljima bio je Lajos Simicska, koji je bio tri godine stariji. On je također počeo na samom dnu. Teško da je itko od učenika iskusio nešto slično. Obitelj je, kako je kasnije ispričao Simicska, bila toliko siromašna da su morali krasti ugljen za grijanje, inače bi se smrzli. Oca, kovača, fizički je i moralno pregazila uloga tajnika radničkog vijeća tijekom ustanka 1956. godine. Otvoreno antikomunistički raspoložen, Simicska je izbačen iz škole zbog pobune i morao je ponoviti razred, pa je i on bio samo dvije godine ispred Viktora i njegovih vršnjaka. Starijem školskom kolegi divili su se kao nezaustavljivom borcu. Orban je rekao da Simicska ima fantastičan mozak i da je najpametniji među njima", piše Lendvai. 

U vojsci je prvi put Orbán došao u kontakt sa sveprisutnom tajnom službom. Pokušali su ga pridobiti za doušnika. Ponudu je odbio, ali prijateljima nije rekao. Tek kad su se u medijima pojavili nagovještaji o tome u lipnju 2005. godine, Orbán je objavio dokument iz arhive tajne službe koji je potvrdio da ‘pokušaj nije bio uspješan’.

Nije samo Mészáros napredovao uz Orbána. Kako piše Lendvai, Orbánovi najbolji prijatelji iz njegovih studijskih dana Gábor Fodor i László Kövér kasnije su, tijekom uspona na vlast, postali važni političari u njegovoj stranci Fidesz. Grupu prijatelja povezala je zajednička politička aktivnost u studentskoj udruzi na Pravnom fakultetu, a još i više razdoblje studiranja na pravnom fakultetu Sveučilišta Istvána Bibóa, koje je bilo osnovano 1985. u Budimpešti. Tamo se među njima isplela mreža prijateljskih i političkih veza koja je neizravno i izravno utjecala ne samo na njihovu osobnu karijeru već i na njihov kasniji uspon te na cijelu političku scenu postkomunističke Mađarske.

Činjenica da je Orbán prvo sa Simicskom, a zatim gotovo dvije pune godine s Gáborom Fodorom dijelio malu studentsku sobu u ulici Menesi iz 12. stoljeća u Budimu, znači da se ključni mađarski političari međusobno također blisko poznaju, što je posljednjih desetljeća uvijek iznova određivalo njihovo ponašanje u uzajamnoj igri suradnje, rivalstva i mržnje. Važan detalj - George Soros podupire sveučilište od 1986. godine i izdašno financira jezične tečajeve, stipendije i putovanja u inozemstvo za politički aktivne studente te plaća tiskarske i druge troškove njihova biltena Századvég.

Na izborima 1994. Fidesz je postapo najmanja parlamentarna stranka, a samo četiri godine kasnije, u svibnju 1998., Orbán je pobijedio na izborima i postao premijer - najmlađi u mađarskoj povijesti, a u to vrijeme i najmlađi u Europi. Kako je ovo moguće? Koji su bili razlozi za ovaj doista zapanjujući preokret?

Lendvai piše kako je Orbána osobno upoznao 22. rujna 1993., netom prije lošeg rezultata na izborima 1994.

"Bilo je to na predavanju koje je održao u Institutu za humanističke znanosti (IWM) u Beču, na engleskom jeziku, kojim tad još nije vladao na primjerenoj razini. Razgovarali smo na privatnoj večeri koju je priredio Krzysztof Michalski, direktor tog instituta. (...) Impresionirao je sve nas - publiku, domaćina i mene osobno - kao napredan političar mlade generacije, pred kojim je svijetla budućnost. Nakon tog prvog susreta slijedili su drugi, ali već u vremenu kad je Orbán okrenuo leđa liberalizmu i prihvatio nacionalističku, desničarsku politiku. Vrlo brzo nakon izbornog poraza liberalizam Orbana i njegovih najbližih prijatelja pokazao se jedva nečim značajnijim od blistave fasade. Odmah su shvatili da se hitno trebaju prilagoditi novim okolnostima. (…) Nakon Fideszova najtežeg poraza u njegovoj povijesti, Orbán je izuzetno oštro kritizirao Józsefa Antalla rekavši da nije stvorio ni ostavio medijske i ekonomske temelje za buduće konzervativne vlade: 

- József Antall snosi osobnu odgovornost. Ne zbog toga što smo u opoziciji nego zbog toga što smo goli i bosi u opoziciji... Nemamo ni svoje novine. Ukradene su nam neke novine; on je dopustio da mu neke otmu ispred nosa, a druge ostave u državnom vlasništvu. Nemamo radio, nemamo niti jedan TV kanal. Ništa. I za to nema opravdanja.

