Ozbiljno je zakuhalo u odnosima između Rusije i Zapada. Češće nego ikad prije u zadnjih četvrt stoljeća razmjenjuju se upozorenja i prijeteće poruke, pojedinim državama se otvoreno govori da bi mogle postati njihove “vojne mete”, svako malo krši se zračni prostor “susjednih” zemalja, a vrlo opasni bliski susreti najmodernijih ratnih zrakoplova nad Atlantikom, a posebice nad Baltikom, više se i ne broje.

"Postoji ozbiljna i realna prijetnja Zapadu iz Rusije", rekao je prije samo nekoliko dana Amerikanac Michael Turner na summitu Parlamentarne skupštine NATO-a u Tirani, pozvavši na kraju saveznike da budu spremni odgovoriti na “moguću prijetnju Rusije nekoj od država članica Saveza”.

Iako se izravni sukob Rusije i NATO-a ne očekuje, primjećuje se nervoza u odnosima kakve odavno nije bilo, a da nešto stubokom nije u redu, govore ne samo izjave pojedinih visokih dužnosnika iz oba tabora nego i gomilanje trupa uzduž demarkacijske crte koja razdvaja ta dva moćna suparnika.

Prošlog mjeseca je NATO tako predstavio planove o slanju dodatne četiri tisuće vojnika u baltičke zemlje, nove trupe stići će i u Poljsku i to kao “signal” da bi se napad na tu zemlju smatrao napadom na cijeli Savez, na što su iz Moskve odgovorili osnivanjem triju novih postrojbi na zapadu i jugu Rusije “kako bi se osujetilo jačanje snaga NATO-a” na njihovim granicama.

Zabrinjavaju i termini koji se rabe u tom, za sada samo, verbalnom ratu.

Tako se govori o “mogućoj agresiji”, čuju se i poruke o “izravnoj prijetnji nacionalnoj sigurnosti”, manjim državama se daju “jamstva” da će ih se braniti u slučaju napada, dakle, sve pomalo retorikom podsjeća ne samo na razdoblje Hladnog rata nego i na onaj period od prije Drugog svjetskog rata, kad su se politički i vojno obavljale pripreme za prekrajanje europskih granica te podjarmljivanje i uništenje brojnih naroda. 

Kulminacija tih napetosti mogla bi se dogoditi već sredinom ovog mjeseca, kad se u Poljskoj održava velika vojna vježba NATO-a, ili početkom sljedećeg mjeseca kad se u Varšavi održava summit Sjevernoatlantskog saveza, na što će, gotovo je sigurno, iz Moskve uzvratiti protumjerama od kojih bi neke mogle biti i konkretne provokacije poput uleta ruskih zrakopova u, primjerice, estonski zračni prostor, što je sad već postala rutina, a možda i u poljski iz ruske enklave oko Kalinjingrada, što bi bilo izuzetno opasno.

Posebice zato što su Amerikanci na poljskom teritoriju u mjestu Redzikowu nedaleko od te enklave prošlog mjeseca počeli graditi moćnu bazu za svoj drugi dio proturaketnog štita, čiji je prvi dio početkom svibnja svečano “pušten u rad” u Rumunjskoj. 

Na jugu te zemlje, u mjestu Deveselu, postavljeni su presretači raketa tipa SM-2 i moćni radari, zadnji krik američke vojne industrije, kojima je cilj, kako uporno ponavljaju iz Washingtona i Monsa (belgijski grad u kojem je sjedište NATO-a), obrana Zapada od balističkih raketa koje dolaze “izvan euroatlantske zone”, posebice Bliskog istoka, odnosno Irana.

U Kremlju, međutim, ne misle tako. Odavno tvrde, a to zadnjih tjedana i ponavljaju, kako je taj proturaketni štit “korak više prema vojnom i političkom zaustavljanju Rusije”. 

Sve je to izravno usmjereno protiv nas, poručili su Putinovi savjetnici dodajući kako “cilj nije Iran nego Rusija i njeni nuklearni kapaciteti”.

Da sve ne ostane samo na tim analitičkim ocjenama, pobrinuo se Vladimir Putin kad je tijekom nedavnog posjeta svom političkom savezniku, grčkom premijeru Tziprasu, poručio Rumunjskoj i Poljskoj da bi mogle zbog prihvaćanja tog proturaketnog štita “postati mete” ruske odmazde.

Ukoliko jučer u tim dijelovima Rumunjske ljudi nisu znali što znači biti na meti, danas ćemo biti prisiljeni provesti određene mjere da se osiguramo, kazao je Putin dodavši kako će „isti slučaj biti i s Poljskom“.

Ruski čelnik je ponovno odbacio tvrdnje Zapada kako je taj štit podignut zbog prijetnji iz Irana jer je s tom zemljom nedavno „postignut međunarodni dogovor o ograničenju iranskog nuklearnog programa“. 

