Herman Vukušić se kao specijalizirani psihijatar godinama bavi PTSP-om i braniteljskom populacijom. Prvi je hrvatski član američke akademije eksperata za traumatski stres. Tijekom godina je radio na istraživanjima i u radnim skupinama koje su formulirale zakonodavstvo vezano za branitelje. Vukušić je za Express objasnio zašto smatra da će novi zakon o hrvatskim braniteljima koštati milijarde kuna, a probleme neće riješiti nego još više produbiti jaz između branitelja i ostalih građana.

Je li vas iznenadila brojka od 4000 novoprijavljenih branitelja koji traže status invalida u samo tri mjeseca primjene zakona?

Nije, jer sam i prije godinu dana rekao da će biti barem 12.000 novih zahtjeva iako je ministar branitelja Tomo Medved govorio o procjeni od 5000 novih branitelja. U međuvremenu je Savez zajednica oboljelih od PTSP-a, koji okuplja i udruge u BiH, dao procjenu da će biti barem 17.500 zahtjeva. Ministarstvo je svoju procjenu temeljilo na broju odbijenih zahtjeva onih koji su zakasnili s prijavom statusa do kraja 2005. godine i tu je pogreška. Jedan broj branitelja je umro, a i ne možete ograničiti broj na zahtjeve koji nisu podneseni.

U SAD-u je broj zahtjeva veterana nakon nekoliko ratova u zadnjih 17 godina porastao za pet puta, na više od 600.000. Najveći porast je doživio liberalizacijom prava, odnosno olakšanjem uvjeta za podnošenje zahtjeva. Prije su posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) mogli prijaviti samo oni koji su bili u životnoj opasnosti, vidjeli su suborce koji su gubili život ili im je bio ugrožen tjelesni integritet. Čim su dozvolili da se zahtjev može podnijeti i na osnovi straha od takvih situacija, a izbacili su i da se treba priložiti opis događaja, dobili su velik porast zahtjeva...

A vi ste rekli da je novi zakon o braniteljima najliberalniji na svijetu? Može li se kod nas još lakše dobiti status?

Kako su oni olabavili kriterije za podnošenje zahtjeva, tako smo mi novim zakonom otvorili rok u kojem i danas može svatko prijaviti da trpi posljedice rata i dobiti status invalida. Apsurd je da u Strategiji očuvanja i zaštite branitelja do 2027. godine piše da je utemeljena na iskustvima zemalja koje imaju dobar sustav skrbi za veterane. Tu spominju SAD, Veliku Britaniju i Izrael. Sve te zemlje, osim SAD-a, za pitanje PTSP-a imaju vrlo jasan i rigorozan stav za priznavanje bolesti kao posljedice rata. Za sve postoje rokovi.

Hrvatska jeuvela nešto što nitko drugi na svijetu nije: neograničeni rok za prijavu bolesti kao posljedice rata. Plovimo nepoznatim morima. U SAD-u morate ispuniti neke uvjete. Prvo, morate biti 90 dana u sustavu oružanih snaga, mi nemamo taj rok. Kod nas status može tražiti i netko tko je bio 24 sata u vojsci. Zatim imaju ograničenje za gotovo sve bolesti da se moraju pojaviti u roku godinu dana od razvojačenja u određenom postotku, minimalno 10 posto. Iznimka su samo lepra i tuberkuloza s tri godine, multipla skleroza sa sedam godina, a za Zaljevski sindrom Kongres je pet puta produljio rok, pa je sad zadnji 2021. godina. Sve zemlje imaju rokove osim nas.

Zašto je taj ustupak napravljen?

Pretpostavka je da se dio branitelja nastavio liječiti, nije se javio ili su im se traume revitalizirale nakon roka koji je istekao 2005. godine. Ali broj tih ljudi sigurno nije toliko velik u odnosu na ovaj očekivani broj zahtjeva. Za pretpostaviti da je većina istinski oboljelih već ostvarila svoja prava. Ostao je zaista mali broj ljudi, a nakon stručnih procjena oni će dobiti svoja prava. Ali njih će, prema pretpostavkama struke, biti manje od 10 posto ukupnih zahtjeva.

