Ovo je podmornica koja je najduže bila pod morem: Vrijedi 3,5 milijardi dolara
Nuklearna podmornica HMS Vengeance vratila se u škotsku bazu Faslane nakon 217 dana provedenih na tajnoj ophodnji. Oko 140 članova posade mjesecima je živjelo u čeličnoj konstrukciji dugoj gotovo 150 metara, bez dnevnog svjetla i u gotovo potpunoj izolaciji. Kada je u nedjelju, 15. studenoga, golema crna podmornica polako uplovila u škotski zaljev Gare Loch, na njezinu su se trupu vidjeli tragovi dugog boravka u moru. Članovi posade stajali su na gornjoj palubi i gledali prema obali koju nisu vidjeli više od sedam mjeseci. Iza njih je bilo 217 dana na tajnoj nuklearnoj ophodnji, bez uobičajenog kontakta s vanjskim svijetom, bez posjeta lukama i bez mogućnosti da jednostavno nazovu obitelj. Neki su propustili rođendane svoje djece, drugi obiteljske obljetnice, a svi zajedno više od sedam mjeseci života proveli su u zatvorenom prostoru duboko pod morem. Bila je to najdulja javno zabilježena neprekinuta ophodnja britanske podmornice s nuklearnim naoružanjem.
Podmornica HMS Vengeance pripada klasi Vanguard i jedna je od četiri podmornice koje čine okosnicu britanskog strateškog nuklearnog odvraćanja. Iz baze Faslane, smještene nedaleko od Glasgowa, isplovila je 12. travnja 2026. godine. Kada se vratila, u Britaniji se promijenilo mnogo toga.
Podmornica koja može mjesecima ostati skrivena
HMS Vengeance nije obična vojna podmornica. Riječ je o strateškom plovilu posebno projektiranom za nošenje balističkih projektila s nuklearnim bojevim glavama. Njezina primarna zadaća nije potapanje neprijateljskih ratnih brodova niti presretanje trgovačke plovidbe. Njezino najvažnije oružje je što je "nevidljiva". Podmornice klase Vanguard duge su 149,9 metara, što znači da su gotovo duljine jednoga i pol nogometnog igrališta. Kada su zaronjene, istiskuju približno 15.900 tona vode. Mogu postići brzinu veću od 25 čvorova, odnosno oko 46 kilometara na sat, iako se tijekom stvarnih strateških ophodnji mnogo više pažnje posvećuje prikrivenosti nego brzini. Za podmornicu koja mora ostati neotkrivena buka je neprijatelj. Svaka vibracija, rad strojeva ili zvuk propelera potencijalno može pomoći protivničkim sonarima da utvrde njezin položaj.
U srcu podmornice nalazi se nuklearni reaktor Rolls-Royce PWR2, koji osigurava energiju za pogon, električne sustave i brojne uređaje potrebne za život posade. To je jedna od najvećih razlika između nuklearnih i konvencionalnih podmornica. Dok dizelsko-električne podmornice moraju voditi računa o punjenju baterija i opskrbi zrakom za motore, nuklearna podmornica može mjesecima ostati pod površinom, jer ne ovisi o atmosferskom kisiku za svoj pogon. Unutar nje proizvode se pitka voda i kisik. Morska voda se pročišćava i desalinizira, a sustavi za održavanje atmosfere uklanjaju ugljikov dioksid i druge nepoželjne tvari. U teoriji, takva podmornica ima gotovo neograničen doseg. U praksi, jedna od glavnih granica njezine autonomije jest količina hrane koju može ponijeti. Britanska kraljevska mornarica upravo zato za podmornice Vanguard navodi da im je doseg ograničen zalihama hrane.
Kako izgleda 217 dana ispod mora?
Na površini mora smjenjuju se dan i noć, godišnja doba i vremenske prilike. U unutrašnjosti strateške podmornice sve se to pretvara u raspored na satu. Umjetna rasvjeta zamjenjuje sunce, a smjene određuju kada se radi, jede i spava. Posada je podijeljena u radne skupine koje održavaju neprekidnu spremnost navigacije, pogona, komunikacija i naoružanja. Podmornica mora funkcionirati 24 sata dnevno, bez obzira na to koliko je dugo zaronjena. Oko 140 ljudi dijeli relativno ograničen životni prostor. Iako je brod dug gotovo 150 metara, veliki dio njegove unutrašnjosti zauzimaju reaktor, pogonski sustavi, spremnici, elektronika, cjevovodi i golemi odjeljak balističkih projektila. Prostor za posadu mnogo je manji nego što bi se moglo zaključiti samo iz vanjskih dimenzija plovila. Kabine, zajedničke prostorije, blagovaonice i hodnici dio su zatvorenog svijeta u kojem gotovo ništa nije prepušteno slučaju.
