"Prije nije bilo uobičajeno da teroristi daju sve od sebe kako bi i sami umrli", piše francuski politolog i profesor francuskog islama Olivier Roy koji je za The Guardian analizirao novu generaciju džihadista. 

Za primjer navodi kako se tijekom proteklih 20 godina, od Khaleda Kelkala, koji je bio vođa  bombaškog napada na parišku željeznicu 1995.,  do napada u noćnom klubu Bataclan 2015., skoro svaki terorist u Francuskoj raznio ili ga je ubila policija.

"Mohammed Merah, koji je ubio rabina i troje djece u židovskoj školi u Toulouseu 2012. godine, prvi je koristio rečenicu 'Volimo smrt koliko vi volite život' koja se pripisuje Osami bin Ladenu, a koju danas koriste džihadisti. Sada smrt terorista više nije samo mogućnost ili nesretan slučaj tijekom njihovih akcija, već je postala središnji dio njegovih planova", piše Roy te ističe kako su na isti način smrću fascinirani i džihadisti koji se priključuju Islamskoj državi. Samoubilački napadi doživljavaju se  kao krajnji cilj njihove borbe.

U svakom slučaju ovakav je sistematičan izbor smrti nešto novo.

"Počinitelji terorističkih napada u Francuskoj 70-ih i 80-ih, bez obzira na to jesu li bili povezani s Bliskim istokom ili ne, uvijek su pažljivo planirali  bijeg. Muslimanska tradicija,  iako priznaje vrijednost mučenika koji umiru u borbi,  ne nagrađuje one koji se ističu u silnoj želji za smrću budući da se taj čin kosi s Božjom voljom", piše Roy. 

Dakle, zašto, kroz su kroz proteklih 20 godina teroristi redovito izabirali smrt? Što to govori o suvremenom islamskom radikalizmu i općenito o današnjem društvu?  Ova su pitanja sve relevantnija budući da je stav prema smrti neraskidivo vezan za činjenicu da je moderni džihadizam, barem na zapadu, ali i u Magrebu i Turskoj, pokret mladih koji nije samo izgrađen na religiji i kulturi već je povukao korijenje i iz same kulture mladih. 

Gdje god se javlja kao mržnja generacija, preuzima formu kulturnog ikonoklazma. Dakle, džihadistima meta nisu samo ljudi, već i kipovi, statue, mjesta molitve i knjige. Cilj je istrijebiti kompletno sjećanje. To je nešto što je zajedničko Maovoj Crvenoj armiji, Crvenim Kmerima i borcima ISIL-a. Jedan je britanski džihadist u uputstvima za regrutaciju napisao: "Kada se spustimo na ulice Londona, Pariza i Washingtona ... ne samo da ćemo proliti vašu krv, nego ćemo razrušiti i vaše kipove, izbrisati svu povijest i, što je najbolnije, preobratiti vašu djecu koja će nakon toga uzdizati naše ime i proklinjati svoje pretke.”

Roy ističe kako su sve revolucije privlačila energiju i žar mladih ljudi, no malo koja se tako trudila uništiti ono što joj je prethodilo. Boljševička revolucija, primjerice, odlučila je staviti prošlost u muzeje radije nego ju pretvoriti u ruševine, a revolucija  Islamske Republike Irana nikada nije razmišljala o bombardiranju Persepolisa.

"Ovakva dimenzija samodestrukcije nema nikakve poveznice s politikom Bliskog istoka. To je čak i kontraproduktivno kao strategija. Iako ISIL tvrdi kako je njihova misija obnoviti kalifat, njihov nihilizam čini nemogućim dostići političko rješenje, sudjelovati u bilo kojem obliku pregovara ili postići bilo kakvo stabilno društvo unutar njihovih granica. Kalifat je fantazija. To je mit o ideološkom entitetu koji stalno širi svoj teritorij. Njegova strateška nemogućnost objašnjava zašto su oni koji se identificiraju s njim, umjesto da se posvete interesima lokalnih Muslimana, odabrali put smrti. Nema političke perspektive, nema svijetle budućnosti ili čak mjesta za molitvu u miru. No, dok je koncept kalifata dio vjerskog fanatizma,  isto se ne može reći i za želju za smrću", piše Roy te upozorava kako samoubilački terorizam nije efektivan ni s vojnog stajališta. "Kod suicidalnih napada nema racionalnosti", navodi  te dodaje kako činjenica da se izvježbani vojnici koriste samo jednom nije racionalna. Osim toga, teroristički napadi zapadna društva ne bacaju na koljena već samo kod njih izazivaju kontrareakcije.  

