Odvjetnik Anto Nobilo ušao je u zanimljiv dio godine.

U jesen se nestrpljivo očekuje i pravorijek minhenskog suda u slučaju Perković-Mustač zbog sudjelovanja u likvidaciji Stjepana Đurekovića. Nobilo nije sklon nagađati o mogućoj presudi i, općenito govoreći, rezerviran je u toj temi.

"Nema smisla u ovome trenutku razglabati o mogućoj presudi. Svaka moja riječ oko toga mogla bi se protumačiti kao pritisak na njemački sud", govori Nobilo u polumraku ureda u Amruševoj.

Spuštene su rolete na prozorima. Vani doslovno gori asfalt na zagrebačkih 40 stupnjeva. Prvi je dan ovog zadnjeg srpanjskog toplinskog udara.

"Imam samo jednu stvar koju bih želio da razjasnimo u intrevjuu. A to je moj stav prema ulozi Vinka Sindičića, svjedoka optužbe. O njemu se i njegovu kredibilitetu dovoljno govorilo. Ispitat ću ga uskoro u Münchenu i tada će se vidjeti njegova uloga. Toliko o njemu."

Bez imalo sumnje Josip Perković, bivši visoki dužnosnik jugoslavenske i hrvatske sigurnosne službe, njegov je najpoznatiji klijent. A Nobilo je u odvjetničkoj karijeri branio razvikane klijente. 

Naravno, razvikane na različite načine. Posao kao posao. Ne braniš (ne)djela optuženika nego braniš ljude.

"A zašto branim Perkovića?", ponavlja Nobilo iznenađen pitanjem.

Nagnut je u fotelji i gleda u niski stol na kojem su složeni papiri. Uglavnom na njemačkom.

"Prvo, branim ga jer mi je prijatelj. A ja sam čovjek koji ne ostavlja svoje prijatelje kad im je potrebna pomoć."

Onda još malo elaborira. Nobilo je upoznao Josipa Perkovića kad je bio zamjenik tužiteljce Ivanke Pintar Gajer sredinom 80-ih.

"Surađivali smo na suđenju ministru ustaške vlade Andriji Artukoviću. Perković je, recimo i to, bio jako važan u pronalaženju ključnog svjedoka optužbe, bivšeg pripadnika poglavnikova tjelesnog zdruga (PTZ) Bajre Avdića."

Oko tog Avdića i njegova svjedočenja, koje je izravno teretilo Artukovića za likvidacije, bilo je puno kontroverzi. Proglašavan je Avdić lažnim svjedokom s namještenim iskazom.

"Čekajte, Avdić je bio zakleti ustaša. Pripadnik jedne od Paveliću najodanijih postrojbi koja je stalno osiguravala najviše ustaške dužnosnike. Njegovo svjedočenje, koje uostalom nije bilo jedino koje je ozbiljno inkriminiralo Artukovića, bilo je istinito i vjerodostojno."

Avdića su, dvadesetak godina nakon suđenja Artukoviću, likvidirali Srbi u Trebinju.

Nobilo je spomenuo još jednu bitnu stvar o sebi i Perkoviću.

"Perković mi je spasio život", kaže. 

Pitamo kako. 

"Ma nije još vrijeme za sve detalje o tome", odmahuje rukom.

"Ukratko, kad sam preuzeo obranu generala Blaškića pred Haškim sudom, neki ljudi su me željeli ubiti. Na sastanku na kojem se to dogovaralo Josip Perković je, naravno, imao svoga čovjeka, koji mu je to dojavio. Ostalo nije za priču."

Nobilo ipak razumije da Perković u Hrvatskoj nije sasvim omiljen lik. Njemu je to, ako sam ga dobro razumjeli, stanoviti dodatni motiv u njegovu zastupanju. A drugo, u stručnom smislu ovo je zaista velik slučaj, dodaje Nobilo.

"Hrvatski sudovi su se tu pokazali kao udvornički prema Njemačkoj. Prekršili su vlastite i europske zakone da bi udovoljili njemačkom zahtjevu."

Za njega je Hrvatska, na taj način, izdala čovjeka koji je odigrao značajnu ulogu u mirnoj predaji vlasti ‘90/91. i obrani Hrvatske nakon toga. 

Štoviše, činjenica da je država hladno ignorirala plaćanje troškova sudskog postupka u Münchenu za Nobila nije problem koji bi, na bilo koji način, umanjio kvalitetu onoga što on daje u ovom procesu.

"E, ja za Perkovića sad radim pro bono. Perković je klasični hrvatski umirovljenik. Osim penzije nema drugih primanja. Nekidan sam imao prvo ročište protiv Hrvatske jer su odbili plaćati obranu. Ne uzbuđujem se previše zbog toga."

