Politička mapa Europe u srpnju ove godine doživjela je velike promjene, ponajviše zahvaljujući uvjerljivoj pobjedi umjerenih laburista Keira Starmera u Velikoj Britaniji i pat poziciji u Francuskoj, gdje se uoči parlamentarnih izbora očekivala pobjeda desničarske Nacionalne fronte Marine Le Pen, koja je nedavno pobijedila na europarlamentarnim izborima. Da podsjetimo, francuski predsjednik Emmanuel Macron raspisao je prijevremene izbore nakon pobjede Nacionalne fronte na europarlamentarnim izborima želeći tako zaustaviti ekspanziju desnice. Taj njegov čin podsjećao je na hazarderski čin britanskog premijera Davida Camerona, kad je raspisao referendum o izlasku Velike Britanije iz Europske unije.

Nasreću po Macrona, koji je isključivo zahvaljujući francuskom izbornom zakonu, po kojemu se izbori odvijaju u dva kruga, njegov hazarderski čin polučio je polovične rezultate: izbjegnut je dolazak na vlast Nacionalne fronte, dok je njegova stranka relativni gubitnik izbora. Međutim, uvijek treba imati na umu današnju zastrašujuću političku dinamiku koja je u potpunosti izmijenila lice Europe. I već se sad s popriličnom pouzdanošću može procijeniti kako je pobjeda krajnje francuske ljevice na izborima samo odgađanje nečega neumitnog, pobjede desnice čije je ključno i možda isključivo pogonsko gorivo slaba i neuvjerljiva ljevica i centar, iako su danas ti pojmovi u velikoj mjeri obezvrijeđeni toliko da je danas, na primjer u Velikoj Britaniji i Francuskoj, antisemitizam u većoj mjeri izražen na ljevici nego na desnici koja je "tradicionalni" baštinik antisemitizma. Ovdje, nažalost, nije riječ o paradoksu. Cijeli taj kompleks u sebi sažima ono čuveno finale Orwellove "Životinjske farme", u kojem životinje koje izvana, kroz prozor, promatraju orgijanje ljudi (desnice) i životinja (ljevice) više ne mogu prepoznati tko je tko.

Novo lice francuske politike

Koliko se Europa promijenila u posljednjih dvadesetak godina u odnosu na desnicu na najbolji način pokazuje činjenica da je desnica, za razliku od ranije, postala dio političkog mainstreama, od Italije, Njemačke, Francuske... Pa sve do Velike Britanije, gdje nikad nije bila značajna politička snaga. Koliko će na jačanje britanske desnice utjecati sad već sasvim izvjesni povratak Donalda Trumpa u Bijelu kuću, čije su akcije nakon nedavnog atentata i novih Bidenovih gafova naglo porasle, u ovom je trenutku teško prognozirati. Ali da će porasti, to je sasvim izvjesno, jer je Nigel Farage, čelnik britanskih desničara, Trumpov neskriveni favorit. Pravu dubinu političkih promjena u Europi, koju karakterizira paranoični strah od desnice, moguće je procijeniti tako da se prisjetimo austrijskih izbora iz 1999. godine, kad je pobijedila Austrijska slobodarska stranka Jörga Haidera koja je formirala vlast u koaliciji s narodnjacima, zbog čega je Europska unija uvela Austriji određene sankcije. Pod pritiskom domaće i strane javnosti, Heider se u svibnju 2000. godine povukao s mjesta šefa stranke.

Nešto slično je danas nezamislivo. Nemoguće je zamisliti da danas Europska unija sankcionira Francusku ili Njemačku u slučaju da Nacionalna fronta ili AfD dođu na vlast. To bi značio kraj Europske unije koja danas neodoljivo podsjeća na Europu iz perioda uoči Drugog svjetskog rata, koja je svojim kapitulantskim držanjem omogućila uspon Adolfa Hitlera. O tom europskom kapitulanstvu na sjajan način piše Danilo Kiš u svojoj priči "Magijsko kruženje karata" iz njegove zbirke "Grobnica za Borisa Davidoviča", koja govori o tragičnoj sudbini komunističkog revolucionara Karla Georgijeviča Taubea, koji je uoči Drugog svjetskog rata upozoravao na opasnost od nacizma pokazujući novinarima rane koje je zadobio prilikom mučenja u nacističkom zatvoru: "Slabići koji behu zadivljeni snagom nove Nemačke, njenim preplanulim momcima i snažnim amazonkama što defiluju uz zvuke strogih germanskih koračnica, na trenutak se behu trgli slušajući Taubeove proročke reči. Ali samo na trenutak: kada je Taube, izazvan provokacijom jednog poznatog francuskog novinara, skinuo svoj sako i, zbunjeno, ali odlučno, zavrnuo košulju na leđima i pokazao još nezarasle tragove teških pozleda. Čim je nacistička zvanična propaganda nazvala Taubeovo istupanje 'komunističkom provokacijom', oni odbaciše svoje sumnje: za potrebe evropskog duha potrebni su novi, snažni ljudi, a do njih se dolazi kroz krv i oganj".

