Što se to događa s premijerom!? Andrej Plenković, koji je dugo kotirao kao čovjek rođen bez centra za nervozu, svakog dana postaje sve živčaniji. Vrijeđa oporbu, kritičare, nedostaje mu samo maska s inicijalima “A.P.” da dosegne parodičnu nadutost svog ministra smiješnog hoda, Tomislava Ćorića, koji je tek igrom sudbine, umjesto u “Monty Python”, dospio na Markov trg. Promjena se vidi i na izgledu. Još lani je bio vitak kao afganistanski hrt, a sad ne može sakriti jo-jo efekt, očito uzrokovan stresom.

No sve je to manje važno. Politički gledano, dojučerašnji “Deep Blue” sad radi greške u seriji. “Ovo s Dalić je nestvarno...”, rekao nam je bivši čelnik HDZ-a, jedan od rijetkih koji se usude govoriti o stranci u kojoj su ugušeni svi džepovi otpora (Stier je torpediran u Vatikan, Kovač u Pariz). “Martina Dalić stranačku iskaznicu izrezala je škarama i poštom vratila u stranku. Sad za nagradu dobiva podravsku zlatnu koku. Ruga nam se...” Na upit je li to učinio namjerno, iz inata, nakon debakla s HGK, kako bi pokazao da je još gazda, odgovara nam: “Da, naravno. Besraman je postao. Opasna faza. Neron.”

Imenovanje “lady Skandal”, prkosni potez kojim se baca rukavica u lice javnosti, umirovljenicima, Koprivnici i Podravini, HDZ će jednog dana skupo platiti, ali ni Plenković neće proći “lišo”. Mnogi se pitaju čime ga je to gospođa Dalić zadužila kad joj se tako dugo, tako ustrajno, ne pitajući se za cijenu, želi odužiti. Što on ima od toga? Političku korist sigurno ne. Gospođu Dalić HDZ-ovci ne podnose jer je donirala Pametno. U Koprivnici i Podravini njeno će “rukopoloženje” doživjeti kao još jedan primjer neželjene HDZ-ove metropolitanske supremacije. 

Zašto su mirovinski fondovi pristali na njeno imenovanje? Kako će Plenković umirovljenicima objasniti da će se osoba poznata iz afere Hotmail (Borg) brinuti za njihove mirovine kad je u restrukturiranju Agrokora pokazala posve drugačije sentimente? Nije li - to je važno pitanje - slanje Dalić u Podravku tek prethodnica Škegrina jata, koje bi u privatizaciji te tvrtke moglo izvesti ono što nisu uspjeli u HEP-u, kad su Plenkiju podvalili renacionalizaciju Ine preko prodaje HEP-a?
Sve su to logična pitanja jer nitko u poslovnoj zajednici ne vjeruje u gospodarski genij te žene. Nakon odlaska iz Vlade nije našla posla nigdje na tržištu, što dovoljno govori o njenim sposobnostima. Umjesto da Podravku privatizira i posve preda mirovincima, koji bi mogli raspisati međunarodni natječaj za predsjednika uprave, pa tu tvrtku napokon povesti u novi razvojni ciklus, Plenković je koprivničku industriju sačuvao kao stranačko leno. Jednog dana pitat ćemo se zašto su nam mirovine male i zašto nam tvrtke propadaju. Odgovor je vidljiv iz aviona. Čuva se stranka, ne država.

Jednaku je nevjericu izazvalo prošlotjedno histerično premijerovo pozivanje na bolest Miroslava Tuđmana u obračunu s oporbom. Optužio ih je da su krivi za neizglasavanje zakona o obnovi Banovine, računajući na kratko pamćenje građana. Još lani u rujnu - pola godine nakon zagrebačkog potresa - tvrdio je, međutim, da ne treba žuriti sa zakonom o obnovi  Zagreba.  “Od prvog čitanja sam govorio da nam treba dovoljno vremena, dovoljno inputa, dovoljno struke i pažnje za zakon koji mora biti održiv, dugoročan, učinkovit i kvalitetan”, govorio je Plenki. Tad mu je bilo važnije savezništvo s Bandićem. Sad mu, najednom, “vrijeme, inputi, struka i pažnja” nisu tako potrebni - važna je brzina!? Gdje je motiv ove čudne promjene? Naravno, u skorim lokalnim izborima, na kojima će se mjeriti prolazno vrijeme njegove vlade.