Sustavno povezivanje sa smrću u svakom je slučaju jedan od ključeva za razumijevanje današnjeg radikalizma. Ono što zavodi i fascinira ideja je čistog revolta. Nasilje nije sredstvo, već je ono samo sebi svrha.

"Ovo nije cijela priča i  lako je pojmljivo da bi se uskoro na sceni mogli pojaviti novi  'racionalni' oblici terorizma.  Isto tako moguće da je ovaj oblik terorizma samo privremen. Razlozi rasta ISIL-a bez dvojbe su povezani s  političkom situacijom na Bliskom istoku i propast ISIL-a neće promijeniti osnovne elemente situacije. ISIL nije izumio terorizam: on crpi iz bazena koji već postoji. Njegova je genijalnost u načinu na koji mladim volonterima pruža okvir unutar kojega oni mogu ostvariti svoje težnje. Još je bolje za ISIL ako oni koji se odluče umrijeti –ranjivi buntovnici bez razloga – nemaju ništa zajedničko s pokretom, ali su spremni izraziti svoju odanost ISIL-u, tako da njihovi samoubilački akti postanu dio globalne priče", piše Roy te upozorava  kako je to razlog koji ukazuje na to da trebamo novi pristup problemu ISIL-a. 

Često se, navodi, zaboravlja da su samoubilački terorizam i organizacije poput al-Qaede i ISIL-a novi u povijesti muslimanskog svijeta i da se ne mogu objasniti jednostavno, samo rastom fundamentalizma. "Moramo razumjeti da terorizam ne proizlazi iz radikalizacije islama, već iz islamizacije radikalizma", piše  Roy i dodaje: " Daleko od toga da to znači iskupljenje islama, sintagma 'islamizacija radikalizma' tjera nas da se pitamo zašto i kako su buntovni mladi u islamu pronašli paradigmu svoje totalne pobune. Opet, to ne negira činjenicu da se fundamentalistički islam razvijao više od 40 godina." 

Roy navodi  i kako je bilo puno kritika na njegov pristup. Primjerice, jedan je znanstvenik tvrdio kako je u svojim analizama Roy zanemario političke uzroke pobune: kolonijalno nasljeđe, zapadne vojne intervencije protiv naroda na Bliskom istoku te socijalnu isključenost imigranata i njihove djece. S druge strane bio je optužen da je izostavio vezu između terorističkog nasilja i vjerske radikalizacije islama kroz Salefizam, ultrakonzervativnu interpretaciju vjere.

"U potpunosti sam svjestan svih tih dimenzija, no  tvrdim da su neadekvatne da se uzmu u obzir za fenomen koji promatramo, budući da se nijedna  uzročna veza  ne može temeljiti na bazi nama dostupnih empirijskih podataka", kaže Roy. 

U tekstu navodi i kako prigovor da su radikali motivirani patnjom koju su proživjeli Muslimani koji su u prošlosti bili kolonizirani, žrtve rasizma ili bilo koje druge diskriminacije, podrazumijeva da pobunu primarno vode žrtve. Ali je, kaže, veza između radikala i žrtava više izmišljena nego stvarna. 

"Oni koji su izveli napade u Europi nisu stanovnici Pojasa Gaze, Libije ili Afganistana. Nisu najsiromašniji, najviše poniženi ili najmanje integrirani. Činjenica da su 25 posto džihadista preobraćenici pokazuje da je veza između radikala i 'njihovih ljudi' velika imaginarna konstrukcija.  Prva generacija džihadista mentorirana je od strane vođa poput Osame bin Ladena, Ramzi Yousefa i Khalid Sheikh Mohammeda. Ali od 1995. godine nadalje počela se razvijati nova vrsta terorista - na zapadu poznati kao 'domaće uzgojeni teroristi'", upozorava. 