Orbán je oštro skrenuo udesno

Orbán je procijenio kao drugu veliku pogrešku pokojnog Antalla da je “... zanemario osobne kontakte s osam do deset velikih kapitalista... Što bi trebao učiniti? Samo pred bankarima trebam jasno staviti do znanja da su to naši ljudi, a onda pustiti krupni kapital da sve ostalo radi po svojoj logici. Ovim ljudima se moglo pomoći investicijskim fondovima, natječajima... U nekim međunarodnim pregovorima [Antalla] su upitali zašto ne predlaže nikakva zajednička ulaganja. Odgovorio je da nije tu da posluje nego da poboljša situaciju u svojoj zemlji. Prema njegovu mišljenju, poslovi nemaju što tražiti u politici, ali u stvarnosti oni su njezina bit... On nije imao osjećaja za te stvari. Apsolutno nikakvog osjećaja.”

Na sedmom kongresu stranke, u travnju 1995., samo devet mjeseci nakon kategorične tvrdnje da stranka neće ići ni lijevo ni desno, Orbán se bez oklijevanja politički okrenuo udesno.

- Po mome mišljenju, u interesu je države stvoriti blokove, socijalistički lijevi centar i umjereni desni centar, u kojem će prevladavati srednja klasa. Ako ostanemo samo u centru, nemamo šanse ni protiv ljevice ni protiv desnice. Također mislim da suradnja s ljevicom nije moguća. Moj je odgovor da Fidesz mora nastojati surađivati sa snagama desno od centra. Prema novoj politici, stranka se sad naziva Fidesz - mađarska građanska stranka (Magyar Polgári Párt). Potpuni zaokret, koji je za mnoge predstavljao veliko iznenađenje, ubrzo se odrazio na jezik i osobni stil Fideszova vodstva. Nekad nemarno odjeveni pobunjenici s bradama počeli su se odijevati sve više i više “konzervativno”, a u parlament su počeli dolaziti s pažljivo ošišanim frizurama.

U govorima zastupnika Fidesza, a posebno u Orbánovoj retorici, aktualna politička i ekonomska pitanja sve su se više isprepletala s referencijama na vjeru u naciju, mađarsku tradiciju, domovinu, nacionalne interese, čast, vrijednosti srednje klase, obitelj i ljubav prema majci domovini. Bila je to elegantna, ubrzana tranzicija u kojoj su političari koji su do jučer prezirali i ismijavali konzervativne vrijednosti sad stajali rame uz rame s predstavnicima Katoličke i Protestantske crkve, a u sukobima s lijevim i liberalnim suparnicima svjesno igrali na kartu mitologije mađarskog nacionalizma.

NIJE MALO Orban nam želi naplatiti dug u vrijednosti Pelješkog mosta

Oštri ljevičarski kritičari tvrdili su da je Fideszovo vodstvo kameleonsko, neprincipijelno i uvijek spremno za okretanje kako vjetar puše. Ali to su bile emocionalne optužbe koje su propustile poantu jer su kritičari previdjeli temeljne motive ovog dobro promišljenog i besprijekorno izvedenog desnog skretanja. 

U prvom slobodno izabranom parlamentu Fidesz je, mada stranka s najmanjim brojem zastupnika, neizbježno bio ljevičarska oporba desničarskoj vladi. Sad kad je vlada bila socijalistička i lijevo-liberalna, sve se preokrenulo.