Koliko bi stajalo njegovo zastupanje u ovom procesu? Razmišlja.

"Oko 500.000 eura ako se budem mogao naplatiti u postupku protiv Republike Hrvatske. To nije ništa u odnosu na važnost ovog postupka."

Uz sve događaje koji su pratili suđenje u Münchenu, a i prije toga s nesretnim tzv. lexom Perković (Milanovićeva vlada se uvukla u ozbiljni sukob s Europskom unijom oko zakonskog okvira za izručenje prema odredbama europskog uhidbenog naloga, što je dio javnosti tad protumačio kao zakonski okvir za zaštitu Perkovića i ostalih pripadnika bivših jugoslavenskih tajnih službi), možda bi bilo bolje da mu se sudi u Hrvatskoj. Nobilo, začudo, dvoji.

"Nisam siguran. Ima tu dosta sudaca, kao što se zna, koji bi iz svega ovoga napravili politički show i vlastitu promociju bez ikakvog obzira prema presumciji nevinosti moga branjenika. Zato vjerujem, uz sve poteškoće s kojima se suočavamo, sud u Bavarskoj jednako je loš izbor."

U hrvatskom društvu, od samostalnosti, vodi se rasprava o političkim ubojstvima emigranata u inozemstvu. Može li se država i sistem braniti likvidacijama?

"Odmah da bude jasno, ne odobravam ubojstva političkih emigranata. U objašnjavanju tih događaja ipak se moramo držati nekih činjenica. Važno je utvrditi povijesni kontekst u okviru kojeg je došlo do ubojstava. Danas se u javnosti malo zna da je najviše Hrvatska u okviru Jugoslavije bila izložena masovnim terorističkim prijetnjama. Teroristi su bili ekstremna manjina hrvatskih emigranata. Ciljevi su bili civili i uništenje turističke djelatnosti. Zamislite što bi se danas desilo da se izvrši neka teroristička akcija na Jadranu. Da nešto eksplodira. Najbrže rastuća privredna grana bi pukla. Narod bi ostao bez posla. Ekonomija bi se zaljulala. Civilne žrtve da i ne spominjem. U istoj situaciji kao danas Europa, i to upravo Hrvatska, ako je to bitno, nalazili su se vodeći ljudi tadašnje države kad su odlučili da ne čekaju pasivno teroriste unutar državnog teritorija nego da krenu prema njihovim bazama u inozemstvu. Njemačka bi još i osudila kakvog terorista za teroristički akt na teritoriju Njemačke, ali nikad nije osudila ili izručila teroriste za akcije na tlu Jugoslavije.

U toj situaciji, prema stavu danskog povjesničara Nielsena, koji je vještak na suđenju u Münchenu, Služba državne sigurnosti, kao krajnju mjeru, kad druge mjere ne bi urodile plodom, prema teroristima provodila je likvidacije.

To je njegov povijesni nalaz nakon destaka tisuća stranica arhive SDS-a koje je proučio. S tim se ja slažem. On je povijesno točan. Radi povijesne istine treba znati da je SDS kao služba radila u zaštiti tadašnjeg ustavnog poretka – naravno, ali i u zaštiti građana. 

Npr. samo 1983. g. spriječeno je postavljanje 42 eksplozivne naprave duž jadranske obale. S druge strane, pogledajte što se danas zbiva s prijetnjama radikalnih islamskih skupina u Europi. 

U eliminaciji takvih planova zapadne države, s temeljnim demokratskim vrijednostima, ubijaju teroriste na teritoriji država s kojima nisu u ratu. Što se, dakle, promijenilo?

Osim činjenice da su se tada, kako je to rekao jedan od svjedoka iz redova njemačkih obvaještajnih službi na suđenju Perkoviću, likvidacije obavljale manualno. 

A danas se to radi iz dronova uz značajne kolateralne žrtve. No kažemo Nobilu da se ovakvo tumačenje ne može primijeniti na slučaju Đureković, za što se sudi njegovu klijentu, jer je ubijen disident, dakle osoba koja nije sudjelovala u planiranju ili izvođenju terorističkih akcija.

Kaže da je to točno. Dodaje da Đureković nije bio terorist recident i on se ni po tadašnjim kriterijima antiterorističke borbe nije smio ubiti.

"Ozbiljno se bavimo podacima da Đureković nije trebao biti ubijen nego otet, jer je bio agent njemačke obavještajne službe tijekom osam godina. Špijune se, po hladno ratovskim običajima, nije ubijalo, njih se otimalo, ako su bili nedostupni sudskim organima, a onda im se sudilo, razmjenjivalo, vrbovalo i sl., ali nikad ubijalo. Likvidiran je slučajno kad se plan o otmici zbog panike i nesnalaženja počinitelja otišao po zlu", kaže Nobilo.