Na tako dugoj ophodnji opskrba hranom postaje pravi logistički pothvat. Svaka namirnica mora biti unaprijed planirana, a slobodan prostor iznimno je vrijedan. Na dugotrajnim britanskim nuklearnim ophodnjama zalihe hrane mogu zauzimati čak i prostore poput hodnika. Svježe namirnice postupno nestaju s jelovnika, a sve veću ulogu imaju konzervirana, zamrznuta i dugotrajna hrana. Kuhari u takvim uvjetima nisu samo ljudi koji pripremaju obroke. Njihov posao izravno utječe na moral posade.
Svakodnevni život dodatno otežava odvojenost od obitelji. Strateške nuklearne podmornice tijekom ophodnji održavaju vrlo ograničenu komunikaciju s kopnom kako bi zaštitile svoj položaj i misiju. Posada ne može koristiti mobitele ili internet kao ljudi na površini. Ovisno o pravilima i raspoloživim komunikacijskim kanalima, mogu se primati ograničene osobne poruke, ali slobodan razgovor s obitelji nije moguć. Sedam mjeseci takve izolacije iznimno je psihološko opterećenje. Za nekoga tko je isplovio u travnju i vratio se sredinom studenoga, to znači propušteno proljeće, cijelo ljeto i velik dio jeseni. Dijete je možda napravilo prve korake, završilo školsku godinu ili krenulo u novu školu. Kod kuće su se mogli dogoditi važni obiteljski događaji, a mornar za njih nije znao. Čak i ako je znao što se događa, nije mogao napustiti podmornicu.
Nuklearno oružje goleme razorne snage
Najvažniji dio naoružanja podmornice Vengeance nalazi se u šesnaest vertikalnih lansirnih cijevi smještenih u središnjem dijelu trupa. One su projektirane za balističke projektile Trident II D5, američkog podrijetla, koje koristi britanska mornarica. Projektili su dugački oko 13 metara, teški približno 59 tona i mogu nositi više nuklearnih bojevih glava koje se usmjeravaju prema različitim ciljevima. Trident II D5 projektil je velikog dometa, reda veličine više tisuća kilometara. To znači da podmornica, ako dobije odgovarajuću zapovijed, može djelovati protiv vrlo udaljenih ciljeva bez potrebe da se približi neprijateljskoj obali. Projektil se iz lansirne cijevi najprije izbacuje visokotlačnim plinom, a raketni motor uključuje se nakon izlaska iz vode. Takav sustav omogućuje lansiranje iz zaronjene podmornice. Iako Vanguard ima 16 lansirnih cijevi, to ne znači da na svakoj ophodnji nosi 16 operativnih projektila. Britanska nuklearna politika godinama je uključivala ograničenja broja projektila i bojevih glava na pojedinoj podmornici, a konkretno naoružanje aktualnih tajnih ophodnji nije javno potvrđeno. Britanske nuklearne bojeve glave vlastitog su razvoja, dok se sustav Trident održava u bliskoj suradnji sa Sjedinjenim Državama. Podmornica nosi i konvencionalno oružje za vlastitu obranu. Ima četiri torpedne cijevi kalibra 533 milimetra iz kojih može ispaljivati britanska teška torpeda Spearfish, namijenjena borbi protiv neprijateljskih podmornica i površinskih brodova. Opremljena je složenim sonarima, komunikacijskim sustavima, navigacijskom opremom i optičkim uređajima za promatranje.
Gradnja četiriju podmornica klase Vanguard bila je jedan od najskupljih vojnih projekata u britanskoj povijesti. Prema podacima koje je britanska vlada dostavila parlamentu, ukupni trošak nabave četiriju podmornica iznosio je približno 3,59 milijardi funti, odnosno prosječno gotovo 900 milijuna funti po podmornici, bez određenih troškova povezanih s taktičkim i strateškim naoružanjem. Za samu HMS Vengeance u parlamentarnom odgovoru iz 1998. procijenjen je trošak gradnje od 863 milijuna funti, u tadašnjim cijenama, dok je pripadajuća oprema strateškog i taktičkog oružnog sustava procijenjena na dodatnih 166 milijuna funti. Zajedno je to više od milijardu funti u cijenama iz devedesetih godina.
No, sama podmornica samo je jedan dio golemoga sustava. Treba financirati nuklearne bojeve glave, projektile, baze, remontna postrojenja, obuku, osiguranje, sustave veza i tisuće ljudi koji održavaju cijelu infrastrukturu. Prema analizi britanske parlamentarne knjižnice, nabava izvornog britanskog sustava Trident ukupno je stajala približno 12,52 milijarde funti, što bi odgovaralo oko 23 milijarde funti prema cijenama iz financijske godine 2024./2025. Svaka dodatna godina uporabe starih podmornica donosi i nove troškove. Njihovi nuklearni pogonski sustavi, konstrukcija, elektronika i sigurnosna oprema zahtijevaju zahtjevne preglede i popravke. Podmornice ne stare samo dok plove. Godine provedene u remontnim bazama također se pretvaraju u milijune funti potrošene na održavanje borbene spremnosti.