Traume iz Trianona

Pokušamo li razumjeti pomak Fideszova vrha udesno, ne smijemo zanemariti neka davno skrivena, ali ekstremno eksplozivna nacionalna pitanja, posebno traumu iz Trianona. Ono što bi Nietzsche nazvao “strahom od stvarnosti” također se odnosi na četrdesetogodišnju šutnju komunističkog režima o mađarskoj nacionalnoj tragediji i na šutnju u postkomunističkoj politici nakon 1989. godine, što je također ugušilo svaku raspravu o tim pitanjima sve dok ih tad nisu dobro napuhali i iskoristili desničarski nacionalisti. Ugovor potpisan 4. lipnja 1920. u Ljetnoj palači Trianon u Versaillesu podijelio je dvije trećine teritorija i 40 posto stanovništva mađarskog dijela bivše Austro-Ugarske između tri susjedne države, Rumunjske, Čehoslovačke i Jugoslavije.

Time je 3,2 milijuna Mađara došlo pod strani suverenitet. Činjenica da je Mađarska vratila 40 posto svojih izgubljenih teritorija putem bečkih arbitraža 1938., što je dobila kao nagradu za savezništvo s Hitlerovom Njemačkom, nije diskutirana u Kádárovu režimu u poslijeratnim godinama. Nakon 1945. godine predratne su granice ponovno uspostavljene.

Oni koji ga dobro poznaju uvijek iznova ističu ogromnu važnost nogometa, ne samo za formiranje političke skupine zvane Fidesz nego i za njenu političku taktiku i strategiju. Kao što se jednom prisjećao njegov ogorčeni protivnik, Orbán je uvijek želio biti sudac, branič, napadač i golman - sve u jednom i sve istodobno.

Jedna od najrječitijih, ali malo poznatih priča mađarskog premijera odnosi se na špageti vesterne. Film Sergija Leonea “Bilo jednom na Divljem zapadu”, u kojemu su glumili Claudia Cardinale, Henry Fonda i Charles Bronson, snimljen 1968. godine, u kina komunističke Mađarske stigao je tek 1970-ih. 

A što ga je toliko fasciniralo? Orbán: - Sve! Ova herojska priča. U početku se sve čini tako beznadno. Dan i noć s malo ili nimalo nade, ništa ne uspijeva. Da biste iz borbe izašli kao pobjednici, nije dovoljno znati pucati i koristiti se šakama. Junak također mora znati koristiti glavu i pokazati velikodušnost. Ovo je veoma važno. Morate znati i razumjeti kako neprijatelj misli i djeluje, a kad imate jasnu ideju, ne smijete izbjeći sukob, morate napasti i pobijediti! To je credo koji se nije odnosio samo na Orbánove četiri godine na čelu oporbe nego na cijeli život ovog vlasti željnog političara. Politika je za njega splet vesterna i nogometnih utakmica, ovisno o okolnostima. Međutim, suprotno svojoj izjavi, Orban ne pokazuje nikakvu velikodušnost nakon pobjeda nad političkim protivnicima. On demonstrira samo puku bezobzirnost.

U važnoj političkoj izjavi na Dan građanske oporbe, pročitanoj na Glazbenoj akademiji “Franz Liszt” u Budimpešti 12. lipnja 1997., Orbán je, između ostalog, rekao (često kritiziranim riječima): “Mađarska je vlada otuđena; ne djeluje u skladu s nacionalnim interesima”.

Kako piše Debreczeni, u svojem govoru na kongresu Fidesza u veljači 1998. Orbán je čak osam puta na jedanaest stranica teksta upotrijebio izraz “građanin”. Za desničarske stranke srednje klase nedvosmisleno se opredijelila i Katolička biskupska konferencija u biskupskom pismu, koje je u crkvama pročitano na Uskrs. Četiri godine nakon strašnog poraza Fidesza na izborima 1994. godine, oporba, kojom je u potpunosti dominirao Orbán, osvojila je uvjerljivu većinu u drugom, odlučujućem krugu (iako su Socijalisti vodili nakon prvog) u podjeli mjesta u pojedinim izbornim jedinicama. Najveće iznenađenje bio je uspon Fidesza kao glavne političke snage u Mađarskoj, nešto što je bilo nezamislivo nekoliko mjeseci ranije. Sljedeće četiri godine političkom pozornicom dominirao je Viktor Orbán, vlasti željni “meteor na političkom nebu” (Debreczeni), najtalentiraniji i najkontroverzniji mađarski političar.