Stječe se dojam kako se ništa značajno ne mijenja, osim lica u prvom planu televizijskog kadra, što je ikonična slika današnje demokracije, slika kakvu u različitim varijantama gledamo već desetljećima, od Hrvatske do Rusije i SAD-a, onaj kadar, da se poslužimo hrvatskim primjerom, gdje je u prvom planu Andrej Plenković, dok u savršenoj fokusiranoj pozadini stoje zbunjeni stranački patuljci sa zaleđenim samodopadnim smiješkom na licu, koji svojom pojavom daju tek privid šefove veličine. Barem ja taj kadar doživljavam tako. Novo lice francuske politike iz prvog televizijskog plana je Jean-Luc Melenchon, čelnik krajnje lijeve stranke Nepokorena Francuska, koja je u koaliciji Novi narodni front, s još tri lijeve stranke, relativni pobjednik nedavno održanih parlamentarnih izbora. Uz Nepokorenu Francusku, tu je još Socijalistička partija, glavna stranka lijevog centra Francoisa Mitterranda i Francoisa Hollandea koja je desetljećima bila najveća stranka francuske ljevice, a koja je na predsjedničkim izborima 2022. godine osvojila manje od dva posto glasova. Zatim francuska Zelena stranka, koja je nastala iz pokreta osnovanog 1984., i Komunistička partija Francuske, jedna od najstarijih komunističkih stranki na tlu Europe, koja je bila glavna politička snaga francuske ljevice nakon Drugog svjetskog rata.

'Kavijarska ljevica'

Priča o francuskoj ljevici nakon Drugog svjetskog rata kao da prati siže "Životinjske farme". Camille Kouchner, pravnica, sveučilišna profesorica i članica Francuske akademije, u svojoj autobiografskoj knjizi "Familia Grande", koja prvenstveno predstavlja zakašnjelo svjedočenje o spolnom zlostavljanju, daje i jedan cjelovit i autentičan portret jedne (a)tipične obitelji s francuske intelektualne ljevice, u čijem je središtu autoričina majka Evelyne Pisier, čija je ikona bio Fidel Castro. Izraz "familia grande" iz naslova knjige zapravo je parafraza čuvene maksime Karla Marxa i Friedricha Engelsa iz "Komunističkog manifesta": "Proleteri svih zemalja, ujedinite se!". Povijest francuske lijeve intelektualne scene na zanimljiv je način u jednoj svojoj izjavi opisala Evelyn Pisier: "Od 1990. revolucionarna ljevica ustupa mjesto kavijarskoj ljevici".

Camille Couchner nove francuske socijalističke političare, "kavijarsku ljevicu", koja je nastala iz one "revolucionarne", opisuje kao skorojeviće i "fanove moći", koji bez obzira na to kod tradicionalnih lijevih birača, pripadnika nekadašnje "revolucionarne ljevice", imaju "više obožavatelja nego Castro i Allende". Ova pubertetska fascinacija ljevice likovima poput Lava Trockog, tvorca i "genija revolucionarnog terora", kako ga je nazvao Ian Kershaw u svojoj studiji "Osobnost i moć", Josifa Staljina ili Fidela Castra, nigdje nije u tolikoj mjeri izražena kao u Francuskoj. Trocki je bio predmet obožavanja prije Drugog svjetskog rata, Staljin nakon njega, a Fidel Castro u novije vrijeme. Ovaj paradoks, da su autoritarni likovi poput pobrojanih idoli političkih stranaka lijeve provenijencije u kolijevci demokracije, na najbolji način govori o francuskoj ljevici i njezinu fatalnom konfliktu sa stvarnim svijetom izvan stranačkih ureda. Stječe se dojam kako je ovdje riječ isključivo o kompleksu političkih patuljaka koji stavljajući na svoje zastave likove poput Fidela Castra, Trockog ili Staljina govore zapravo o vlastitoj potkapacitiranosti, koja će u konačnici, što je po mojemu mišljenju samo pitanje vremena, dovesti na vlast Marine Le Pen.