U čuvenom nastupu 15. rujna 2017., u replici Gordanu Marasu, Andrej Plenković izrekao je rečenicu mandata: “Mogu što god hoću”. Potom je dodao nešto što danas zvuči kao zlokobno proročanstvo: “Te vaše smiješne teze da je meni premijerska pozicija odskočna daska za Bruxelles, iz kojega sam došao, ne drže vodu. Ne uspijevam razumjeti što želite poručiti... Suočavamo se sa svim mogućim problemima. Rekao sam na sjednici Vlade, samo nam se potres nije dogodio....”

Kao da ga je zazvao! A onda mu se on doista i dogodio, i to ne jedan nego dva najveća u zadnjih 120 godina, i još oko 2000 malih, a da zlo bude veće - zatekla ga je i epidemija, najveća nakon španjolske gripe, najgora u sto godina. Potresi, epidemija, Agrokor, Petrokemija, Uljanik,  Đuro Đaković, “egzodus biblijskih razmjera” (tako kaže Šeks) - novija hrvatska povijest sve je račune poslala na naplatu Andreju Plenkoviću, kojeg u tom smislu dijelom treba i razumjeti. On je morao rješavati sve svinjarije koje mu je u nasljedstvo ostavila uglavnom vlastita stranka. Ali razumijevanje prema težini njegove pozicije ne treba nas omesti u zaključku da su lijekovi koje propisuje često lošiji od bolesti. A za njihovo nerješavanje sam je kriv. U stranci i Vladi okružio se  bezbojnim ministrima, koji, doduše, ne proizvode velike probleme, ali su još manje sposobni rješavati velike. Samo dva člana kabineta, Zdravko Marić i Davor Božinović, su iskusni stručnjaci, svi drugi su mladi, simpatični manekeni mladosti. Malenica, Aladrović,  Banožić, Ćorić, Vučković, nisu formatirani za vrijeme kataklizmi. Čak i njegov najlojalniji ministar, Tomo Medved, pritisnut težinom banijskog problema, u zadnje vrijeme stenje pod teretom posla, nezadovoljan bojištem na koje ga je Plenki poslao. 

Jer ta se bitka ne može dobiti.

Andrej Plenković takvu je “puppet vladu”, zapravo, centrirao za drugi, paradni, faraonski mandat, koji ga je trebao lansirati na vrh Europe. 
Kabinet je do tada vozio po automatskom pilotu; sve je išlo uhodanim putevima, ključno je pravilo bilo “ne talasaj”, ništa se uistinu važno nije trebalo ni smjelo mijenjati. Izabrani su mladi ministri kako bi se premijer dodatno isticao veličinom i iskustvom. Činjenica da nije poslovođa razvoja nego nadzornik tihog propadanja zemlje Plenkovića nije posebno zabrinjavala, kao uostalom ni njegove prethodnike. Sve je trebalo biti okrunjeno trijumfalnim predsjedanjem Europskom unijom (on bi tu bio sa Charlesom Michelom, Ursulom van der Layen, Angelom Merkel i drugim prominentima), a kroz mandat bi se trebao prošetati kao Dinamo kroz prvenstvo. No plan se izjalovio jer su se protiv njega okrenuli priroda i društvo.

Čini se da se Andreju Plenkoviću događa prokletstvo drugog mandata, misterij Tutankamonove grobnice, iz koje nitko tko je u nju ušao nije dugo poživio. Drugi mandat endem je Trga žrtava fašizma; samo je ta stranka osvajala izbore dva puta zaredom, Iblerovu se trgu takvo što ne događa. Razlozi su dosta jednostavni - kakav god jest, SDP ne potkupljuje birače, nastoji sanirati štete koje iza njih ostavi HDZ. Čim malo poprave stanje javih financija, vraća se HDZ kako bi suficitom ili početkom rasta financirao tisuće svojih klijenata. Premijer koji dva puta zaredom dobije povjerenje nacije da vodi zemlju kod nas nužno zapadne u narcističko sljepilo, obuzme ga osjećaj svemoći, omnipotentni delirij. Taj osjećaj nepobjedivosti, lirski opjevan u Mamićevoj himni “ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine, mogu samo da nas mrze oni što nas ne vole”, vodi ravno prema porazu. Nažalost, ne samo njegovom nego i našem. Jer on troši ne samo svoje nego i naše vrijeme braneći neobranjivo i namećući neprihvatljivo, a u tom vremenu zemlja tone u živo blato.