Ovaj zakon je rađen u klimi političkog populizma proizašlog iz braniteljskog prosvjeda ispred ministarstva. Ja sam prvi bio protiv izjave Bojana Glavaševića, koji je problematizirao kako to da u Srbiji nema PTSP-a, i podržao prosvjed, ali on je otišao i u neke druge smjerove. Zahtjevi u 555 dana prosvjeda nisu jasno artikulirani, ali je stvorena jedna klima velikih očekivanja, u kojoj je i napravljen zakon.

Na veliko negodovanje ministra Medveda, u zadnji tren je u zakon ubačena ta stručna provjera onih koji podnesu zahtjev. Hoće li to odvojiti stvarno bolesne zbog posljedica rata od onih koji će pokušati bolest prikazati kao posljedicu rata i tako dobiti mirovinu?

Čuo sam da su nazvali taj postupak "hridi na putu ka otoku spasa". No stručne procjene su nužne. One će pridonijeti tome da pomoć zaista dobiju oni kojima je i potrebna. Pozitivno je da ćemo sve koji dođu na stručnu procjenu odraditi kao pacijente. Kod nemalog broja tih ljudi ćemo naći zdravstvene tegobe za koje nisu znali, pravodobno ćemo spriječiti njihov razvoj i tako ćemo sigurno spasiti živote. U zakonu se neke stvari nisu dobro pripremile, pa smo imali zatrpavanje ordinacija braniteljskim zahtjevima, ali to je sad ispravljeno. Zdravstveni sustav će sigurno odraditi svoj posao.

Nastavak na sljedećoj stranici...

Neobično je da u zakonu nema procjene koliko će nova prava koštati kroz godine nego je napisano da će se tek analizirati. Ako bude 10.000 novih ratnih invalida s 5000 kuna mirovine mjesečno, to je 600 milijuna kuna godišnje.

Neće na kraju prava ostvariti 10.000 osoba. Stručna predviđanja mene i još nekoliko eksperata koji se godinama bave vještačenjem braniteljske populacije su da će ispod 10 posto podnesenih zahtjeva biti opravdano. Zašto? Prosječna dob branitelja je između 50 i 60 godina i velika je razlika je li se, primjerice, dijabetes tipa 2 pojavio u 30. godini života branitelja, par mjeseci nakon razvojačenja, ili u 52. godini starosti zbog loših životnih navika. U tim godinama povećan šećer je i inače čest zdravstveni problem.

 

Može li se nakon 23 ili 25 godina utvrditi što je posljedica rata a što nije?

Glavna razlika je je li se nekome pojavio, primjerice, taj dijabetes 2 nakon rata, a on ga je liječio, ili se pojavio tek sad. Nitko od struke ne može a priori reći da je bolest 20 godina nakon rata posljedica rata, bez cjelovite analize svih faktora koji su na to mogli utjecati. Ja imam kroničnu hematološku bolest, ali sam je dobio u 49. godini. Imao ju je i moj djed. Pa kako ja mogu takvu bolest prijaviti kao posljedicu rata? Ima i ljudi koji već sad imaju status ratnog invalida u jednom postotku, a sad se pojave s devet novih dijagnoza kako bi ga povećali. A sve te bolesti su uglavnom očekivane u njihovoj životnoj dobi. Smatram da takvi slučajevi neće proći postupak stručne procjene.

Iz Ministarstva branitelja se nije spominjao tako velik broj onih koji će morati "otpasti". Hoće li tu biti razočaranih i je li se zato ministar Medved protivio stručnoj procjeni?

Nisam htio sudjelovati u izradi zakona jer sam znao da, kad o nečem odlučuje više od 100 ljudi (predstavnici braniteljskih udruga, op.a.) ili neće ništa odlučiti ili će otići u krivom smjeru. I otišlo je u krivom smjeru. Zakon je postao amalgam neostvarivih želja. Poštujem dobru volju premijera Plenkovića, koji tvrdi da će se to moći financijski podnijeti. Međutim, i prije ovog zakona imali smo zakon koji je davao najviše braniteljskih prava na svijetu, a i mene i druge državne dužnosnike smeta što se ovaj zakon predstavlja kao prvi u kojem su sudjelovale braniteljske udruge jer to nije istina.