O tom svojevrsnom sljepilu govori priča "Mehanički lavovi" Danila Kiša, čovjeka koji je u sebi ujedinio spisateljski genij i savršeno poznavanje lijeve francuske intelektualne scene. Priča govori o posjetu Rusiji Eduarda Herriota, vođe francuskih lijevih radikala, koja se odigrala polovicom tridesetih. Pomno kontrolirani i izrežirani posjet Herriot je nakon povratka u Francusku opisao na sljedeći način: "Kad sam krenuo u Rusiju, ne samo što bejah obasut pogrdama naših najviđenijih psovača, nego su mi proricali još i najgore nesreće. Najdobronamerniji su me smatrali slikom i prilikom onog bednog fratra koji je usred srednjeg veka krenuo iz Liona da pokrštava Tatare i Kane. To bejaše doba kad su moskovski prinčevi, da bi plašili svoje posetioce, prikrivali pod svojim prestolima mehaničke lavove čija dužnost bejaše da zareže u pravi čas i na pravome mestu tokom razgovora. (...) Vraćam se s jednog putovanja koje je proteklo sa smešnom lakoćom. Bejah svuda primljen dobre volje. Nisu napujdali mehaničke lavove da reže na mene, mogao sam da posmatram u miru i slobodno".

Herriotov posjet Rusiji Kiš opisuje kao posjet od povijesnog značaja, koji je fatalno oblikovao francusku ljevicu, koja je od tada, gotovo cijelo jedno stoljeće, čini se, u stanju kolektivne hipnoze.

'Radikalni ljevičar' koji tvrdi da to nije

Tko je Jean-Luc Melenchon? Riječ je o političaru rođenom 1951. godine, koji je prvi put došao u fokus međunarodne javnosti kad se 2022. godine kandidirao na francuskim predsjedničkim izborima. To je bio treći njegov pokušaj od 2012. i važan je zbog toga što su Melenchonu nedostajala 1,2 postotna boda da se izbori za drugi krug. Melenchon je zauzeo treće mjesto s 22 posto glasova, iza predsjednika Emmanuela Macrona (28 posto) i Marine Le Pen (23 posto). Usporedbe radi, Melenchon je na predsjedničkim izborima 2012. osvojio 11 posto glasova, a 2017. godine 18 posto.

Melenchon se 1976. godine priključio Socijalističkoj partiji, koju je napustio 2008. godine, osnovavši stranku Ljevica s Marcom Dolezom, nezadovoljan politikom Socijalističke stranke koja je, kako je izjavio, činila određene ustupke desnici. Ljevica je odmah nakon osnutka objavila koaliciju s Komunističkom partijom Francuske. Njihov proklamirani cilj bio je stvaranje "lijeve fronte za drugu demokratsku i socijalnu Europu, protiv ratifikacije Ugovora iz Lisabona i sadašnjih europskih ugovora". Melenchon je 2016. godine napustio Ljevicu i osnovao stranku Nepokorena Francuska. Tijekom političke karijere, Melenchon je prešao put od trockizma do umjerenog socijalizma, iz vremena svog tridesetogodišnjeg članstva u Socijalističkoj stranci, pa do ponovnog skretanja na krajnje lijeve politike iz mladosti. Odbacuje etiketu "radikalnog ljevičara", koja mu se cijelo vrijeme pripisuje, već se smatra sljedbenikom povijesne francuske ljevice koja svoj kapital crpi iz tekovina Francuske revolucije.

Melenchonov radikalizam uglavnom se povezuje s njegovom kritikom neoliberalizma. Veliki je protivnik politike slobodnog tržišta koju je jednom opisao kao izdaju "kulture i ideja francuske ljevice", a slobodnu trgovinu između Francuske i Sjedinjenih Američkih Država kao "primjer globalne eksploatacije". Smatra, također, kako je Europska unija korumpirana institucija koja je čvrsto u raljama globalnog neoliberalizma. Tijekom svoje predsjedničke kampanje 2012. Melenchon je osudio trend ekonomske globalizacije koja generira nesrazmjernu dobit financijske industrije i "onih s visokim prihodima" na štetu siromašnih. Protivnik je NATO pakta, koji doživljava "kao uvredu francuskom nacionalnom suverenitetu", te je više puta pozivao na istupanje Francuske iz te organizacije. S druge strane, Melenchon ne zagovara marksističke ideje "proleterske revolucije" za koju se zalažu neke minorne francuske lijeve stranke. Zagovornik je radničkih prava i jačanja politike slobodne skrbi. Godine 2014. podržao je rusku aneksiju Krima navodeći kako su crnomorske luke "vitalne za sigurnost Rusije". Protivio se nametanju sankcija Rusiji s obrazloženjem kako veliku ulogu u politici Ukrajine igraju neonacisti. Uoči početka ruske agresije na Ukrajinu izjavio je kako Rusija ne bi smjela prelaziti ukrajinsku granicu, istovremeno optužujući SAD za eskalaciju krize zbog njihovih nastojanja da uključe Ukrajinu u NATO pakt.

