Da nekome kažete da je Donald Trump na izborima 2020. dobio sedam milijuna glasova manje, a lako se moglo dogoditi da je uz samo 77 tisuća glasova više, osvojenim u pravim državama, (p)ostao američki predsjednik, taj bi odmahnuo rukom i pomislio da ste politički, i ne samo politički, dibidus. Da na to dodate da je taj isti Trump 2016. predsjednikom postao unatoč tome što je dobio tri milijuna glasova manje, moguće bi vas ismijali.

Američki izbori, odnosno izbori za američkog predsjednika oduvijek su tema o kojoj se raspravlja ne samo od Aljaske do Meksika, nego po svim meridijanima i paralelama koje čine zamišljeni korzet ovog našeg planeta. Nema tko nema mišljenje o tome. Našu su generaciju obilježili izbori 2000. godine u kojima su se nadmetali George Bush mlađi i Al Gore. Potom je, unatoč euforiji oko Baracka Obame, nestalo tog žara, a onda se pojavio Donald Trump i svi smo opet raspravljali, uz kavu ili čašicu previše. U mamurluku, sutradan, trebalo si je ipak priznati da to nije mnogo što se pročita u novinama i da se argumentima nabacuje zapravo bez shvaćanja procesa izbora predsjednika SAD-a. Nad svim je raspravama nadmoćno stajao termin elektorski kolegij koji smo izgovarali oprezno i bez šireg pojašnjavanja, kako se već izgovaraju takvi termini, a negdje sa strane bili su popular vote i još poneki.

Priliku da to ispravimo i s većim razumijevanjem pratimo izbore pružio nam je profesor Robert Podolnjak objavivši knjigu “Predsjednički izbori i američka demokracija”. Iako je riječ o znanstvenoj knjizi, Podolnjakov stil riješen je suvišne pravne terminologije i zavrzlama pa svatko može razumjeti problematiku. Knjiga je podijeljena u devet poglavlja, a na kraju je i dodatak s odredbama Ustava koje se odnose na predsjedničke izbore. Uz Ustavne odredbe i obilježja predsjedničkog sustava kojima se bavi u prvom poglavlju, tekstom dominira elektorski kolegij, što je istaknuto već i podnaslovom “Stvaranje i evolucija elektorskog kolegija”. Za početak, američki građani, odnosno birači, svojim glasom ne biraju predsjednika SAD-a. Oni glasaju za elektore, koji potom glasaju za predsjednika, a elektorski kolegij nije jedno tijelo, nego svaka država ima svoj, sveukupno njih 538 u čitavom SAD-u. Podolnjak plastično ocrtava razvoj i funkciju ovih kolegija, prateći njegov razvoj, specifičnosti, prednosti i nedostatke, kao i logiku kojom su u Ustav uvedeni elektori kao najistaknutiji građani.

Niz je manjih analiza i podataka koji uobličavaju i ocrtavaju sve posebitosti američkog izbornog sustava. Ne prate se dakako svi održani izbori, nego oni koji su po nečemu posebni, koji označavaju ustavnu krizu i/ili pogrešnog pobjednika. Slučaj je htio da upravo dva posljednja desetljeća obilježe takvi izbori. Posebna zanimljivost izbora američkog predsjednika (i potpredsjednika) u činjenici je da pobjednik ne mora dobiti veći broj ukupnih glasova (popular votes, odnosno glasova građana), nego veći broj elektorskih glasova. To je moguće jer svaka država nema jednaki broj glasača ni elektorskih glasova, kao i pravilo da pobjednik odnosi sve glasove (winner-take-all). Posljednje znači da kandidati ne dobivaju elektorske glasove razmjerno broju dobivenih glasova, nego im pripadaju svi elektorski glasovi, makar pobijedili s minimalnim prednošću od nekoliko tisuća ili čak stotina glasova, kao što je bio slučaj s Bushom. Predsjednik tako osim što ne mora dobiti više glasova američkih birača, ne mora ni pobijediti u većini država, jer neke države (razmjerno broju stanovnika) imaju znatno veći broj elektorskih glasova od drugih. Tako, primjerice, Kalifornija ima 55 elektora, New York 29, Montana 3, a mnoge države manje od 10, pa Kalifornija ima više elektorskih glasova od 15 najmanjih država zajedno, navodi Podolnjak.

Biden je na izborima dobio više od sedam milijuna glasova više od Trumpa (81 prema 74 milijuna), a za pobjedu s 306 elektorskih glasova (prema 232 Trumpova) ključno je bilo 76.514 glasova u četiri države (Nevadi, Arizoni, Georgiji i Wisconsinu), čime je osvojio 43 elektorska glasa. Pritom je u tim državama glasalo više od 13 milijuna ljudi. Bez Nevade i razlike od 42.918 glasova (odnosno 37 elektorskih glasova) koje je Biden dobio u Arizoni, Georgiji i Wisconsinu, koje se ubrajaju među tzv. “države bojišnice”, dva bi kandidata imala jednaki broj elektorskih glasova pa bi predsjednika, kako je propisano Ustavom, birao Zastupnički dom, u kojemu je većinu zastupnika u većini državnih delegacija imala Republikanska stranka, što bi moguće donijelo Trumpov reizbor.

