Sve je jebena travestija s tobom, čovječe! Rečenica je iz filma “Big Lebowski”, a izgovara je Lebowski (glumi ga Jeff Bridges) u sceni u kojoj on i Walter (John Goodman) sa stijene iznad oceana prosipaju pepeo njihova preminulog prijatelja Donnyja (Steve Buscemi). 

Prosipajući iz velike limenke za kavu posmrtne ostatke prijatelja, Walter ne uvažava činjenicu da pepeo baca u vjetar, i tek kad se okrenuo i ugledao Lebowskog prekrivenog pepelom, shvaća što je učinio. 

I tada Lebowski izgovara rečenicu o travestiji. Inače, travestija je pojam kojim se može objasniti mnogo toga u hrvatskom društvu, a naročito u hrvatskoj politici. Previše je ovdje grotesknih imitacija svačega da bi se moglo govoriti o slučajnosti. 

Na primjer, groteskna imiticaja ministra znanosti u liku Pave Barišića. Groteskna predstava s Barišićem u glavnoj ulozi vuče se od 2011., kad su četvorica znanstvenika podnijela prijavu protiv njega jer je, tvrdili su, u jednom svojem članku plagirao rad američkog znanstvenika Stephena Schlesingera. 

Taj slučaj godinama se provlačio i povlačio ispod radara šire javnosti, sve dok Barišić nije imenovan ministrom znanosti. 

Od tada se slučaj usijava, javio se i sam Stephen Schlesinger prozvavši Barišića zbog plagiranja, a ovih dana oglasio se i Odbor za etiku u znanosti i visokom obrazovanju presudivši da je Barišić plagirao Schlesingera.

U svakoj pristojnijoj zemlji to bi značilo kraj političke karijere plagijatora i njegove znanstvene karijere. Ali ne i u Hrvatskoj – zemlji travestije.

Ne samo da Barišiću ne pada na pamet dati ostavku, nego ni premijeru to nije ni u peti. Štoviše, Plenković je već prije rekao da ga odluka spomenutog odbora neće obvezati, kakva god ona bila, i da Barišić uživa njegovo puno povjerenje.

Posljednjih dana svjedočimo nedostojnom Barišićevu koprcanju, njegovu očajničkom pokušaju da obrani neobranjivo, pri čemu se, ni manje ni više, poziva na ono što je plagirajući prezreo – na znanstveni dignitet. 

Pa tako ministar tvrdi da je riječ o političkom obračunu s njim jer su, kaže, prije šest godina “i Etičko povjerenstvo Sveučilišta u Splitu, kao moje matične ustanove, i Savjet za etiku Sveučilišta u Zagrebu odbacili tu prijavu kao neosnovanu”. 

Odgovorio mu je akademik Vlatko Silobrčić, bivši predsjednik Odbora za etiku, upozorivši ga da plagiranje nije političko ni pravno pitanje, nego pitanje etike. 

Javio se i fizičar Tihomir Vukelja, član etičkog povjerenstva Sveučilišta u Zagrebu, koje je za potrebe tog slučaja sazvao tadašnji rektor Aleksandar Bjeliš. 

Vukelja je izjavio da je u Zagreb stigla samo obavijest o prijavi za plagijat, no da to nije bilo u njihovoj nadležnosti jer je Barišić djelatnik Sveučilišta u Splitu.

“No kako su u prijavi spominjani i ljudi iz Zagreba”, objasnio je Vukelja, “tako je rektor smatrao da se o tome ipak trebamo očitovati.

Mišljenje koje smo donijeli odnosi se samo na osobe sa Sveučilišta u Zagrebu, a je li članak Pave Barišića plagijat ili nije – to pitanje nismo ni razmatrali”. 

Nisu šutjela ni četvorica znanstvenika koji su podnijeli prijavu: Tomislav Bracanović, Pavel Gregorić, Tomislav Janović i Davor Pećnjak.

Oni su dodatno zaoštrili stvar ustvrdivši da je Odbor za etiku, ako je već zaključio da je Barišić plagirao Schlesingera, također “morao zaključiti da je plagirao i Roberta Dahla, Samuela Huntingtona te članke iz Wikipedije. 

Zašto? Zato što se radi o dijelovima teksta slične veličine u kojima je preuzimanje tuđih ideja i teksta (skupa s tipfelerima) izvan svake sumnje”.

Nakon svega nameće se pitanje zašto Barišić uživa takvo povjerenje premijera Plenkovića? I čiji je, zapravo, Barišić izbor? 

Jasno je da on nije niti može biti izbor znanstvene i akademske zajednice. Sumnjam, također, da je on izbor nekog HDZ-ova znanstvenoga gremija, ako nešto takvo uopće postoji. 

Sva je prilika da je Barišić izbor sveprisutnog Kaptola. Samo tako se, naime, može objasniti odlučnost kojom ga Plenković štiti.

I sad, što prosječni, čestiti građanin Hrvatske, onaj koji svoju djecu uči marljivosti i poštenju, koji vjeruje, i tako odgaja djecu, da se učenje i rad isplate, što on, dakle, misli i kako se osjeća kad vidi da je ministrom znanosti postao čovjek koji je plagirao, dakle ukrao tuđi rad? 

A da je jedan drugi plagijator, Milijan Brkić, nagrađen mjestom potpredsjednika Sabora. Ako je Barišić najugledniji znanstvenik iz vreće HDZ-a, kakvi su onda tek ostali?

Vlada Ive Sanadera 2004. pompozno je najavila ambiciozan projekt “Hrvatska – zemlja znanja”. Od projekta se davno odustalo, a danas je Hrvatska na začelju zemalja Europske unije po ulaganju u istraživanje i razvoj.

Podaci za 2014. kažu da je u istraživanje i razvoj Hrvatska ulagala 0,79 posto BDP-a, dok je prosjek ulaganja u istraživanje i razvoj zemalja EU te godine iznosio 2,03 posto. 

Koliko mizerno malo Hrvatska danas ulaže u znanost i obrazovanje, ne treba posebno naglašavati, kao ni to što je ostalo od kurikularne reforme.

Na kraju, pitao bih premijera Plenkovića što on podrazumijeva pod pojmom znanstvenog i uopće ljudskog digniteta? Jasno mi je da neću dobiti odgovor. 

A kad bi i odgovorio, vjerujem da bi rekao da dignitet ima dvije konotacije. Što je samo varijanta Karamarkove definicije morala kao relativnog pojma. Sve je travestija s vama, Plenkoviću.