Trodnevne zajedničke vježbe nuklearne spremnosti Rusije i Bjelorusije završile su danas lansiranjem dviju vrsta interkontinentalnih raketa i dvije hipersonične rakete, javlja talijanski Il Messagero. Predsjednici Vladimir Putin i Aleksandar Lukašenko prisustvovali su lansiranjima putem videokonferencije. Rusko ministarstvo obrane, koje citira Interfax, preciziralo je da je interkontinentalna balistička raketa Jars lansirana s kozmodroma Plesetsk na poligonu Kura na Kamčatki.

Iz Barentsovog mora, strateška nuklearna podmornica lansirala je interkontinentalnu raketu Sineva, a fregata hipersonični lanser Cirkon, ciljajući poligon Čiža. Konačno, zrakoplov MiG-31 lansirao je hipersonični raketni sustav Kinžal. Bjeloruske snage su sa svoje strane lansirale balističku raketu Iskander-M s poligona Kapustin Jar. U vježbama je sudjelovalo otprilike 65.000 vojnika, 200 lansera i osam strateških podmornica.

U složenom geopolitičkom okruženju, Rusija nastavlja s desetljećima dugim naporima modernizacije svog nuklearnog i konvencionalnog arsenala, unatoč izvješćima o značajnim kašnjenjima u nekim programima. U samom središtu te strategije odvraćanja nalaze se tri ključna raketna sustava, svaki sa svojom jedinstvenom ulogom: hipersonični krstareći projektil Cirkon, kopneni interkontinentalni balistički projektil Jars i podmornički balistički projektil Sineva. Ova tri oružja predstavljaju različite aspekte ruske vojne doktrine i tehnološkog napretka, od brzine i neuhvatljivosti do sirove snage i pouzdanosti, te čine okosnicu njezinih strateških i taktičkih sposobnosti u 21. stoljeću.

Cirkon: Oružje koje mijenja pravila igre na moru

Hipersonični krstareći projektil 3M22 Cirkon (NATO oznaka: SS-N-33) predstavlja jedan od tehnoloških vrhunaca ruskog vojnog razvoja i ključni element strategije protupristupa i zabrane pristupa (A2/AD). Razvijen u uglednom NPO Mašinostrojenja, Cirkon je dizajniran da nadmaši i neutralizira najmodernije sustave protuzračne obrane svojom nevjerojatnom brzinom i naprednim manevarskim sposobnostima. Njegova primarna namjena je uništavanje visokovrijednih pomorskih ciljeva, poput nosača zrakoplova i velikih ratnih brodova, ali i ključnih kopnenih meta. Za obrambene planere i američke analitičare, ovaj sustav predstavlja prekretnicu u razvoju hipersoničnog oružja i središnju komponentu ruske vojne strategije. Ono što Cirkon izdvaja jest njegova sposobnost postizanja brzine između osam i devet Macha. To mu omogućuje scramjet pogonski sustav koji osigurava održivi let pri ekstremnim brzinama. Operativni domet projektila procjenjuje se na između tisuću i 1.500 kilometara, ovisno o uvjetima lansiranja, što ruskim brodovima i podmornicama daje mogućnost napada s velike i vrlo sigurne udaljenosti. Tijekom leta na visini od 30 do 40 kilometara, projektil oko sebe stvara oblak plazme koji apsorbira radarske valove, čineći ga iznimno teškim za detekciju i praćenje. Njegov sustav navođenja kombinira inercijsku i satelitsku navigaciju s radarskim samonavođenjem u završnoj fazi leta, osiguravajući visoku preciznost čak i u uvjetima elektroničkog ometanja. Cirkon je projektiran za lansiranje s univerzalnih vertikalnih lansirnih sustava UKSK, što omogućuje njegovu integraciju na širok spektar platformi. Testiranja su uspješno provedena s fregata klase Admiral Gorškov, a planira se opremanje i novih napadnih podmornica klase Jasen-M, počevši s podmornicom Perm. Prema ruskim vojnim dužnosnicima, modernizirani univerzalni lanseri UKSK-M na podmornicama Jasen-M mogu istovremeno vrlo lako ispaljivati različite vrste projektila, uključujući Cirkon. Smatra se da projektil nosi konvencionalnu bojnu glavu težine od 300 do 400 kilograma. Iako je primarno predstavljen kao konvencionalno oružje, njegova dvojna sposobnost je vrlo vjerojatna. Mogućnost nošenja nuklearne bojeve glave čini ga dijelom šireg ruskog arsenala taktičkog nuklearnog oružja, namijenjenog odvraćanju i kompenzaciji za inferiornost u konvencionalnim snagama u odnosu na NATO. Cijena jednog projektila strogo je čuvana tajna. Budući da nije komercijalno dostupan, nema službene cijene, no obrambeni analitičari procjenjuju da bi usporedivi moderni hipersonični programi mogli koštati nekoliko milijuna američkih dolara po jedinici. Prema podacima ukrajinskih obavještajnih službi iz 2024., Rusija je raspolagala s otprilike 40 projektila, uz procijenjenu stopu proizvodnje do deset jedinica mjesečno.

