Njemački Savezni zavod za statistiku u Wiesbadenu objavio je ovih dana podatke o hrvatskim državljanima koji su se 2014., odnosno 2015. uselili u Njemačku. 

Tako se 2014. u Njemačku iselilo 44.260 osoba s hrvatskim državljanstvom, dok je taj broj u 2015. narastao na 50.628. To je porast od nekih 15 posto u odnosu na 2014. 

Međutim, kad taj broj usporedimo s ranijim godinama, s 2012. ili 2013., kad se iseljavalo između 10.000 i 13.000 osoba na godišnjoj razini, dolazimo do više nego alarmantnog podatka, radi se o porastu od više od 300 posto, tako da se već može govoriti o svojevrsnom egzodusu. 

Savezni zavod za statistiku nije, nažalost, objavio strukturu useljenih hrvatskih državljana. Uvjeren sam kako bi se u tom slučaju ustanovilo kako se veći broj useljavanja odnosi na Hrvate iz Bosne i Hercegovine.

Odlasci Hrvata iz Bosne i Hercegovine u posljednje dvije godine poprimili su, bez pretjerivanja, biblijske razmjere i sve upućuje na to da se radi o nepovratnom procesu koji je nemoguće zaustaviti.

Nedavno je BHTV napravila jednu potresnu reportažu o iseljavanju Hrvata iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, općine u kojoj živim. 

Prikazali su pusta, prazna sela, s nižim osnovnim školama koje je nekad pohađalo često više od stotinjak učenika, dok je taj broj danas jednoznamenkast.

Nije ovaj fenomen vezan samo za Hrvate. Novinarka BHTV-a tom prilikom je razgovarala s nekoliko Bošnjaka koji su redom “komšijama” zavidjeli na hrvatskim putovnicama koje im širom otvaraju vrata europskih zemalja, prije svih Njemačke kao najpoželjnije destinacije. 

Unatoč tome, odlaze i Bošnjaci, s tim da se dobar dio njih seli u veće sredine unutar BiH. Navest ću svoj primjer kao ilustraciju. U selu u kojem sam odrastao postojala je niža osnovna škola, tada četvorogodišnja.

U mojoj generaciji bilo je 35 učenika, a ja sam bio jedini Hrvat među njima. I ostala odjeljenja bila su podjednako brojna sa sličnom nacionalnom strukturom, tako da je tu školu u to vrijeme pohađalo oko 130 učenika. 

Ovih dana čuo sam informaciju kako se ta škola zatvara jer je broj učenika u sva četiri, odnosno danas pet odjeljenja spao na jednoznamenkast. 

Djeca će sada do škole putovati pet kilometara u jednom smjeru, u kojoj je moja generacija pohađala više razrede osnovne škole. 

Kao razlog današnjih odlazaka Hrvata navode se isključivo ekonomski razlozi, ali mislim da je to opasno pojednostavljenje jednog procesa koji kontinuirano traje još od kraja šezdesetih godina kad su ljudi odavde počeli masovno odlaziti na privremeni rad u zapadne zemlje, prije svih u Njemačku i Austriju. 

Novac zarađen tamo stvorio je mogućnost izbora, nešto što je do tada bilo nezamislivo. Prvi odlasci vezani su za Hrvatsku.

Ne znam točno zašto, za Hrvate iz mojeg sela mitsko mjesto odlaska bilo je Đakovo, koje se danas, sudeći po jednoj nedavnoj HTV-ovoj reportaži iz toga grada, pretvorilo u mjesto masovnog odlaska. Bilo bi zanimljivo vidjeti u kojem postotku iz Đakova odlaze doseljenici iz BiH, odnosno njihova druga ili treća generacija. 

Zanimljiva je i činjenica kako se iz jednog izrazito planinskog kraja odlazilo u Slavoniju. U slutnji, u čežnji daljine, daljine; / u srcu, u dahu planine, planine. / Malena mjesta srca moga..., pjevao je veliki Tin Ujević i ovi stihovi mogu poslužiti kao moto svih žudnji tadašnjih iseljenika o boljem životu.

Osamdesetih godina taj proces bio je gotovo zaustavljen, a nastavljen je tijekom rata i u poraću. Vratimo se sad ovim najnovijim događanjima: da se ne radi isključivo o ekonomskim razlozima govore procesi koji su se događali nakon rata, kad je stanje u svakom pogledu bilo neusporedivo teže nego danas. 

Povratak u porušeni grad u kojem su vođene teške trogodišnje borbe između HVO-a i Armije BiH bio je masovan.

