Vladimir Vlado Trifunović umro je u u nedjelju na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu. Nekadašnji general JNA i zapovjednik varaždinskog korpusa JNA ostat će upamćen po tome što su ga osudili u obje države i to zbog njegovog djelovanja u kratkim sukobima oko Varaždina u rujnu 1991. godine. U Hrvatskoj je osuđen na 15 godina zatvora za ratne zločine, a u Jugoslaviji je proglašen izdajnikom i osuđen je na 11 godina zbog "podrivanja obrambene moći zemlje".

Tijekom napetih pregovora o predaji oružja varaždinskih vojarni, jedan od glavnih pregovarača bio je i Radimir Čačić. "Bio je to krajnje korektan i krajnje racionalan časnik. Izuzetno školovan i s najvišim ocjenama. Jedan pravi jugoslavenski oficir, politički gledano bez ikakvih nacionalnih strasti", prisjetio se Čačić u kratkom razgovoru za Express. Sukobi u Varaždinu su počeli tjedan dana prije predaje Trifunovića i to bombardiranjem aerodroma i policijske stanice. Čačić kaže da se lako moglo provjeriti i utvrditi da je to učinjeno bez znanja i suglasnosti, a kamoli naredbe generala Trifunovića.

U idućih tjedan dana su tadašnje hrvatske oružane snage imale naredbu da zauzmu vojarnu, ali tadašnje varaždinsko vodstvo se radije okrenulo pregovorima. Tijekom kratkih sukoba zbog kojih je kasnije Trifunović osuđen za ratne zločine, nekoliko granata je padalo i po dvorištu varaždinske gradske vijećnice. Čačić je i tu stao u obranu generala:"Jedan od ciljeva granatiranja bilo je i sjedište Koninga koje je uz samu gradsku vijećnicu. Nekoliko granata je palo i u dvorište vijećnice, ali Koning je bio vojna meta za Trifunovića. Mi smo u to vrijeme u Koningu imali krizni stožer u podrumu".

Izbjegnuto krvoproliće

Kako nam je Čačić rekao, Trifunović je bio svjestan da se ne može izvući iz Varaždina, da bilo kakav vojni proboj ne dolazi u obzir.

"Pod zapovjedništvom sam imao 220 vojnika i 60 oficira, raspoređenih u više objekata u Varaždinu. Nije više bilo spremnosti za borbu. Nisam znao naći rješenje. Krizni štab Varaždina ponudio je pregovore. Prihvatio sam, smatrajući da ću tako naći šansu da se riješi problem", ispričao je Trifunović prije više od deset godina za Nacional.

Pregovori su urodili plodom i Trifunović je uspio dogovoriti predaju vojarne i evakuaciju preostalih časnika i vojnika. Kao taoci su uzeti neki članovi kriznog stožera iz Varaždina, a u pratnji je bio i sam Čačić.

"Mi smo im omogućili da časnici zadrže kratko oružje i to sa streljivom. Bilo je malo neugodno jer samo nas šestorica smo bili u pratnji, a išlo se i kroz borbene crte. Građani koji su to sve pratili nisu znali da je dio zarobljenika zapravo naoružan. Bilo je tu povika, bilo je tu i pljuvanja. Čitava atmosfera je bilo jako napeta i moglo je doći do krvoprolića, ali na sreću je sve mirno završeno", prisjeća se tih rujanskih dana ovaj bivši saborski zastupnik. 

Iza Trifunovića ostalo je više od 200 tenkova i oklopnih kola, ostala je vojna oprema vrijedna stotine milijuna dolara.

"Bilo je to sve oružje koje se povuklo iz Slovenije nakon završetka rata tamo i završilo je u Varaždinu. I danas to oružje čini ogroman dio ukupnog teškog naoružanja Hrvatske", kaže Čačić.

Ukinuta beogradska presuda

Sam general Trifunović je godinama govorio da je onesposobio velik dio oružja koje je ostalo, ali ništa nije spriječilo suđenje i kasnije osudu za izdajništvo. Ukupno je u zatvoru proveo tek godinu i pol dana dok nije pomilovan zbog akcije tadašnje srpske opozicije. U godinama nakon sloma režima Slobodana Miloševića, Trifunoviću je ukinuta presuda u Beogradu.

U Hrvatskoj su oni i neki njegovi časnici osuđeni na zatvorske kazne zbog ratnih zločina, ali nakon godina rasprava i pokušaja osporavanja presude, tek 2013. godine je Vijeće Županijskog suda u Varaždinu donijelo je rješenje o obnovi sudskog procesa i to isključivo na Vladin zahtjev. "Zahtjevu je udovoljeno zbog pojave novih dokaza i činjenica koje bi, da su bile poznate u vrijeme trajanja prvog sudskog procesa, bitno utjecale na konačnu presudu", prenijela je u to vrijeme HINA.

Proces u međuvremenu nije dovršen i sada ostaje otvoreno pitanje hoće li ikad "ratni zločinac i izdajnik" ikad doživjeti da ga sud i službeno oslobodi takvih etiketa.

Ostat će zapamćeno i da je odbio izravnu naredbu za rušenje hidroelektrane Varaždin što je Trifunović odbio. Kasnije je govorio: "Zašto nisam porušio Varaždin, zašto nisam srušio branu da potopim cijeli Varaždin. To znači da bih vojnike pogušio kao miševe, a onda i građane Varaždina. A ja nisam škole završio i nisam se rodio da činim zločine i uništavam ljude. Ali, Srbiji tada nisu trebali živi ljudi nego mrtvi heroji da se njima ponosi i pozlati povijesti. Treba i imati na umu da su kod mene ostala samo siromašna djeca. Sva druga djeca, sci drugi vojnici koji su imali neku imovinu, nekog svog na poziciji ili neke veze su izvučeni ranije. Pobjegli i nisu došli u vojsku u Varaždin."