Četiri podmornice koje ne smiju zakazati
Velika Britanija još od 1969. godine provodi strategiju poznatu kao Continuous At-Sea Deterrence, odnosno neprekidno nuklearno odvraćanje na moru. Osnovno je pravilo jednostavno: u svakom trenutku barem jedna britanska podmornica s nuklearnim balističkim projektilima mora biti na moru, skrivena i sposobna odgovoriti na napad. Takva strategija bila je dio hladnoratovske politike odvraćanja Sovjetskog Saveza. Čak i kada bi protivnik iznenadnim napadom uništio kopnene vojne kapacitete i zapovjedne centre, ne bi mogao biti siguran da je uništio i britansku sposobnost nuklearnog odgovora. Upravo ta neizvjesnost trebala bi odvratiti potencijalnog napadača.
Danas Britanija taj sustav održava s četiri podmornice klase Vanguard: HMS Vanguard, HMS Victorious, HMS Vigilant i HMS Vengeance. Najstarija, Vanguard, primljena je u službu 1993. godine, a najmlađa, Vengeance, 1999. godine. Kada jedna podmornica provodi ophodnju, druge se pripremaju za novu misiju, prolaze obuku, popravke ili dugotrajne remonte. Problem nastaje kada se popravci oduže, a raspoloživih plovila ostane premalo. Tada podmornica koja se već nalazi na moru mora produljiti ophodnju jer se njezina zamjena još ne može pouzdano uključiti u zadatak. Upravo je to, prema izvještavanju britanskih vojnih medija, jedan od glavnih razloga sve duljih misija posljednjih godina. Umjesto nekadašnjih otprilike dva do tri mjeseca, ophodnje danas mogu trajati šest mjeseci ili još dulje.
Povratak Vengeancea izazvao je dvije vrlo različite reakcije u Britaniji. Prva je bila divljenje posadi koja je sedam mjeseci održavala jednu od najzahtjevnijih vojnih misija na svijetu. Druga je bila nezadovoljstvo stanjem britanske nuklearne flote i činjenicom da takve misije postaju sve dulje. Nekadašnje podmornice klase Resolution, prethodnice Vanguarda, uglavnom su provodile znatno kraće ophodnje, oko 60 ili 70 dana. Njihove posade također su živjele u izolaciji, ali su se mogle osloniti na češće povratke kući. Današnje ophodnje, koje dosežu sedam mjeseci, znače drukčiju psihološku i fizičku stvarnost za mornare i njihove obitelji. Kritičari, međutim, postavljaju pitanje koliko je takav tempo dugoročno održiv. Pretjerano duga odvojenost od obitelji može povećati stres, otežati zadržavanje iskusnih članova posade i dodatno opteretiti ljude koji već obavljaju zahtjevne poslove u zatvorenom i visoko kontroliranom prostoru. Uz to, intenzivno korištenje starijih podmornica stvara pritisak na sustav održavanja, koji već ima poteškoća s rokovima.
Nova generacija koštat će desetke milijardi funti
Zamjena za Vanguard već se gradi. Riječ je o klasi Dreadnought, novoj generaciji britanskih strateških nuklearnih podmornica koje bi trebale preuzeti zadaću nuklearnog odvraćanja tijekom 2030-ih godina. Planirane su četiri podmornice: HMS Dreadnought, HMS Valiant, HMS Warspite i HMS King George VI.
Novi brodovi bit će dugi približno 154 metra, s podvodnom istisninom od oko 17.200 tona, dakle veći od svojih prethodnika. Imat će suvremenije nuklearne reaktore, naprednije sustave za smanjenje buke, osjetljivije sonare i 12 lansirnih cijevi za projektile Trident II. Projektirani su za oko 130 članova posade, a njihova unutrašnjost trebala bi biti prilagođenija dugotrajnim ophodnjama. Cijena je golema. Prema britanskoj vladi, procijenjeni trošak izgradnje četiriju podmornica Dreadnought iznosi oko 31 milijardu funti, uz dodatnih 10 milijardi funti predviđenih kao financijska pričuva. Time ukupni planirani okvir programa doseže 41 milijardu funti. To nije cijena jedne podmornice, nego čitavoga programa izgradnje nove flote, a ne obuhvaća nužno sve buduće troškove šireg nuklearnog sustava. Dok Dreadnoughti ne počnu preuzimati ophodnje, britanska mornarica morat će nastaviti održavati stare Vanguardove. Najstariji među njima već je u četvrtom desetljeću službe. Podmornica Vengeance, čija je posada upravo oborila rekord, u studenome 2026. navršava 27 godina otkako je službeno primljena u Royal Navy.
-
TRANSKRIPTI PADA (1)Dramatična snimka: Vukovar pada, Jastreb zove Tuđmana. 'Predsjednik spava, što treba'
-
BOLNE USPOMENE'Branio sam Vukovar, a moj brat je bio sa Srbima. Osuđen je za Ovčaru...'
-
KAKVA NEPRAVDABez njenog izuma danas ne možemo: U biznisu vrte milijarde, a njoj ni centa
-
ISPOVIJEST BRANITELJA'Bilo je puno heroja, ali obrana Vukovara nije bila kakvom je prikazuju'
-
BITKA ZA SPLITRatni obrat kod Splita: Dalmatinci zarobili brod JNA i dali mu novo ime!