Ova je knjiga, uz ostalo, i studija slučaja što joj daje na ritmu i aktualnosti, a Podolnjak donosi niz pojmova koji su specifični za američki izborni sustav pa široj hrvatskoj javnosti uglavnom nisu poznati. Jedan od njih je pogrešni pobjednik, kandidat koji s manje ukupno dobivenih glasova postane predsjednik SAD-a. Pitanje elektorskih glasova, odnosno pogrešnih pobjednika, posebno je aktualno u posljednja dva izborna desetljeća, uz ili nakon izbora 2000., odnosno 2016., a tu su i spomenuti izbori održani 2020., kojima autor i počinje knjigu, smatrajući da se već sad mogu smatrati povijesnima, iako je u njima izbjegnut takav rasplet. Koliko je to rijetko svjedoči činjenica da je prije Bushove pobjede 2000. pogrešni pobjednik izabran daleke 1888. Najveći prostor Podolnjak daje upravo izborima 2000. Bush je tad postao predsjednikom s više od pola milijuna ukupnih glasova manje, s 271 elektorskim glasom (prema 266 Goreovih i jednim suzdržanim) i odlukom Vrhovnog suda koji je prekinuo ručno, zakonom propisano prebrojavanje glasova na Floridi jer je razlika bila manja od 0,5 posto, odnosno 1784 glasa, u trenutku kad se Bushova razlika smanjila na samo 327 glasova. Sve to uz 60.000 nevažećih listića koje stroj nije prepoznao. Pritom je guverner Floride bio Bushov brat Jeb, a tamošnja državna tajnica i najvažnija dužnosnica u provedbi izbora član Bushova izbornog stožera na Floridi pa ne čudi da je državno izborno povjerenstvo Busha proglasilo pobjednikom i prije prebrojavanja glasova. Značajan prostor posvećen je i izborima 2016., na kojima je Donald Trump, s tri milijuna glasova manje od Hilary Clinton, postao pogrešni pobjednik, kao i izborima 2020., u kojima mu je malo nedostajalo da postigne isto.

Osim navedenih izbora, Podolnjak se bavi i izborima koji označavaju krizu vlasti. Takvi su izbori bili 1800., prvi izbori u suvremenoj povijesti u kojima je došlo do miroljubive tranzicije vlasti između dviju političkih stranaka, što nije prošlo glatko. Te izbore odlučivao je Zastupnički dom, a kriza se ogledala u tome što se predsjednik izabrao tek iz 36. pokušaja, odnosno glasanja, i što je predsjedavajući Zastupničkog doma, potpredsjednik SAD-a, ujedno bio kandidat za predsjednika i brojao glasove, a sebi u korist kao valjane pribrojio glasove Georgije koji nisu bili propisno potpisani i ovjereni. Taj je potpredsjednik i nakon gotovo 40 glasanja izabrani predsjednik bio Thomas Jefferson. Godine 1824., pak, u Zastupničkom domu za predsjednika je izabran John Quincy Adams, a ne Andrew Jackson, iako je osvojio ne samo najviše glasova ukupno, nego i najveći broj elektorskih glasova (taj put elektorske su glasove dobila četvorica kandidata), dok je jedan od kandidata, Henry Clay, koji je bio i speaker Zastupničkog doma i zauzeo se za Adamsa, postao njegov državni tajnik. Autor se bavi i ponajvećom krizom, onom iz 1860., uoči Građanskog rata, kad je s manje od 40% glasova (najmanje od svih predsjednika koji su izabrani glasovima elektorskog kolegija) i samo elektorskim glasovima sjevernih nerobovlasničkih država i dvije zapadne postao Abraham Lincoln. Osim ovih primjera s manjim brojem glasova i samo jednim elektorskim glasom više, ali i 20 spornih, predsjednik je 1876. postao Rutherford B. Hayes, kad je odluku o pobjedniku donijelo posebno povjerenstvo koje je imenovao Kongres.

Podolnjak je napisao knjigu koju bi trebao konzultirati svatko tko će 2024. htjeti reći koju riječ više. U njoj daje jasan pregled mogućnosti koje daju specifičan način izbora američkog predsjednika, pregled kriza koje su se dogodile, kao i onih jedva izbjegnutih. Donosi niz zanimljivih činjenica, poput one da je tijekom prvih 32 od 36 godina Ustava predsjednik bio bijeli robovlasnik iz Virginije ili da je Jefferson predsjednik postao zahvaljujući tome što su se crnački robovi, smatrani imovinom, računali kao 3/5 bijelaca u svrhu računanja stanovništva za izračun broja zastupnika u Zastupničkom domu pa je on “dojahao u hram slobode na ramenima robova”. S druge strane, brojki kojima se potkrepljuju pojedini slučajevi ima prilično, ali one nimalo ne opterećuju tekst - upravo suprotno, jer baš brojke pokazuju koliko je na tim izborima značajna izreka da je svaki glas važan, ali i kako milijuni glasova mogu ne značiti ništa.