Danima je, prezrivo, branio ključnu utvrdu stranačkih uhljeba, HGK, jednu od paraustanova u koje HDZ i SDP na visoke plaće odlažu svoje islužene, ražalovane zaslužnike. U višednevnom prepucavanju oko Komore premijer ni jednom nije naveo mišljenje nekoga gospodarstvenika o koristi koju mu daje Komora i članstvo u njoj. Vjerojatno ga nije ni mogao navesti jer ga nema. On se pozivao na “tradiciju” (kao da jedrenjaci nisu stoljećima bili najvažnije plovilo, ali su ih istisnuli parobrodi). Pozivao se i na bagatelnost članarine od 42 kune, ne shvaćajući da time dezavuira Komoru - ako je to tako malo novca, zašto ga ti ljudi ne zarade na tržištu, prodajući svoje usluge? Cijelo vrijeme diskusije o HGK bio je ljutit jer mu rušenje obavezne članarine u Komori predstavlja trostruki udar. Prvo, ideju je lansirao Most, od kojeg Plenkoviću odmah proradi želudac. Drugo, ako se ukine obavezna članarina, što će sa stranačkim zaslužnicima koje je tamo poslala stranka? Treće, demontaža ugaonoga kamena uhljebizma u Hrvata, samo je po sebi jasno, znači početak demontaže cijelog parazitskog sustava koji uništava Hrvatsku. Treba li reformirati Finu? Prepisati ovršne zakone od Slovenaca? Privatizirati poduzeća u kojima sad stranački lieblinzi beru desetke tisuća kuna svaki mjesec, a stranka milijune? To su crte bojišnice koje se otvaraju nakon pada harača za HGK.

U ponedjeljak navečer objavljeno je i da je puklo između Plenkovića i Damira Vanđelića. To je čovjek iza kojeg se ne vuku repovi afera, koji je obrazovan, ima reference, nije bio član SK, ne piša po cesti, ratni je heroj, a na pitanja na engleskom ne odgovara sa “Ke, ke, spiking kroejša”... Glavnom gradu je obećao antikoruptivni model obnove prema kojemu ortaci, kumovi i ostali tradicionalni poslovni subjekti bandićevskog Zagreba neće “maznuti ni kune”. I tu je, čini se, zapelo. Razlozi odustajanja idu na čast Vanđeliću, a guraju Plenkovića i HDZ dublje, u živo blato bandićizma.

- Vanđelić je tražio i prekid suradnje sa svima koji imaju kaznene prijave – rekao je za 24sata sugovornik upućen u pregovore. To uključuje i Milana Bandića, s kojim su u koaliciji, ali i one u vlastitim redovima, u HDZ-u, čiji teret Vanđelić nije htio nositi u Zagrebu.
Šira javnost ne zna da Damir Vanđelić nije bio samo Kolindin kandidat za premijera. On je, zapravo, trebao voditi vladu umjesto Tima Oreškovića. I Karamarko je Vanđeliću namijenio tu poziciju. Dao mu je i neki ured u Zagrebu, u nekom hotelu, i pustio ga da slaže svoj kabinet. Karamarko, međutim, nije računao na Vanđelićevu samostalnost. Vjerovao je da će ovome laskati premijersko mjesto, ali je na bitna mjesta htio namjestiti svoje ljude. Kad je Vanđelić shvatio da treba voditi vladu s likovima poput Crnoje, odustao je od toga, nije se dao kupiti. “Nije želio biti fikus”. I sad je puklo na istoj stvari - on je htio raskrstiti s Bandićem, a Plenković to nije želio dopustiti. Htio je, nadalje, nakon izbora okupiti široku koaliciju – u kojoj bi mogli sudjelovati i Most, Škoro i drugi, a na to Plenki ne bi pristao ni u snu.

Andrej Plenković, zapravo, svjesno, na dulji rok želi sačuvati mrežu Milana Bandića. Ovim se riješio jednog potencijalno opasnog protivnika – Vanđelić mu u svemu može, blago rečeno, parirati, a u nizu je stvari nadmoćan. No za Zagreb i Hrvatsku to je još jedan u nizu loših ishoda. Ipak, Vanđelića ćemo, čini se, još gledati na velikoj političkoj sceni, on se sad povukao jer nije htio pristati na ulogu fikusa. Ali već sutra taj će se potez možda pokazati kao dragocjena politička investicija.