Mianmarska oporbena čelnica Aung San Suu Kyi na pragu je druge uvjerljive pobjede na parlamentarnim izborima u toj zemlji kojom već više od pola stoljeća vlada vojna hunta.

Nakon prve, davne 1990. godine, završila je u kućnom pritvoru koji je s povremenim prekidima trajao gotovo dvadeset godina. 

Nakon ove druge pobjede ne očekuje se da će je moćni generali ponovno oteti, držati na nepoznatoj lokaciji nekoliko mjeseci i potom staviti u izolaciju u njezinoj glasovitoj kući na obali jezera. 

Ali, iako izgledna pobjednica, San Suu Kyi opet zbog ustavnih zapreka neće moći obnašati dužnost predsjednice koja joj na osnovu povjerenja birača pripada. Uoči ovih izbora, mianmarska vlast je upravo zbog nje prekrojila tamošnji Ustav i zabranila onima čiji bračni drug ili djeca imaju strano državljanstvo da se kandidiraju za tu dužnost.

Kako je pokojni suprug San Suu Kyi bio Britanac, a i djeca joj (dva sina i kći) žive u Londonu, svima je bilo jasno kako se je time željelo spriječiti nju da preuzme tu važnu ulogu.

No unatoč tim očitim znakovima represije prema političkim oponentima, mianmarska oporbena čelnica je u iščekivanju službenih rezultata izbora pozvala svoje pristaše na strpljenje. 

Predviđa se da će njezina stranka, Nacionalna liga za demokraciju, dobiti dvotrećinsku potporu birača. I ona sama osvojila je mandat u mjestu gdje se kandidirala. Donedavno vladajuća stranka pod nazivom Jedinstvo, solidarnost, razvoj, vezana uz vojsku, priznala je poraz.

No to ne znači da će San Suu Kyi biti vladar mianmarskog parlamenta. Bivši generali su sebi osigurali, neovisno od rezultata izbora, 25 posto mjesta u parlamentu (koji broji 664 zastupnika), i to s pravom veta na sve što im se ne sviđa.

Uz to, bez obzira na to tko pobijedi, vojska će u budućoj vladi zadržati ministarstva obrane, unutarnjih poslova i nadzora granica.

No i takav prilično nakaradni politički sustav ipak je pomak u odnosu na prijašnje razdoblje kad je vojna hunta uhićivala izborne pobjednike i trpala ih u pritvor. 

Ovi izbori su, iako uz puno demokratskih manjkavosti, ipak provedeni u relativno slobodnoj ozračju. 

Zasluge za to opet pripadaju San Suu Kyi, osobi kojoj se zadnjih četvrt stoljeća svijet divi zbog odanosti svojoj zemlji i upornosti kojom, služeći se politikom nenasilja, čak i uz cijenu vlastite žrtve, pokušava izvući svoju domovinu iz mraka u kojem ga drže generali. 

Tom cilju je posvetila najbolje godine svojeg života, koje je provela zakračunata iza brave svoje kuće na obali jezera. Početak njezina života nije upućivao na takav rasplet. 

Kći je burmanskog heroja iz razdoblja borbe za neovisnost zemlje od britanske kolonijalne vlasti. Oca su joj ubili politički protivnici godinu dana prije proglašenja neovisnosti zemlje (1948.) kad je imao svega 32 godine. 

Majka joj je postala veleposlanica u Indiji te se San Suu Kyi tamo školovala.

Tu se susrela s Gandhijevim nenasilnim metodama političke borbe i ostala tome vjerna sve ove godine. Nakon Indije odlazi studirati u Britaniju, u Oxford, i to politiku, znanost i ekonomiju.

Tu se upoznaje s budućim suprugom Michaelom Arisom, koji je studirao tibetansku civilizaciju. Jedno vrijeme je radila u New Yorku u Ujedinjenim narodima.

Ključna godina za nju bila je 1998. kad se vratila u Mianmar da bi njegovala bolesnu majku. Bila je to godina masovnih demonstracija protiv vojne hunte kojom se tražila demokratizacija zemlje. Generali su na to odgovorili represijom i uhićenjima.

Potom su je sljedeće godine prvi put strpali u pritvor ponudivši joj slobodu ako napusti zemlju. Svjesna da odlazak iz domovine znači da joj se više ne bi omogućio povratak, San Suu Kuy odbija tu ponudu. 

Ostaje i sa svojom Nacionalnom ligom za demokraciju na izborima 1990. godine premoćno pobjeđuje, ali su generali poništili rezultate i odbili predati vlast.

Od tada traje njezino herojstvo koje je nalikovalo na osobnu kalvariju, godine provedene pod stražom, bez kontakata s vanjskih svijetom. 

U tim dugim razdobljima, kad bi mnogi izgubili nadu te otišli u slobodu i sigurnost obiteljskog okružja, jer uvijek je imala taj izbor, ona je ostajala uporna. 

Pa i onda kad su prolazila desetljeća, kad se činilo da se tamošnjoj hunti ne može dogoditi ništa. Nije napustila zemlju ni 1999. kad joj je suprug bolovao i na kraju umro. 

