Glavni urednik New Yorkera i dobitnik Pulitzerove nagrade David Remnick putovao je u Izrael u lipnju 2025., kada je zemlja slavila kraj takozvanog 12-dnevnog rata s Iranom. Istovremeno, u Pojasu Gaze trajala je humanitarna kriza, ali izraelski konzervativci i provladini mediji gotovo da nisu obraćali pozornost na nju. Prema Remnicku, Netanyahu i njegovi suradnici uzrokovali su širenje militantnog patriotizma i ravnodušnosti prema patnji drugih u Izraelu.

Prijetnja koju predstavlja iranski nuklearni program ključni je element retorike Benjamina Netanyahua otkako je postao vođa Likuda 1992. godine. Budući izraelski premijer tvrdio je da iranskim znanstvenicima ne bi trebalo više od pet godina da izgrade nuklearnu bombu te je, piše The New Yorker, pozvao na odlučnu akciju kako bi se to spriječilo.

Početkom 2010-ih, jedan od protivnika izraelskog premijera bio je bivši šef izraelske vanjske obavještajne službe Mossad, Meir Dagan. Rekao je da bi napad na Iran, naprotiv, ujedinio iransko društvo protiv Izraela i poslužio kao zgodan izgovor za aktiviranje nuklearnog programa.

"Što bismo postigli?", rekao je Dagan o hipotetskom napadu na Iran. „Što bi se dogodilo pet minuta kasnije? Kakve bi bile posljedice takvog napada? To bi ojačalo iransko vodstvo i stvorilo jedinstvo po pitanju nuklearnog oružja. Opravdalo bi ponovno pokretanje nuklearnog projekta. Iranske vlasti bi mogle reći: 'Gledajte, napali su nas cionisti, tako da nam definitivno treba ovo oružje'."

Administracija Baracka Obame u SAD-u početkom 2010-ih također se izjasnila protiv izraelskog napada na Iran. Savjetnik američkog predsjednika za nacionalnu sigurnost Ben Rhodes tvrdio je da čak i ako operacija bude uspješna, Izraelci neće moći usporiti iranski nuklearni projekt na više od godinu dana.

Međutim, kako Remnick primjećuje, takvi su argumenti posljednjih godina postali sve rjeđi u višim ešalonima izraelske vlasti. Aktivnosti Hamasa i drugih terorističkih organizacija na Bliskom istoku ojačale su položaj konzervativaca u Izraelu. Lijevo orijentirane i lijevo-centrističke skupine praktički su nestale iz političkog establišmenta. Remnick retoriku u izraelskim medijima, a posebno na televiziji, karakterizira kao „rasističku i reakcionarnu“.

Situacija u zemlji omogućila je Netanyahuu da odobri napad na Iran bez straha od napada oporbe i pada popularnosti. Prema američkom novinaru, politička situacija u svijetu također se razvila u korist izraelskog prmeijera: ako bi Kamala Harris pobijedila na američkim predsjedničkim izborima 2024., teško da bi podržala Netanyahuovu vojnu aktivnost, kao što je to učinio Trump. Osim toga, 12. lipnja Međunarodna agencija za atomsku energiju ( IAEA ) prvi je put u 20 godina objavila da Iran ne ispunjava svoje obveze neširenja nuklearnog oružja.

Rat s Iranom, koji je trajao manje od dva tjedna, nije završio bezuvjetnom pobjedom Izraela, ali su ga Netanyahuovi saveznici i izraelska desnica predstavili kao nedvosmislen trijumf. Također su iskoristili rat kako bi povećali podršku vladi. To dokazuje činjenica da se u medijima i privatnim razgovorima sukob često naziva 12-dnevnim ratom, po analogiji sa Šestodnevnim ratom .

Remnick opisuje raspoloženje u izraelskom društvu nakon prestanka neprijateljstava kao „euforiju“. Objašnjavajući ovu reakciju, glavni urednik The New Yorkera napominje da je prije napada na Iran IDF predviđao između 800 i 4000 smrtnih slučajeva na izraelskoj strani, ali do kraja sukoba bilo ih je 28; mnogi su ovaj podatak shvatili kao potvrdu učinkovitosti operacije.

"Ova je operacija bila čak i veća od Šestodnevnog rata“, rekao je Remnicku izraelski vojni analitičar i televizijski novinar Alon Ben David. „Čak ni oni koji su je planirali nisu očekivali da će proći tako lako i uspješno. Za 12 dana postali smo glavna snaga u regiji!“

Umirovljeni brigadni general Amir Avivi, u razgovoru s američkim novinarom, čak je proglasio početak "zlatnog doba" za Izrael. A popularni desničarski politički novinar Amit Segal sugerirao je da je malo vjerojatno da će Bliski istok vidjeti konačni mir, ali da je dvanaestodnevni rat vjerojatno okončao zastoj s Iranom.

No, ostaje nejasno je li Izrael uspio spriječiti Iran da nabavi nuklearno oružje. Ni američki ni izraelski stručnjaci s kojima je Remnick razgovarao nisu mogli potvrditi Netanyahuove i Trumpove tvrdnje o šteti nanesenoj iranskom nuklearnom programu. Kritičari izraelskog premijera kažu da nitko ne može sa sigurnošću reći u kakvom su stanju iranska nuklearna postrojenja niti jamčiti da Iran neće nastaviti s naporima za izgradnju bombe.

"Iran bi mogao reći da je njihov uran zakopan pod ruševinama, a mi bismo živjeli u stalnoj tjeskobi“, rekao je Remnicku analitičar nuklearne politike Ariel Levitt iz Carnegie Endowmenta. "A onda bismo doživjeli grubo buđenje.“ Izraelski novinar Ari Shavit čak sugerira da bi Iran mogao uzvratiti nuklearnim oružjem.