Iznenađujuća pobjeda Fidesza na izborima 1998. otvorila je put novoj vladajućoj stranci da reorganizira državni aparat. (…) Četiri godine prve Orbánove vlade (1998.-2002.) pokazale su dva različita trenda: odlučno i brzo širenje nadležnosti ureda premijera kao neupitnog središta cjelokupnog odlučivanja i slabljenje parlamentarnih nadzornih mehanizama. Uz pomoć američkoga koncepta odnosa s javnošću premijer je postao središnja figura vladine komunikacije. 

Tabloidi prate Orbána kao pop-zvijezdu

Njegovi savjetnici za komunikaciju počeli su intenzivno surađivati s tabloidima, a posebno s televizijom, gurajući mladog predsjednika i njegovu obitelj u prvi plan, nešto što njegovi (stariji) prethodnici nikad nisu radili. Tabloidi i televizija, naravno, oduševljeno su objavljivali priče o tome kako Orbán igra nogomet za seosku momčad u Felcsútu svake nedjelje, o tome kako obitelj provodi božićne praznike ili ljetne praznike u Hrvatskoj, piše Lendvai.

Za razliku od svojih prethodnika, primjerice, Orbán je u svom uredu položio prisegu dva dana prije ministara. Kad je 35-godišnji premijer ušao u konferencijsku dvoranu na sastanak vlade, svi ministri ustali su s poštovanjem (uključujući sve koji su bili mnogo stariji od njega). Na vladinim sastancima obično nije bilo rasprava; o prijedlozima i odlukama razgovaralo se u Orbánovu užem krugu prije sastanka. Osobito je kritizirana činjenica da sastanci nisu niti evidentirani niti su vođeni zapisnici nego su sažeci pripremani kasnije. To je bila praksa bez presedana u povijesti Mađarske. 

No medijska izvješća ne mogu se uvijek kontrolirati. Tako je 7. kolovoza 2010. godine došlo do vrlo neugodnog događaja u malom zaostalom gradu Mezőkövesdu na sjeveru Mađarske. Orbán se, držeći buket cvijeća i knjigu u jednoj ruci, pokušao rukovati sa starijom ženom s mužem, ali je bio potpuno bespomoćan kad je žena privukla njegovu ruku k sebi i počela je ljubiti na koljenima. Fotografija ove apsurdne scene - u kojoj je političar inače bio potpuno nevin - bila je, naravno, dobro iskorištena u oporbi i opozicijskim medijima.

Premijer je dugo putovao do Boga

No ostavljajući takve događaje po strani, njegovi tjedni radijski govori i mjesečni nastupi na televiziji dali su značajan doprinos mobilizaciji pristaša. 

Već 2001. godine, i s vrlo jasnim pogledom na predstojeće izbore 2002. godine, Orbánova vlada radikalno je promijenila politiku dotad strogog proračuna štednje. Prvo je 2001. povisila minimalne plaće za 750.000 zaposlenih za 50 posto, a zatim sljedeće godine za još 25 posto. Realni su prihodi porasli za 4,5 posto u prvoj polovici 2001., a rast se gotovo udvostručio u sljedeća dva tromjesečja, za 8,4 posto. Iste su se godine mirovine udvostručile, nominalno za 16 posto, a realno za 5,8 posto.

Uzimajući u obzir posebne dodatke za državne službenike, povećanje plaća profesionalnih vojnika za 70 posto, povećanje državnih subvencija za privatne stambene kredite, posebne naknade za željezničke radnike, liječnike, medicinske sestre i druge, ne čudi ukupno povećanje od 5,2 posto potrošnje, koje je prvi put od 1994. bilo veće od rasta BDP-a, koji je iznosio 4,3 posto. U prvom tromjesečju izborne 2002. godine stopa rasta realnih prihoda bila je tri puta veći od rasta BDP-a. Industrijska je proizvodnja stagnirala, dok su se deficit opće države i promet na malo udvostručili. No s porastom osobne potrošnje od devet posto, svi ostali ekonomski pokazatelji upućivali su na to da se situacija pogoršava. U posljednjem autokratskom razdoblju prve Orbanove vlade postavljeni su temelji za buduću vrlo duboku ekonomsku krizu, za koju je koalicija socijalista i slobodnih demokrata morala preuzeti odgovornost kasnije, u razdoblju od 2002. do 2010.

