Tri godine je prošlo otkako je Rusija anektirala poluotok Krim samo nekoliko dana nakon što je ukrajinski predsjednik Viktor Janukovič pobjegao u Moskvu. 27. veljače 2014. pojavili su se maskirani vojnici u neoznačenim uniformama. Naoružani ruskim oružjem, zauzeli su zgrade državne uprave, zračnu luku u Simferopolju i blokirali ukrajinske vojne baze.

Tajanstveni vojnici kasnije su dobili brojne nadimke, zvali su ih mali zeleni ili samo "ljubazni ljudi". Kako piše BBC, danas službena Moskva priznaje da su ti vojnici bili pripadnici ruskih specijalnih postrojbi. Predsjednik Vladimir Putin naknadno je 27. veljače proglasio nacionalnim danom specijalnih postrojbi. Nakon brže-bolje organiziranog referenduma, 95% glasača odabralo je pridruživanje Rusiji. Međunarodna zajednica ne priznaje rezultate tog referenduma i proglašene su sankcije Rusiji. S druge strane, Rusima je to označilo povratak Krima domovini.

U međuvremenu podignut je i spomenik ruskim specijalcima. Prikazuje djevojčicu koja daje cvijet naoružanom muškarcu, a ispod spomenika piše: "Ljubaznim ljudima, od zahvalnog naroda Krima".

To je upravo onako kako Moskva želi da ih se vidi na Krimu. Kao pozitivce, zaštitnike Krima od nasilnih ukrajinskih nacionalista. Te, 2014., godine su ruski mediji novu ukrajinsku vladu nazivala fašistima, neo-nacistima i nelegitimnom huntom. "Bez Rusije bi puno ljudi ovdje poginulo. Ukrajinski nacisti su rekli da Krim može biti ili dio Ukrajine ili prazan. Ljudi bi bili ugnjetavani, a možda bi nas protjerali u koncentracijske logore", priča Olga.

Kad pogledaju krvavi sukob na istoku Ukrajine, mnogi Krimljani vide samo potvrdu da je Rusija sigurnija domovina. Bez obzira što je Rusija većinom financirala i podržavala sukob u Donbasu.

Reporter BBC-a, Steve Rosenberg, priča kako je na ulici počeo razgovarati s umirovljenom Nadeždom. Sve donedavno je njena sestra živjela u Lugansku, jednoj od nepriznatih republika na istoku Ukrajine. "Život u Lugansku je grozan. Zato sam preselila sestru na Krim. Uradit ću sve što mogu samo da ne doživimo isto nasilje", priča ona.

Nadežda ima još jedan razloga zašto više vjeruje Moskvi nego Kijevu, iako je po narodnosti Ukrajinka. Aneksija Krima, za nju je samo povratak Sovjetskom Savezu. "Naša generacija oduvijek je bila i bit će Sovjetska. Umrijet ćemo u Sovjetskom Savezu". kaže Nadežda.

Nostalgija i strah su moćna oružja, ali ne mogu održati proruske stavove na razinama kakvi su bili 2014. godine. 

Nagli raskid gospodarskih veza s Ukrajinom donio je svoj niz problema. Sad je jedini način za opskrbu čitavog poluotoka zračni ili morski promet. Izravne veze s kopnom nemaju, ali ruske vlasti užurbano rade na izgradnji mosta koji će napokon spojiti Krim s Rusijom. Dokaz je to od nekoliko milijardi dolara da Rusi planiraju ostati na Krimu u dogledno vrijeme.

S Rusima je došla i ruska birokracija. Svakog dana stotine ljudi pokušavaju promijeniti svoje ukrajinske dokumente, ponekad je to nešto banalno kao vlasnički list stana, ponekad je to nešto manje banalno kao putovnica. "Život nije ni bolji ni lošiji. Još uvijek stojimo u redovima kao i uvijek", rekla je Aljona BBC-u.

Kad su je pitali vjeruje li da će Rusija ikad vratiti Krim Ukrajini, ona kaže da je ne bi čudilo da se jednog jutra probudi i da Krim postane dio Turske.

Na čitavom Krimu postoji jedna skupina ljudi kojoj je nedvojbeno lošije. Krimskim Tatarima je puno gore nego u Ukrajini. Umer Ibragimov priča kako je njegov sin Ervin nestao u svibnju 2016. godine: "Pisao sam svima i tražio bilo kakve informacije. Nitko ne zna ništa o mom sinu".

Ervin je bio član izvršnog vijeća Svjetskog kongresa krimskih Tatara, a od aneksije su Tatari se našli na krivoj strani. Njihovo predstavničko tijelo, Medžlis, je ukinuto i proglašeno ekstremističkom organizacijom.

"Moj otac se borio u Drugom svjetskom ratu u Crvenoj armiji. Ranjen je i vratio se kući. Deset dana kasnije, svi krimski Tatari su protjerani", priča Umer uz šalicu vrelog čaja. Po naredbi Josifa Staljina, više od 230.000 ljudi stavljeno je u stočne vagone i prebačeno u središnju Aziju. Umer je odrastao u sovjetskoj republici Uzbekistan, a krajem sedamdesetih je unovačen u vojsku gdje je proveo godinu dana u Afganistanu na "internacionalizaciji".

"Nema pravde", zaključuje Umer gledajući u fotografiju nestalog sina.