RS-24 Jars: Odgovor na američki proturaketni štit

Interkontinentalni balistički projektil (ICBM) RS-24 Jars (NATO oznaka: SS-27 Mod 2 ili SS-29) čini temelj kopnene komponente ruske nuklearne trijade. Razvijen u Moskovskom institutu za toplinsku tehnologiju, a proizveden u Votkinskom strojograđevnom zavodu, Jars je napredna verzija projektila Topol-M, dizajnirana da nosi više neovisno usmjerivih bojnih glava (MIRV). Njegov razvoj i uvođenje u službu od 2010. bili su izravan odgovor na planove SAD-a o postavljanju proturaketnog štita u Europi. Jars je trostupanjski projektil na čvrsto gorivo, što mu omogućuje znatno kraće vrijeme pripreme za lansiranje. Njegova najveća prednost je fleksibilnost; može biti lansiran iz ojačanih podzemnih silosa ili s mobilnih lansera. Mobilna verzija čini ga iznimno teškim za lociranje; lanseri se mogu neprestano kretati i skrivati na golemom teritoriju. Domet mu se procjenjuje na 11.000 do 12.000 kilometara, što mu omogućuje da dosegne ciljeve bilo gdje na sjevernoj hemisferi. Tijekom završne faze leta, bojne glave postižu hipersonične brzine do 25 Macha. Svaki projektil može nositi između tri i deset bojnih glava, snage od 150 do 500 kilotona. Opremljen je naprednim sustavima za probijanje proturaketne obrane, uključujući manevriranje tijekom leta i ispuštanje mamaca. Prema podacima s kraja 2025., Rusija je imala oko 180 mobilnih i više od trideset silosnih lansera. Program modernizacije obuhvaća zamjenu starijih sovjetskih projektila, no zamjena projektila s jednom bojevom glavom, poput Topol-M, s MIRV-opremljenim Jarsom potencijalno dodaje stotine bojnih glava u ruski arsenal. Unatoč proklamiranoj gotovo završenoj modernizaciji, satelitske snimke i izvješća ukazuju da proces napreduje sporije od planiranog, vjerojatno zbog preusmjeravanja industrijskih kapaciteta za rat u Ukrajini. Postoji i modernizirana verzija Jars-S s poboljšanim karakteristikama. Prema riječima zapovjednika Strateških raketnih snaga, Sergeja Karakajeva, Jars je akronim za "Jadernaja Raketa Sderživanija", što znači "Nuklearna raketa odvraćanja".

Sineva: Smrt s podmornica

Balistički projektil R-29RMU2 Sineva (NATO oznaka: SS-N-23A Skiff), lansiran s podmornica, predstavlja ključnu komponentu pomorskog dijela ruske nuklearne trijade. Ovaj projektil treće generacije na tekuće gorivo, razvijen u Državnom raketnom centru Makejev, temelj je naoružanja strateških podmornica klase Delta IV (Projekt 667BRDM Delfin). Iako Rusija razvija novije projektile na čvrsto gorivo poput Bulave, Sineva ostaje pouzdan i moćan sustav, a očekuje se da će biti u službi najmanje do 2030. Svaka od pet aktivnih podmornica klase Delta IV, baziranih u Sjevernoj floti na poluotoku Kola, može nositi šesnaest projektila Sineva. To je trostupanjski projektil čija upotreba tekućeg goriva zahtijeva dulje vrijeme pripreme za lansiranje u usporedbi s projektilima na čvrsto gorivo, ali istovremeno omogućuje veći potisak i nosivost. Njegov maksimalni domet je impresivan; tijekom testiranja 2008. zabilježen je domet od 11.547 kilometara, što mu omogućuje dosezanje ciljeva diljem svijeta iz sigurnosti bastiona u Barentsovom moru ili pod arktičkim ledom. Sineva je opremljena s više neovisno usmjerivih bojnih glava (MIRV). Ovisno o konfiguraciji, može nositi između četiri i deset nuklearnih bojnih glava. U standardnoj konfiguraciji s četiri glave, snaga svake se procjenjuje na 500 kilotona, što je višestruko snažnije od bombi bačenih na Hirošimu. Bojne glave opremljene su naprednim protumjerama za izbjegavanje proturaketnih obrambenih sustava. Unatoč početnim problemima tijekom testiranja sredinom 2000-ih, Sineva se pokazala kao iznimno pouzdan sustav s dugim nizom uspješnih lansiranja, uključujući i ona tijekom godišnjih vježbi ruskih nuklearnih snaga. Postoji i modificirana verzija poznata kao Lajner (R-29RMU2.1), koja može nositi veći broj bojnih glava manje snage. Prema dostupnim podacima, Rusija je imala 96 lansera ovih projektila na svojim podmornicama, a planirana je proizvodnja ukupno stotinjak projektila. Održavanje flote podmornica klase Delta IV i projektila Sineva ključan je dio ruske strategije održavanja nuklearnog pariteta sa Sjedinjenim Državama, posebno dok se novija klasa podmornica Borej i projektila Bulava suočavaju s izazovima uvođenja u punu operativnu službu.

* uz korištenje AI-ja