U Orbánovoj biografiji, koju je izdašno podržalo Fideszovo vodstvo i uredila Mária Schmidt, poljski novinar Igor Janke opisao je scenu koja se dogodila u prostoru za visoke goste u parku Millenáris u Budimpešti.

- Drugog srpnja kasno navečer u travnju 2002., nakon što su objavljeni rezultati prvog kruga izbora, i kad je već bio očigledan potpuni neočekivani poraz Fidesza, uz Orbána je ostalo samo nekoliko duboko potresenih stranačkih veterana. Tad je gubitnik rekao: “Molimo”. A ovi nekoć antiklerikalni pobunjenici, koji su od 1992. do 1993. u parlamentu ismijavali svećenike i prosvjedovali protiv uvođenja vjeronauka u škole i povratka crkvene imovine, sad su zatvorili krug i molili zajedno. Glasine i priče o Orbánovoj javnoj transformaciji u duboko religioznog čovjeka praćene su krajem devedesetih ismijavanjem njegovih političkih protivnika. Tako su Orbán i kalvinistički pastor Zoltán Balog,  čovjek koji je na njega najviše utjecao (sa suprugom Anikóm Lévai, koja je aktivna katolkinja), u više navrata zajedno govorili o premijerovu dugom putu do Boga. 

Nekoć nevjernik, sad kaže: Samo onaj tko je izgubio vjeru može biti poražen

“Nisam imao vjerskog odgoja... Odrastao sam u svijetu nevjernika”, priznao mu je Orbán. Bio je kršten, ali nikad nije došao do potvrde, simbola kršćanske zrelosti i osobne potvrde vjere. Odbio se crkveno vjenčati s Anikom. Godine 1986., dok su još bili studenti, vjenčali su se pred matičarom. Kontakti i sastanci s crkvenim uglednicima postali su intenzivniji napuštanjem liberalizma i sve većom sklonošću nacionalističkim zaostalim pogledima. Balog je postao najvažniji Orbánov kontakt s Katoličkom i Protestantskom crkvom. Na političkim skupovima biskupi su sad sjedili u prvim redovima. Balog je Igoru Janku otkrio što mu je Orbán povjerio nakon sastanka s nadbiskupom Egerom i vodstvom Katoličke biskupske konferencije 1992. godine: 

“Nisam mislio da je Crkva toliko važna i da je igrala tako važnu ulogu u mađarskom životu. Ne mogu ljudima pričati o politici ako je ne razumijem!”. 

Orbánova je transformacija kulminirala crkvenim vjenčanjem s Anikóm Lévai 1997. godine, 11 godina nakon njihova građanskog braka. Posjet Vatikanu, gdje ga je primio papa Ivan Pavao II., bilo je jedno od prvih Orbánovih putovanja u inozemstvo kao premijera.

- Tko u sebi nosi vjeru, nadu i ljubav, neprilike će prihvatiti kao spas. Samo onaj tko je izgubio vjeru može biti poražen - rekao je Orbán  nakon poraza na izborima 2002. 

Čak je i Janke, koji je općenito bio vrlo blagonaklon prema Orbanu, izjavio o njegovoj sklonosti prema Crkvi da je “njegovo približavanje Crkvi bilo posljedica politike”. U svojoj analizi Orbánove transformacije Janke je dodao da je danas teško pronaći političara koji tako otvoreno kao mađarski premijer govori o ulozi koju religija igra u njegovim aktivnostima i političkim sukobima. No József Debreczeni, u dva sveska svojeg opsežnog vodiča o šarenom svijetu Orbánovih političkih strategija i taktika, dolazi do drugačijeg zaključka:

 - Viktor Orbán je čovjek koji gotovo instinktivno vjeruje u stvarnost svega što smatra politički korisnim.

Na taj način vratio je Fidesz nakon osam godina oporbe na vlast i od 2010. vlada, evo, sve do danas. Čvrstom rukom, kao da nije premijer nego mađarski kralj.