Književnost kao ogledalo ljudske duše, neizrecivo u riječima, u sebi nosi istovremeno prošlost i budućnost, kao ključ za svjetove koje još nismo otvorili. Ona je poput zrcala koje reflektira naše misli i osjećaje, ali ne u trivijalnom smislu, nego kao vodič kroz labirint ljudske samospoznaje. Malo je toga što se književnosti može sakriti - ona neprestano traži izražaj za ekstremne situacije života: od nadnaravne radosti do one fine, jedva zamjetne uravnoteženosti, ali i kroz sve lomove koje krhkost ljudske egzistencije donosi sa sobom. Kako je Hans Joas, njemački sociolog i filozof, rekao - književnost pretače iskustva ljudske samotranscendencije u jezik, a time dotiče ono neizrecivo - što se nalazi na samom rubu našeg razumijevanja.

Papa Franjo, čovjek nerijetko mnogo dublji nego što bi se to očekivalo od jednog 87-godišnjeg starca na čelu Katoličke crkve, nedavno je uputio pismo o književnosti, u kojem nije samo povukao crtu između obrazovanja i duhovnosti, nego je otkrio koliko ga sama književnost oblikuje. Ovdje ne nalazimo konvencionalno obraćanje, nego simpatičan i nenametljiv poziv na čitanje - apel koji je, poput sve dobre književnosti, šifriran i dubok, namijenjen svima, bez iznimke. U doba kad se teologija često povlači u formalizam, Franjo otvara vrata složenijem, bogatijem razumijevanju i sebe i svijeta oko nas.

Njegova preporuka - "Čitajte, čitajte, čitajte!" - u svojoj jezgri nije ništa manje od revolucije. Franjo ne moralizira, ne nameće dogmu - on razumije književnost kao autonomni svijet, svijet koji stoji nasuprot teologiji, ali ne u antagonizmu, nego u dijalogu. Crkva, koja je tek 1966. ukinula famozni indeks zabranjenih knjiga, sad priznaje da književnost ne treba biti sluškinja teologije. Ona je samostalna, buntovna, slobodna, kao što bi to rekao svaki zagovornik kreativne slobode, ona nudi ključ za dekodiranje stvarnosti, slojevitu, višeznačnu stvarnost koja je više od jednostavne moralne pouke. No što je to u čitanju što ga čini toliko revolucionarnim? Za razliku od filmske industrije koja nam servira gotove slike, čitanje podrazumijeva interakciju. Čitatelj postaje gotovo suautor, oblikujući značenje u suradnji s tekstom. U tom smislu, književnost je dijalog, a ne monolog.

Franjo izbjegava klasični kanon, svjestan da bi takav čin bio kontraproduktivan. On u svom pismu spominje Dostojevskog, Prousta, Celana, Eliota, Lewisa, Borgesa - no ono što je simptomatično, nitko ne može zanemariti izostanak ženskih autorica. Nije li to svojevrsna slaba točka u njegovu apelu? Franjo, čovjek otvorenosti, propustio je priliku da na ovome mjestu uvede jedan novi narativ, narativ ženskih glasova u književnosti.

Književnost je također podsjetnik na neugodna pitanja, na teme koje salonska teologija nerado dotiče. Književnost nas suočava s krajnjim granicama ljudskog iskustva, a ondje gdje se te granice testiraju često dolazi do neizbježne otvorenosti prema onom što nadilazi ljudsko - prema transcendenciji. Bergoglio, koji nije dovršio svoju disertaciju o Guardiniju, paradoksalno je to izostavio. Guardini, koji je bio jedan od rijetkih teologa 20. stoljeća koji su se duboko bavili književnošću, sigurno bi imao što reći o ovoj temi. Ipak, nije li samo odsustvo Guardinija u Papinu pismu na neki način literarna metafora za fragmentaciju našeg razumijevanja svijeta?

Intenzivnim čitanjem, ne samo da razumijemo tekst, nego počinjemo shvaćati svijet u kojem živimo. Kroz čitanje stvarnost postaje složenija, jer čitanje usporava percepciju, uvodi distancu, a distanca je temelj kritičkog mišljenja. Franjo citira Certeaua i staru tehniku "ruminacije", prežvakavanja pročitanog, kao način obogaćivanja duše. Starozavjetni psalmi su poezija, a poezija je način bivanja u svijetu koji prelazi granice svjesnog i osvješćuje ono nesvjesno u nama. Poznato je da su ljudi preživljavali ekstremne uvjete, poput zatočeništva, jer su u sjećanju imali napamet naučene pjesme i molitve koje su recitirali sebi i drugima.

No što Papa Franjo doista želi reći? Njegov apel za čitanje nije samo poziv na ponovno oživljavanje kulture knjige, nego i na društvenu promjenu. U vremenu kad naši ministri nisu sigurni koliko su godina studirali, u vremenu kad mladi ljudi ne vide svrhu u čitanju knjiga jer im je "sve dostupno na mobitelu", u vremenu kad većina čitatelja portala ne ide dalje od naslova, kako probuditi žeđ za znanjem?

Književnost nas podsjeća što znači biti ljudsko biće - sa svim svojim manama, vrlinama, nadama i strahovima. Možda je upravo tu ključ - književnost nas ne samo obrazuje, nego nas i poziva da bolje razumijemo sebe. Svijet je labirint, a mi lutamo tragajući za odgovorima, znajući da odgovori često leže izvan dosega našeg razumijevanja. Ali traganje samo po sebi otkriva nove svjetove.