I tada je, bez gorčine zbog osobnih gubitaka, zagovarala uvijek istu politiku postupnih promjena, nenasilja, bez poziva na revolucije i svrgavanje režima u krvi. 

To je učinila i prije četiri godine kad je mianmarska vojnu hunta konačno došla pod udar žestokih ekonomskih sankcija koje su pogodile ne samo tamošnju vlast, nego i široke slojeve stanovništva.

Bila je posrednikom između Zapada i hunte da se te sankcije ipak ublaže u zamjenu za neke demokratske pomake. Tako je umjesto klasične vojne diktature vlast preuzela kvazicivilna vlada u kojoj su generali imali prevlast. 

Osnovane su i provojne stranke, ali San Suu Kyi očito je računala na ovo što se događa ovih dana. Na novim kako-tako slobodnim izborima narod je izabrao oponente postojećoj garnituri, a provojne stranke javno su priznale poraz.

Njihovo priznanje kraha ujedno je i kruna njezine borbe. Pobjedu i dalje slavi u svojoj kući na obali jezera. Ta kuća je bila poznata iz njezina disidentskog razdoblja kad su je tamo pokušali posjećivati mnogi zapadnjaci koji su joj prenosili poruke svojih vlada. 

Jedan od njih bio je i Amerikanac John Yettaw, koji je došao do nje preplivavši jezero. Bio je tri dana u njezinoj kući. Stražari su ga uočili i priveli, a onda su je na suđenju zbog, kako je glasila optužnica, kršenja pravila kućnog pritvora osudili na tri godine zatvora i teškog rada. 

Vlasti su protiv nje kao svjedoke angažirale i njezine dvije kućne pomoćnice. Nije to bilo davno, prije šest godina. Amerikanac Yettaw, inače ratni veteran, bio je osuđen na sedam godina zatvora. 

Na kraju je zbog velikog međunarodnog pritiska San Suu Kuy samo produljen kućni pritvor, dok je Yettaw pušten nedugo nakon tog događaja. Cijeli svijet se zgražavao nad tim procesom.

Taj slučaj dovoljno govori o tome u kakvim je okolnostima ona živjela i djelovala kroz sve ove godine od kojih je, kako su izračunali njezini biografi, punih 15 provela u kućnom pritvoru. 

Zbog neustrašivosti i hrabrosti, ta naizgled krhka žena postala je moderna ikona političke borbe za slobodu. Još 1991. dobila je Nobelovu nagradu za mir, koju je osobno primila tek 11 godina kasnije. “Čekali smo vas predugo”, rekao joj je 2002. čelnik Nobelova odbora u Oslu. 

Pritom je dodao ono što je postalo opće mjesto: “Morate biti svjesni da ste u svojoj izolaciji postali moralni lider za cijeli svijet”. 

Ta činjenica ogleda se i u njezinim brojnim biografijama koje su napisane, irska rock grupa U2 posvetila joj je pjesmu “Walk On”, britanski časopis New Statement stavio ju je na prvo mjesto popisa “50 heroja današnjice”. U jednom londonskom kazalištu njoj u čast napisana je i izvedena drama “Lady of Burma”. 

Taj dolazak u Oslo bio je i njezin prvi izlazak iz Mianmara (koji neki i dalje zovu Burma) nakon 24 godine. Posjetila je Veliku Britaniju, Švicarsku, Irsku i Francusku. 

Bio je to događaj koji su zabilježili svi mediji, fascinirani time koliko je žrtve bila spremna podnijeti jedna ustrajna i predana žena za svoju zemlju i narod.

Danas, nakon što se neupitnom čini njezina premoćna pobjeda na parlamentarnim izborima, fascinira s koliko takta i bez gorčine, unatoč svemu što joj se događalo, zajedno s pristašama slavi uspjeh. 

Bez osvetoljubivih riječi i uz stalne pozive na strpljenje. Tamošnje vojne vlasti možda joj još određeno vrijeme neće dopustiti postati predsjednicom ili premijerkom. Možda će joj još neko vrijeme pokušavati otežati položaj ili joj uskratiti prava koja joj pripadaju. 

Ali to i nije najvažnije. San Suu Kuy već je postala simbolom koji je nadrastao njezinu izoliranu zemlju. Prije nekoliko mjeseci bila je u posjetu moćnom sjevernom susjedi - Kini. 

Tamo su je vodeći dužnosnici primili s najvišim počastima, čime su i hunti u njezinoj zemlji pokazali na koga računaju kad je riječ o budućnosti te zemlje. 

San Suu Kuy danas ima 70 godina i možda više nema toliko snage kao ranije. No za njezin slučaj to i nije važno. Ona je svoje pobjede već ostvarila. 

Jednu za svoju domovinu, koju ovih dana nježno, ali čvrsto vodi prema slobodi, a drugu još ranije za sve nas izvan nje već samom činjenicom što je baš takva kakva jest - postojala.