Za Netanyahuove kritičare, rat s Iranom je još jedna prilika da se premijera optuži za populizam i sebičnost. Kažu da mu je napad na zemlju osigurao podršku desnice, ali nije jamčio mir u regiji. Drugi razlog za kritiku Netanyahua je njegova želja da pridobije podršku Washingtona u sukobu s Iranom. To Bijeloj kući, kao pokrovitelju, omogućuje da diktira svoje uvjete Izraelu o raznim pitanjima i miješa se u unutarnje stvari svog saveznika.

"Izrael je sada posrednička sila za Sjedinjene Države“, kaže izraelski pisac Etgar Keret Remnicku. „Trump zahtijeva da Izrael odustane od optužbi za korupciju protiv Netanyahua . Kad Macron kaže nešto o izraelskom postupanju s Palestincima, naši čelnici mu kažu: 'Odjebi! Ovo je naša unutarnja stvar!' Ali kad se Trump miješa u naš pravosudni sustav, nitko nema pritužbi.“

Razmišljajući o stanju izraelskog društva usred sukoba s drugim bliskoistočnim silama, Remnick primjećuje da lokalno stanovništvo ima tendenciju ignorirati upozorenja o neprijateljskim napadima. Mnogi Izraelci slično reagiraju na izvješća o humanitarnoj katastrofi u Gazi. Istodobno, razorne posljedice akcija IDF-a jedva se prikazuju u vijestima. Prema Remnicku, patnja Palestinaca ostaje „nevidljiva“ njihovim susjedima, uglavnom zato što mediji posvećuju malo pažnje „neugodnoj temi“, kako ne bi uplašili publiku.

Pozivajući se na podatke iz pojedinačnih bolnica i Ministarstva zdravstva Gaze, američki novinar piše da nekoliko desetaka Palestinaca i dalje umire u borbama gotovo svaki dan. Ponekad ta brojka doseže stotinu. Redovito su upucani u redovima za brašno ili vodu. Mnogi umiru od gladi ili postaju "kolateralna šteta" ciljanih zračnih napada.

Prema Remnicku, postupci izraelske vojske često prkose racionalnom objašnjenju, poput bombardiranja kafića Al-Baqa u lipnju 2025. Vlasnik kafića i 40 drugih, uključujući žene i djecu, ubijeni su. Krajem srpnja Ministarstvo zdravstva Gaze objavilo je ažurirani popis s više od 60.000 potvrđenih žrtava. Međutim, izraelske vlasti i Netanyahuovi pristaše odbacuju izvješća o velikom broju civilnih žrtava jer Hamas kontrolira vladine institucije u Gazi.

Remnick smatra da je ovaj argument neodrživ, budući da i drugi izvori izvještavaju o teškom položaju civilnog stanovništva. Primjerice, Ross Smith, predstavnik Svjetskog programa za hranu, rekao je da trećina stanovništva Gaze redovito ostaje bez hrane nekoliko dana. A prema UN -u, gotovo 95% obitelji u Gazi nema redoviti pristup vodi. Osim gladi i žeđi, Palestinci često postaju žrtve izraelske vojske, koja napada čak i one koji ne predstavljaju prijetnju. U lipnju je izraelska publikacija Haaretz, pozivajući se na izvore u IDF-u, izvijestila da je izraelskim vojnicima stacioniranim u blizini centara za humanitarnu pomoć naređeno da pucaju na civile i "rastjeraju ih".

"Ovo je polje smrti“, rekao je jedan izraelski vojnik za Haaretz pod uvjetom anonimnosti. "U području Gaze gdje sam bio stacioniran, svaki dan je ubijano između jedne i pet osoba. Palestinci se tretiraju kao neprijateljska sila. Nema kontrole mase, nema suzavca, samo vatra iz svega što imaju: teških mitraljeza, raketnih bacača, minobacača. Naš oblik komunikacije je pucnjava."

Netanyahuovi pristaše, međutim, smatraju da operaciju u Gazi ne treba zaustavljati. "Ne znam ni za jedan presedan u kojem bi jedna zaraćena strana pružila humanitarnu pomoć drugoj“, kaže Amit Segal, desničarski novinar blizak Netanyahuu. "Takva pomoć bi samo produžila rat i ubila više ljudi.“ Segal kaže da IDF ima samo nekoliko mjeseci da konačno uništi Hamas. Remnick napominje da Segal u razgovoru s njim gotovo uopće nije obratio pozornost na probleme s kojima se suočavaju stanovnici Gaze.

Objašnjavajući ravnodušnu reakciju Izraelaca na događaje u Gazi, glavni urednik The New Yorkera navodi američko iskustvo. Podsjeća na Amerikance koji su imali sličan stav prema američkim akcijama u Vijetnamu, Iraku i Afganistanu. Glavna značajka aktualnih događaja na Bliskom istoku je, međutim, da Izraelce i Palestince ne dijele tisuće kilometara, ističe Remnick.

"Ne možete pobjeći od toga“, rekao je Remnicku pisac Etgar Keret, jedna od rijetkih javnih osoba u Izraelu koja kritizira vladu i govori o palestinskoj nevolji. "Kad idemo na plažu, čujemo eksplozije iz Gaze. Možete jesti sladoled i čuti kako nešto eksplodira u blizini." Pa ipak, mnogi Izraelci događaje u Gazi smatraju ili legitimnom operacijom protiv terorista ili udaljenim sukobom koji nema nikakve veze s njima.