Spomenuli smo da se ta teza o propaloj otmici spominje kao očajnički plan njegove obrane.

"Teza da je Đureković stradao zbog tvog špijunskog, a ne političkog ili publicističkog rada, je teza koju obrana zastupa od početka. O planu otmice a ne ubojstva je prije samo dva mjeseca u iskazu govorio jedan od svjedoka koje je pronašao sud. Ima dosta detalja koji ukazuju na to, a mi o tome nismo ništa znali do spomenutog svjedočenja. Sad se ta slika jasnije sklapa i nema to veze s očajničkim planom.

Za obranu je krucijalno, tumači Nobilo, razjasniti ulogu njemačke obavještajne službe (BND) u slučaju Đureković. Nekad i sad. Njegova je teza da je BND pokušao obmanuti sud da je sva dokumentacija o Đurekoviću uništena.

"To su tvrdili zbog isteka razdoblja od 30 godina jer su na taj način, i na svaki drugi, pokušali ograničiti opseg naših spoznaja o suradnji Đurekovića i Nijemaca. Obrana je dobila uvid, Nobilo kaže brzinski, u 2000 stranica dokumenata iz BND-ova dosjea o ubijenom Đurekoviću, ali BND nije skinuo oznaku tajnosti s tih dokumenata i povukao ih je natrag u posjed. Naknadno su nam dostavili 5-6 stranica, i to djelomično zacrnjenih redova. Dok je SOA dostavila sve bitno iz arhive SDS-a, njemačka strana, BND, usprkos činjenice da je suđenje u Münchenu, da je Njemačka očito zainteresirana za ovaj postupak, sudu dostavlja tek nekoliko redaktiranih stranica", objašnajva Perkovićev odvjetnik. 

Zašto, što kriju i čega se BND boji, nabraja Nobilo svoje dvojbe. BND je, jasno je iz sudskih dokumenata, govorio o političkim motivima ubojstva Đurekovića, dodaje. Dakle, ubijen je kao neprijatelj sistema u organizaciji dijela službe koja se bavila emigracijom.

"BND, istodobno, ne želi priznati da je bio njihov vrijedan izvor kodnog imena ‘Ivan’ za Jugoslaviju i da je plaćen, oko 200.000 maraka, za odavanje bitnih informacija o strateškim planovima obrane SFRJ", objašnjava Nobilo. 

A to mijenja percepciju cijelog slučaja.

Iz ono malo dokumenata BND-a može se rekonstruirati sljedeće: Đureković je visoko plaćeni špijun i prodaje vrhunske tajne podatke.

Motiv suradnje s BND-om je novac. Zbog svog špijunskog rada za BND, on i BND procjenjuju da bi mogao biti otet ili ubijen. 

Đureković ima plan početi se baviti politikom i objavljivati knjige kako bi se na taj način zaštitio. Đureković tad tvrdi:

‘Javnost će me zaštititi’. Oni ne ubijaju pisce. 

Ipak, BND se protivi, a Đureković ne sluša. Nobilo pojašnjava da tad BND raskida suradnju s Đurekovićem, i to šest mjeseci prije smrti.

"Meni je najvažnije pitanje zašto BND smatra da je Đureković u opasnosti. Razlog je taj što je špijunska djelatnost Đurekovića za BND bila od takvog značaja da su smatrali, ako Jugoslavija to otkrije, da će optužiti Đurekovića kao jednog od glavnih krivaca za ekonomski slom Jugoslavije ranih 80-ih. Ako je to tako, a BND to tvrdi, onda znači da je Njemačka na temelju Đurekovićevih podataka izazvala ekonomsku krizu u Jugoslaviji u cilju rušenja Jugoslavije. Neke od tih stvari BND spominje u svojim dokumentima.

- Ako se to otkrije, to će postati prvorazredan politički problem u odnosima Njemačke i Jugoslavije.

BND otvoreno kaže da se toga boje i da će imati politički problem ako se to otkrije. Kao i uvijek, pokazalo se da batina ima dva kraja. BND raskida suradnju s Đurekovićem, a ovaj gubi tjelesnu zaštitu. Ostalo je povijest.

Nobilo je uvjeren da ovo mijenja cijelu paradigmu Đureković. Kako? Po njemu, Đureković nije dio tzv. emigranstkog ili terorističkog problema.

"On je dio za koji je odgovoran kontraobavještajni segment, a ne Perkovićev republički odjel za emigraciju. Njemačke vlasti, prije dva mjeseca, prebacile su Perkovića u dio zatvora koji nije obuhvaćen maksimalnim mjerama sigurnosti.

"To je dobro. Sad ima ogledalo u ćeliji i televizor s ograničenim primanjem TV kanala. Ne dobiva novine, osim Glasa Koncila, i čita ga", otkriva Nobilo.