Još je dr. Tuđman rekao da se ratnim stradalnicima mora pomoći koliko domovina može dati, a da je na Vladi spriječiti zlouporabe. U ovaj zakon se ušlo na valovima političkog populizma vezanog uz braniteljski prosvjed u šatoru. On nikako nije dobar jer je dodatno produbio jaz između branitelja i ostatka građana. Komentari većine hrvatskih građana na 4000 novih zahtjeva za status branitelja su u pravilu vrlo negativni. No ponavljam, nakon stručnih procjena te vještačenja invalidnosti broj onih koji će ostvariti prava bit će znatno manji od broja onih koji su ga zatražili.

Pa kakve će posljedice biti kad velika većina ne dobije ono što im je obećavano?

To je velik problem. Za tu populaciju su najgore stvari neispunjena obećanja. Studije o suicidu branitelja su pokazale da je najmanje samoubojstava nakon samih izbora, kad se još nadaju. Kako očekivanja nestaju, tako raste i broj samoubojstava. I tako to pravilno ide kroz godine. Sad nas je dva puta Europska komisija upozorila da će prava koja dajemo previše koštati proračun. Jasno je nakon toga da se velik dio obećanja neće moći ispuniti.

Moram biti kritičan i reći da je Hrvatska i do sada davala jako puno za svoje branitelje. Nema zemlje na svijetu koja svom 100-postotnom invalidu rata daje pravo na auto, pravo da ga mijenja svakih nekoliko godina i da zadrži onaj stari. I stvarno je vrijeme da kao zemlja u kojoj se većina izjašnjava kao kršćani, a vlast kao demokršćanska, poštujemo papinsku encikliku o socijalnoj ravnoteži, koja kaže da je nužna pravedna raspodjela.

Europska komisija je prilično nediplomatski rekla da su branitelji povlašteni, dijeli im se novac bez imovinskih cenzusa i da su zato zakinuti najsiromašniji. Dok se, s druge strane, malo radi na uključivanju branitelja na tržište rada.

Još 2004. godine sam razgovarao s predstavnicima Europske komisije dok sam bio doministar i jasno smo im argumentirali što želimo novim zakonom. Oni su sve te argumente prihvatili. Imali su sluha za naše probleme. Ne znam jesu li se sad vodili takvi razgovori i jesmo li se usuglasili s njihovim smjernicama. Mene i ne zabrinjava toliko financijska strana nego me kao socijalnog psihijatra zabrinjava društvena dimenzija. Stvara se ogromna podjela između branitelja i ostatka populacije, koji je blokiran, nezaposlen, iseljava se...

Nažalost, svi oni vide sve više i više branitelje kao privilegiranu kastu. Još 90-ih smo imali zahtjeve u ime braniteljske populacije po uzoru na SAD, gdje su omogućili povratnicima iz Drugog svjetskog rata besplatno školovanje na fakultetu. Deseci tisuća su se školovale i to je imalo kasniji utjecaj na pozitivne globalne promjene i razvoj društva. Kod nas su stipendije bile prihvaćene, ali to nikad nije zaživjelo. Novac je ostao nepotrošen. Jedino što je ostalo su braniteljske zadruge.

Sve vlade su stvorile takvu klimu da se samo davanjem novca može sve riješiti. Ne može. Mi i sad radimo diskriminaciju novim zakonom jer dajemo pravo umirovljenim braniteljima da rade četiri sata dnevno, a to pravo nemaju civilni invalidi. Evo imate i sad lijepi primjer kako ministar Medved vidi revitalizaciju branitelja. Otpustio je vozača koji je sin nestalog hrvatskog branitelja, a honorarno zaposlio par svojih umirovljenih suboraca.

Danas na braniteljska prava odlazi 5,5 milijardi kuna, 2025. bi trebalo oko 8,3 milijarde, bile su procjene Ministarstva branitelja. Mislite li da su točne?

Jako sam skeptičan prema financijskim procjenama Ministarstva branitelja i mislim da će koštati više. Tu nisu uračunata prava HVO-a. Bio sam u Bosni, osjetljiv sam na narod dolje i pripadnike HVO-a. Hrvati su u Federaciji građani drugog reda i treba im pomoći, ali ti oblici su raznoliki. Bojim se da nije napravljena prava analiza potreba braniteljske populacije i pravih mjera. Ni dan danas, 22 godine nakon rata, novac ne rješava sve. Bojim se da ćemo trošiti sve više, ali prave probleme nećemo riješiti.