Tko su ti novi radikali? Zahvaljujući policiji znamo mnoga njihova imena. Imamo i mnoge biografske podatke koje su iščeprkali novinari.  Kada je u pitanju razumijevanje njihovih motiva, imamo tragove njihovih govora i poruka na društvenim mrežama i servisima putem kojih komuniciraju s prijateljima i obitelji. Prije smrti obavezno objavljuju video poruke. "Ukratko, iako ne možemo biti sigurni da ih razumijemo bliski smo s njima", kaže Roy. Ističe kako ne postoji standardni profil terorista, ali svi oni imaju neke zajedničke karakteristike koje se nisu mijenjale kroz proteklih 20 godina. Primjerice, uspoređujući Khaleda Kelkala, prvog francuskog 'domaćeg teroristu', i braću Kouachi ( izvršitelje napada na Charlie Hebdo u Parizu 2015.) dolazi se do zaključka da oni imaju nekoliko zajedničkih obilježja: druga su generacija, na početku dobro integrirani u društvo, iza sebe imaju razdoblje sitnih zločina, zbog čega su bili u zatvoru gdje su i radikalizirani, i na kraju svima je zajednička smrt s oružjem u rukama tijekom obračuna s policijom.  

Druga karakteristika koja je zajednička svim zapadnim zemljama jest ta da su gotovo svi radikali 'ponovno rođeni' Muslimani koji su nakon što su živjeli vrlo svjetovni život – obilazili su klubove, pili su alkohol, bili su umiješani u sitni kriminal – odjednom obnovili svoje vjerske običaje,  bilo individualno ili u malim skupinama. U skoro svim slučajevima proces je formiranja radikalnih skupina identičan.  Članovi grupe su uvijek isti: braća, prijatelji iz djetinjstva, poznanici iz zatvora, ponekad iz kampova za obuku. Jedinstvena je za te skupine i  zastupljenost u njima braće i sestara, što nije svojstveno drugim oblicima radikalizacije, bilo na krajnjoj ljevici ili u samim islamističkim skupinama . To naglašava važnost generacijske dimenzije radikalizacije. 

"Radikali su često siročad ili dolaze iz disfunkcionalnih obitelji. Oni ne vode nužno pobunu protiv svojih roditelja osobno, već protiv onoga što oni predstavljaju: poniženje, ustupci društvu i protiv onoga što oni vide kao njihovo nepoznavanje religije. Većina je novih radikala duboko uronjena u kulturu mladih: posjećuju noćne klubove, zabavljaju se s djevojkama, puše i piju. Gotovo 50 posto džihadista u Francuskoj, prema mojoj bazi podataka, imaju povijest sitnog kriminala - uglavnom se bave drogom, ali i ima tu i nasilja i, rjeđe, oružanih  pljački", piše Roy te dodaje kako oni ni odjećom ne odskaču od svojih vršnjaka.  

Ne postoji, tvrdi, tipičan socijalni ili ekonomski profil radikaliziranih. 

Postoji popularno i veoma jednostavno objašnjenje koje gleda terorizam kao posljedicu neuspješne integracije bez uzimanja u obzir mase dobro integriranih i dobrostojećih muslimana. Primjerice, činjenica je da u Francuskoj postoji puno više muslimana koji su zaposlenici policije i obrambenih snaga no što je onih koji su involvirani u džihad. Kako vidimo džihadisti se ne upuštaju u nasilje nakon razmišljanja o svetim tekstovima, nemaju nužno religijsku kulturu i povrh svega za to ih je zapravo malo briga. Nisu postali radikali zato što su krivo pročitali neki tekst ili se njima manipuliralo. Oni su radikali zato što su tako odlučili, sami su to odabrali, samo zato što im je radikalizam bio privlačan. Tajni podaci ISIL-a, koji sadržavaju detalje o više od 4000 novih članova u inozemstvu, pokazuju da 70 posto njih ima samo bazično znanje o islamu.   

Gotovo se nitko od njih neće vratiti u domovinu svojih roditelja. Oni koji kažu da su otišli u Siriju jer su htjeli "živjeti u istinskom islamskom društvu” obično su povratnici koji negiraju da su sudjelovali u nasilju, budući da je voditi džihad nespojivo s islamskim zakonima.

"Snaga ISIL-a je u tome da igra na naš strah", tvrdi Roy te dodaje kako je osnovni strah - strah od islama.  

"Jedini je strateški utjecaj napada njihov psihološki efekt. Oni nemaju utjecaj na vojne sposobnosti zapada, štoviše čak su zaslužni za njihovo jačanje, nemaju ekonomski utjecaj. Jedini je strah da će se naše društvo integrirati i da će izbiti civilni rat između Muslimana i "onih drugih"", piše Roy te zaključuje: 

Velika je kušnja gledati radikalnu islamsku ideologiju koja mobilizira gomile ljudi u muslimanskom svijetu baš kao što je nacizam mobilizirao velik broj mladih u Njemačkoj. Ali realnost je da je ISIL privlači nasilne mlade koji imaju krivu sliku o raskoši i veličini.