U razmaku od samo nekoliko tjedana Hrvatska je prošla put od nacionalne euforije do nacionalne tuge. Prvo na dočeku srebrnih nogometaša, a zatim na ispraćaju Olivera Dragojevića, hrvatsko društvo doživjelo je spontane i masovne iskaze pozitivnih osjećaja kakvi nisu viđeni godinama.

I u oba slučaja političari su pokušali prisvojiti dobar komad pozornosti. Opjevane su već predsjedničine vratolomije u Rusiji kojima su pokušali parirati premijer i šef parlamenta u vlastitim putešestvijama na polufinalu, a sad su neki pažljivi promatrači uočili da su na komemoraciji za Olivera političari mahom okupirali prve redove, izguravši malobrojnu rodbinu na marginu, a prijatelje i obožavatelje u zadnje redove. Na nogometnom prvenstvu Vlada je nosila navijačke dresove, a za Olivera je proglašen Dan nacionalne sućuti. I nije to, zapravo, ništa neobično.

OLIVEROV PUT Dvije pjesme nismo prepoznali, a sad uz njih plačemo

Politika je uvijek tamo gdje su mase, gdje je pozitivna energija, gdje je koncentrirana pažnja javnosti, a estradizacija politike uz pomoć nogometaša i pjevača u ovo je medijsko doba postala konstanta svugdje u svijetu. Isto se događa i s druge strane: poznati sportaši ili pjevači koriste svoj uspjeh i slavu kako bi se gurali u politiku ili se nametali kao društveni arbitri. Nekad je to bio Ante Gips Kostelić sa svojim povijesno-političkim eskapadama, sad je Zlatko Dalić uzeo sebi za pravo da one koji ne vole Thompsona tjera da “zatvaraju prozore i gledaju Big Brother”.

Slava nekad zna udariti u glavu. I dok su takvi trendovi uobičajeni u svijetu, u hrvatskom slučaju svjedočimo svojevrsnom paradoksu: spontanu manifestaciju zajedništva oko nogometaša i Olivera koriste upravo oni koji su to isto zajedništvo pretvorili u floskulu, prazni označitelj, političku parolu pod kojom oni sami dijele društvo. Ili zajedništvo smatraju pokoravanjem većini. Ne samo da guranjem u prve redove komemoracije za Olivera ili trijumfa nogometaša žele zamaskirati vlastite neuspjehe i ogrebati se za dio tuđe slave, političari žele parazitirati na spontanom zajedništvu koje sami nisu sposobni kreirati. Dapače, unose razdore i podjele čak i tamo gdje ih ne bi smjelo biti.

Oprosti, Olivere "Dao si riječ i ostao bez najvećih honorara u životu"

Tako je važnije bilo čuti što o pokojnom Oliveru misle Andrej Plenković, Kolinda Grabar Kitarović i Gordan Jandroković, nego njegovi prijatelji i rodbina. Saznali smo koje Oliverove pjesme premijer naročito voli, a predsjednica je iskoristila odlazak na komemoraciju u Split kako bi pozirala s turistima na Rivi. I opet, ono što je uobičajen trend u modernim državama, u Hrvatskoj poprima iritantne razmjere upravo zato što su političari već godinama na dnu ljestvice popularnosti. I svojom nepopularnošću kvare svaku feštu, pa čak i komemoraciju. Kao što smo vidjeli, zajedništvo je u Hrvatskoj ponekad lako ostvarivo, sve dok se ne umiješaju promotori zajedništva.