Snažan je pristaša palestinske državnosti i oštar kritičar Izraela, koji smatra kolonijalnom državom. Na nedavnim demonstracijama njegove stranke, po tvrdnjama nekih novinara, bilo je više palestinskih zastava nego francuskih. Brojni politički komentatori označili su Melenchona kao populista. Politolog Dominique Reynie napisao je kako Melenchon "koketira sa ksenofobijom kad mu to ide u prilog". U tom kontekstu spominje se i njegov antisemitizam, koji je karakterističan za francusku ljevicu. Alain Finkielkraut, francuski filozof i novinar židovskog podrijetla, kao jedan od prijelomnih u svom životu opisuje zgodu kad mu je nepoznata osoba na ulici dala antisemitski letak. Nije se tu radilo o izljevima bijesa prema Židovima, nego se radilo o negiranju holokausta, koji je zapravo vještački stvorena "izlika" za nasilje države Izrael prema Palestincima, odnosno to kako legitimitet Izraela izvire iz holokausta.

Taj letak je dolazio s druge strane političkog spektra, s lijevog, što je tad, u prvoj polovici sedamdesetih, bila novina. Melenchon je, kao i bivši francuski predsjednik François Mitterrand, zagovornik revizionističke teze kako republikanska Francuska ne snosi nikakvu krivnju za holokaust, pripisujući sve zlo, uključujući i deportacije Židova tijekom Drugog svjetskog rata, kolaboracionističkom Višijevskom režimu. Odbio je osuditi Hamasov masakr na području Izraela kobnog 7. listopada, dok je kasnije optuživao Izrael za genocid u Gazi. U prosincu 2019. izrazio je žaljenje zbog toga što je bivši čelnik britanske Laburističke stranke Jeremy Corbyn, s kojim je često uspoređivan, uglavnom spram tolerantnog odnosa prema antisemitizmu, popustio pred optužbama za antisemitizam u svojoj stranci, izjavivši kako iza Corbynovih kritičara stoji Likud. Također, Melenchol promiče u stranci Rimu Hassan, Palestinku podrijetlom iz Sirije, koja širi ekstremne teorije zavjere o Izraelu. Melenchon je 2020. u jednoj televizijskoj emisiji izjavio: "Ne znam je li Isus bio na križu, ali očito ga je tamo stavio vlastiti narod". Ovu izjavu osudio je Wiesenthal centar, koji je rekao da Melenchon širi tezu o židovskom deicidu, koja je osuđena deklaracijom Drugog vatikanskog koncila Nostra Aetate i koja je u korijenu europskog antisemitizma.

Ako Jean-Luc Melenchon, kao relativni pobjednik parlamentarnih izbora, postane novi francuski premijer, bit će iznimno zanimljivo pratiti njegovu moguću kohabitaciju s Donaldom Trumpom. Iako se na prvi pogled čini kako je riječ o dvojici dijametralno suprotstavljenih političara, po mojemu mišljenju mnogo je više sličnosti između ove dvojice političara nego razlika. Obojica su protivnici bezrezervne potpore Ukrajini u ratu s Rusijom, protivnici su NATO pakta, a tu su i antisemitski stavovi kakve promiče Marjorie Taylor Greene, američka ekstremna desna političarka i teoretičarka zavjere, koju mnogi vide kao potpredsjednicu ako Trump osvoji svoj drugi predsjednički mandat.

Melenchon je, po uzoru na Trumpa, izrazito kritičan prema medijima. Od svojih je pristaša zatražio da prate i snimaju novinare, posebno novinare Le Monde i Liberationa. Novinara Renauda Revela iz L'Expressa nazvao je "prljavim malim špijunom", a časopis za koji piše fašističkim. Na intervjue pristaje samo pod svojim uvjetima, često grdeći novinare uživo u eteru. U jednom je trenutku pokrenuo online kanal na kojem su ga intervjuirali mladi novinari iz njegove stranke. Poznat je i po svojim izljevima bijesa, što ga čini polarizirajućom figurom francuske politike, a to je još jedna vrlo važna poveznica s Trumpom. Sve ovo na svoj način pokazuje potrošenost tradicionalne političke dihotomije, gdje mnogo više pozornosti treba obraćati na osobnost političkih lidera, nego na programska stranačka načela koja nominalno stoje iza njih.