Odavno nisam pročitao bolju dijagnozu hrvatske politike o one u krimiću Irkinje Tane French “U šumi”. 

Irska politika je plemenska, incestuozna, zamršena i podmukla, neshvatljiva čak i mnogima koji su u nju upleteni, govori autorica kroz lik detektiva Ryana. 

Mnogi ljudi strastveno zastupaju onu stranu na kojoj im se djed borio tijekom Građanskog rata, ili onu s čjim lokalnim kandidatom posluju. 

Korupciju uzimaju zdravo za gotovo, čak joj se nevoljko i dive, riječ je o duboko usađenoj prepredenosti okupiranog naroda pa se izbjegavanje poreza i mutni poslovi smatraju iskazom istog pobunjeničkog duha kojim su se odupirali Britancima.

Osim utjehe da Hrvatska ipak nije jedina zemlja EU gdje je na djelu plemenska politika, gdje je moguće da sin predsjednika bude na čelu tajne službe, i gdje prijatelji premijera i potpredsjenika vlada dobijaju ministarstva, a prijatelji ministara javna poduzeća, te gdje se korupcija smatra vrlinom, osim te utjehe, nikakvu drugu utjehu te vrste nije mi pružio krimić Tane French.

Naime, unatoč tim neugodnim činjenicama koje dijeli s Hrvatskom, Irska je zemlja čiji građani mogu živjeti od vlastitog rada, što je u Hrvatskoj još uvijek nedostižni san. S Irskom se Hrvatska još može usporediti i po broju stanovništva, sve ostalo je neusporedivo.

Irski bruto nacionalni dohodak petorostruko je veći od hrvatskoga, a od 1995. do 2005. ta je zemlja doživjela ekonomski rast koji joj je priskrbio nadimak “keltski tigar”. 

I da, krimići Tane French važan su izvozni proizvod, pa se tako, recimo, već godinama ne skidaju s prvog mjesta po prodaji u žanru njemačkog Amazona.

Dotle, hrvatska incestuozna, korumpirana politika ne proizvodi ništa drugo već nove količine incesta i korupcije, što, nažalost, nije roba naročitog izvoznog potencijala, ali od čega goleme koristi ima malobrojna vladajuća klika.

Vladajuću kliku ne čine samo političari s izbornim legitimitetom, koje se može barem prividno kazniti ili nagraditi u izbornim ritualima, već i osobe na koje građani nemaju nikakva utjecaja, multimilijunaši koji su basnoslovne imetke stekli na razne načine, ilegalno, polulegalno i legalno.

A između potonjega u Hrvatskoj je granica vrlo propusna i zamagljena.

Čime se, dakle, bavi vladajući klika u Hrvatskoj? U posljednje vrijeme u sve popularniju društvenu igru prekrajanja povijesti uključio se vrlo aktivno i predsjednik Sabora, akademik Željko Reiner. 

Usput rečeno, Hrvatska akademija znanosti u umjetnosti u teoriji je krema hrvatske pameti. 

U stvarnosti je to društvo gluhonijemih slijepaca, koje se u proteklih 25 godina nijednom nije oglasilo u vezi nekog sudbonosnog pitanja ili problema, pa se s pravom možemo zapitati ima li ikoga živog ondje. 

Osim, naravno, akademika Reinera, koji je prošli tjedan u velikom intervjuu Radiju 101, govoreći o vraćanju pokroviteljstva Sabora proslavi u Bleiburgu, spomenuo i Jasenovac, koji je, kaže on, “simbol nevino ubijenih ljudi, Hrvata, Židova, Roma i drugih”. 

Ne trepnuvši, vrli akademik izbrisao je Srbe, najveće stradalnike logora Jasenovac i ostalih ustaških stratišta u NDH, ostavivši im u krivotvorenoj povijesti, stranačkom specijalitetu, mjesto u rubrici “drugi”.

Koalicijska vlada, iz koje se nakon što je potvrđena u Saboru čulo kako će se smjesta baciti na ozbiljan posao, još uvijek se bavi komadanjem i podjelom plijena. 

U predasima gozbe bave se produbljivanjem jaza među već duboko podijeljenim građanima. 

Ni traga potezima kojima bi pokazali da nova vlada nastavlja ono što je, kako danas svjedoče pokazatelji, uspjelo prethodnoj vladi, obuzdati krizu i zaustaviti gospodarski pad. Umjesto rada na pravednosti i općem dobru, što je temeljni zadatak svake vlade, svjedočimo žestokoj svjetonazorskoj ofenzivi vladajućih, čiji je smisao i krajnji cilj lani nagovijestio trenutni ministar kulture Hasanbegović u intervjuu jednom glasilu desnice.

Kazao je tada sljedeće: „Preduvjet za društveno i nacionalno stanje lišeno zloduha prošlosti jest odlučno uklanjanje iz državnih temelja, ustavnog teksta, kalendara državnih blagdana i imena ulica i trgova svih tragova ideološkog naslijeđa koje je prethodilo 30. svibnju 1990. 

Samo moderna hrvatska država, rasterećena svih zabluda prošlosti, utemeljena samo na nacionalnoj volji našeg naraštaja, demokratskim vrednotama i obrambenom i oslobodilačkom ratu 1990-95., kao jedinoj hrvatskoj ratnoj pobjedi u dvadesetom stoljeću, jamstvo je društvenog mira i konačnog simboličkog završetka Drugog svjetskog rata.“

Ono što je još ljetos, kad je intervju objavljen, zvučalo kao umobolno buncanje na koje ne treba obraćati pažnju, danas je program “duhovne obnove” vladajuće koalicije.

Trenutnoj vlasti nije dosta što poseže za našim džepom, ona poseže i za našim sjećanjima, i za našom dušom. Lobotomija na hrvatski način. 

I na to se svodi politika vladajuće koalicije, kojoj je na čelu čovjek koji ne zna ništa o zemlji koju vodi: ne zna njezin jezik, njezinu povijest, njezinu kulturu, ništa.

Na clean start, na temeljito brisanje povijesti i kulture, na potpirivanje sukoba i nametanje “nove istine”. Po tome smo, vjerujem, izuzetak u zapadnom svijetu kojemu tako tragikomično težimo. 

U tom svijetu, međutim, politika dopušta pojedincima da tragaju za vlastitim istinama, to je u samim temeljima slobodnih, demokratskih društava. 

U tom svijetu politika je posao, kako na jednome mjestu piše filozof Rüdiger Safranski, “stvaranja mira na području sukobljenih istina, ona je stvaranje mira u kojem se ne nameće jedna nadređena istina, nego samo one istine koje jamče humane životne uvjete. 

Pritom je najvažniji doprinos politike da poštuje pravila igre koja svakome dopuštaju da pronađe i iznađe svoju životnu istinu”.