Putin je podigao atmosferu kazavši kako bi „te rakete mogle pasti na ruske gradove“, i ponovio da su izravna prijetnja njegovoj zemlji, ali je odbio reći koje će protumjere poduzeti. 

U vezi s tim glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg kazao je kako je tih presretača „premalo“ da bi predstavljali opasnost za Moskvu.

Kontekst ovog sukoba oko proturaketnog štita nalazi se u Putinovoj izjavi iz 2011.: „SAD želi dobre odnose s Moskvom samo zato što zna da je Rusija jedina zemlja koja može uništiti Ameriku za pola sata – ili i manje“. 

Te strepnje su dobile potvrdu i u prošlogodišnjoj tvrdnji izrečenoj na sjednici američkog Vijeća za vojne poslove prema kojoj je Rusija „jedina zemlja na planetu koja ima dovoljan nuklearni arsenal uništiti SAD“. 

Dakako, ta zastrašujuća varijanta, s obzirom na američku moć, vrijedi i obrnuto. Međutim, dok su se ranijih godina takvi „scenariji iz pakla“ spominjali tek usput i na razini teorijskim razglabanja, sve se promijenilo nakon ruske aneksije Krima i zauzimanja dijela istočne Ukrajine. 

Na američku nakanu da Ukrajincima uputi oružje kojima bi se mogli suprostaviti Moskvi, Putin je svojedobno u razgovoru sa zapadnim novinarima kao usput ali dovoljno jasno i opominjuće spomenuo kako se ne smije zaboraviti da je Rusija „svjetski lider po kvaliteti nuklearnog oružja“.

U NATO-u nisu previše komentirali tu njegovu tvrdnju, ali je činjenica kako Amerikanci isporučuju Ukrajincima „nesmrtonosnu“ vojnu opremu, ali ne i oružje, što u Kijevu traže od početka sukoba.

Kada je riječ o ruskom čelniku, Zapadu je sporna njegova agresivna politika. Od dolaska na vlast Putin, za kojeg drže kako je opčinjen moći kakva je bila u vrijeme Sovjetskog Saveza, je već vodio nekoliko ratova. 

Najprije je pokorio Čečeniju, potom je pritiskom na države iz Srednje Azije defacto protjerao Amerikance koji su tamo imali baze za Afganistan. Porazio je i Gruziju kada se usudila pokušati vratiti svoj okupirani teritorij u Južnoj Osetiji. 

U ožujku 2014. pripojio je poluotok Krim i potom stao iza proruskih snaga na istoku Ukrajine. Nedavno se kao pobjednik, kako su to predstavili u Moskvi, vratio iz sirijskog rat. 

Usput je i proširio ruski utjecaj na tom području osnivanjem zračne baze u Latakiji gdje se još nalazi dio ruskih snaga. 

Od njegove odmazde strahuje i Turska zbog svojedobnog rušenja ruskog zrakoplova u Siriji. U baltičkim državama, gdje se nalazi znatna ruska manjina, stalno prate vijesti iz Moskve.

Zbog aneksije Krima i potpore proruskim pobunjenicima u Ukrajini Zapad je Rusiji nametnuo ekonomske sankcije. U početku su dale određeni rezultat, međutim, stanje se sada stabiliziralo. 

Putin je politički preživio i drastičan pad cijena nafte i plina koje inače donose skoro dvije trećine prihoda u ruski proračun.

Zapad se protivi njegovoj doktrini „ograničenog suvereniteta“ koju primjenjuje prema danas neovisnim zemljama, a nekada su bile bio sovjetskog imperija, poput Ukrajine, Moldavije, Gruzije.

Također, strahuju od nastavka rata u Ukrajini. Zato je NATO u zadnje vrijeme promijenio politiku prema Rusiji. Sada idu sa strategijom odvraćanja. 

To znači da u svojim članicama uz granicu s Rusijom pojačavaju vojnu prisutnost, kako bi iskazanom vojnom moći prevenirali eventualni napad.

Novi glavni zapovjednik snaga NATO-a u Europi general Curtis Scaparrotti pozvao je članice tog saveza da budu spremne „u svakom trenutku odgovoriti na ruske prijetnje, ako taktika odvraćanja ne uspije“. 

Politički dodatak tim vojnim planovima ogleda se u energetici. Amerikanci više ne taje kako jugoistočnu i srednju Europi pa čak i Ukrajinu žele učiniti manje ovisnom o ruskom plinu. 

To su dugoročne odluke koje upućuju na to kako Zapad, dakle, prije svega SAD ali i njihovi saveznici u Europi, na Moskvu već počinju gledati kao na neprijatelja, kako je to rekao Scaparrottijev prethodnik general Philip Breedlove, a ne više partnera koji je prilično nemoćan, kao što je bilo prije desetak godina.