Mnogo predratnih stanovnika, Hrvata, vratilo se u grad, a dobar dio njih imao je mogućnost izbora, prije svega ostati u Republici Hrvatskoj, gdje se, uz Austriju i Njemačku, nalazio najveći broj izbjeglih. 

Uzgred, iz tih vremena potječe jedan kuriozitet o kojemu su svojedobno pisale i hrvatske novine: u nekoliko poratnih godina, među Hrvatima, ne znam nažalost je li se isto događalo na bošnjačkoj strani, rodio se veći broj djece blizanaca koji je, po nekim podacima, premašio broj blizanaca rođenih u cijeloj općini u prethodnih pedeset godina.

Jedan neobjašnjiv fenomen koji je dugo bio top-tema u gradu. Desetak posljednjih godina u Bosni i Hercegovini, pogotovo u njezinu većem dijelu, Federaciji, obilježila je brutalna politička majorizacija Hrvata od strane većinskih Bošnjaka, koja je svesrdno podržavana od OHR-a i međunarodnih organizacija, a koja je kulminirala izborom “Hrvata” Željka Komšića u Predsjedništvo BiH glasovima Bošnjaka. 

Država je već do tada bila premrežena korupcijom i nepotizmom, ali procesi koji su u tom smislu uslijedili premašili su i najcrnja očekivanja. 

Institucije BiH su potpuno urušene, dok je praksa po kojoj su javne tvrtke isključivo vlasništvo političkih stranaka otvoreno nastavljena, uključujući tu i obrazovne i zdravstvene institucije.

Danas se, primjerice, u lokalnim organizacijama političkih stranaka “biraju” uposlenici u slične institucije do ranga čistačica. Znači, pripadnost političkoj stranci koja u tom trenutku vedri i oblači u jednoj sredini nužan je preduvjet za dobivanja posla. 

To je zapravo najdestruktivniji vid korupcije u bosanskohercegovačkom društvu koji je prije svega pogađao mlađu populaciju, a čije “gorke plodove” danas “žanjemo”. 

Generirao je dugogodišnju negativnu selekciju i sigurno je jedan od ključnih razloga masovnih odlazaka. 

Druga stvar koja se neprestano događa: bošnjačka nacionalistička matrica koja se nastavlja na floskule o Bošnjacima kao “temeljnom narodu” u BiH stvorila je jedan poguban diskurs po kojemu su Hrvati stranci u vlastitoj zemlji. 

Ovdje se u medijima, pa i na javnoj televiziji, često mogu čuti izjave, kad se povede riječ o majorizaciji Hrvata, tipa “ako im se ne sviđa ovdje, neka idu iz Bosne i Hercegovine”.

Čak se svojedobno Haris Silajdžić, kao član Predsjedništva BiH, razmetao sličnim izjavama pokazujući “neprilagođenim” Hrvatima prstom prema Hrvatskoj, u čemu ga je zdušno podržavao tadašnji predsjednik Hrvatske Stipe Mesić.

O čemu se u principu radi? Izjave sličnog tipa su sama esencija fašizma, rekao bih. Što je sljedeći korak? Što učiniti s onima kojima se ne sviđa ovakva Bosna i Hercegovina, a unatoč tome žele ostati i živjeti tu? Je li rješenje bodljikava žica ili svojevrsni rezervati za Hrvate, poput onih za Indijance u Sjevernoj Americi? 

Sličnu stvar prošli je tjedan izjavio zagrebački imam Mirza Mešić kad je gostovao u jednoj informativnoj emisiji HTV-a povodom presude Radovanu Karadžiću. 

Rekao je kako su za one kojima se ne sviđa “jedinstvena Bosna i Hercegovina” otvorene granice te kako mogu otići “u Srbiju, Beograd”, a zatim se u posljednji trenutak korigirao i spomenuo Beč, koji je zapravo trebao biti Zagreb. 

Međutim, imam je nesvjesno izrekao gorku istinu: iako je većina poratnih odlazaka Hrvata iz Bosne i Hercegovine vezana za Hrvatsku, za Zagreb, danas je to zapadna Europa, odnosno imamov “Beč”. 

Ono što me, kad je riječ o ovome, najviše čudi je činjenica kako slične izjave prolaze bez bilo kakvih reakcija, ne mislim tu na zagrebačkog imama koji u principu koristi rječnik i nacionalistički diskurs predstavnika bošnjačke dijaspore, nego na odnose unutar Bosne i Hercegovine. 

Pogotovo stoga što živimo u vremenu koje na neki način karakterizira teror političke korektnosti.