Riječ politika u Hrvatskoj ne budi baš pozitivne asocijacije. Većina nas prvo pomisli na različite afere – od zapošljavanja preko veze, namještenih poslova, korištenja povlastica, pa do populizma i manjka hrabrosti za provođenje reformi jer time tone potpora birača. Donijeti ispravne i potrebne odluke zbog kojih će navući ma i kratkotrajni bijes javnosti, a kamoli izgledno izgubiti sljedeće izbore, za većinu je političara tema o kojoj ne žele niti razgovarati. Međutim, može i drugačije.

U razvijenim društvima već desetljećima se u kreiranju i provedbi javnih politika, kao i za poboljšanje javnih usluga na nacionalnim i lokalnim razinama koriste istraživanja o ljudskom ponašanju. Primjerice, britanska vlada uspostavila je jedan takav tim predvođen psihologom Davidom Halpernom još 2010., Australija ga ima od 2014. godine. Gradska uprava u Beču angažira urbane psihologe pri planiranju intervencija koje značajnije utječu na svakodnevicu i navike stanovnika. Kod nas pak psiholozi često trebaju nakon intervencija, posebno onih graditeljskih. Čak je i Katar za organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva osnovao agenciju B4Development u kojoj radi tim bihevioralnih znanstvenika predvođen dr. Fadijem Makkijem, kojeg ćemo imati priliku poslušati 9. lipnja u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu, na Green Future konferenciji.

Ponašanje ljudi u pandemiji, smanjenje listi čekanja u javnom zdravstvu i stope odustajanja od obrazovanja, dobrovoljna sadnja stabala na urbanom području, smanjenje stope bacanja hrane ili povećanje preciznosti gađanja pisoara? U poticanju svega toga donositelji odluka, političari, bit će dokazano uspješniji ako za savjetnike biraju ljude koji znaju o ljudima, namjesto onih koji znaju ljude. Stranački ili obiteljski.

Dr. Fadi Makki uvjeren je da nije više pitanje trebamo li koristiti bihevioralnu znanost pri kreiranju i provedbi javnih politika, već je pitanje kako je koristiti što više, posebice u politički i društveno izazovnom području zaštite okoliša:

„Imati paletu tehnoloških rješenja za klimatske promjene je jedno, a potaknuti ljude da ih koriste i da se ponašaju odgovorno prema okolišu je nešto sasvim drugo. Bihevioralni znanstvenici provode istraživanja kako bi razumjeli pristranosti i prepreke održivom ponašanju i prihvaćanju zelenih tehnologija. Primjerice, u nedavnoj studiji provedenoj u Njemačkoj, kada je potrošačima kao početna opcija predstavljena zelena električna energija, došlo je do deseteroostrukog povećanja korištenja te opcije iako je bila skuplja. Jednako se dogodilo i s plastičnim priborom za jelo pri online naručivanju i dostavi hrane. Mijenjanje zadane opcije iz one u kojoj pribor dolazi, u onu u kojoj se mora odabrati dostava pribora smanjilo je korištenje plastičnog pribora. Zašto? Ljudi uglavnom koriste zadane opcije, samo se manjina trudi poništiti ih.“

U Hrvatskoj se pak vrijeme mjeri u intervalima od izbora do izbora, od mandata do mandata, međutim postoje i oni koji vide na rok duži od četiri godine. Nazovimo ih donositeljima odluka. Treba priznati da je ulazak u EU i naše političare natjerao da razmišljaju i planiraju na nešto duže staze, međutim to ide sporo i s uzmacima. Što onda očekivati od „običnih“ građana, posebno kada se pred njih stave ambiciozni ciljevi čije ostvarenje ne samo da će ih koštati, nego zahtijeva i promjene dugo stjecanih i njegovanih navika? Poput onih o nerazvrstavanju otpada i štovanju lika i djela vlastitog automobila. Kako da postanemo klimatski neutralni ako ne znamo što to znači općenito, što za poslovanje naše organizacije, odakle to financirati i koje su posljedice ako ništa ne poduzmemo?