Dok je 2000. godine bio nesiguran u sebe, osjećao se kao skroman službenik koji je slučajno postao predsjednik Rusije, danas je Putin jedan od najvećih vođa na međunarodnoj pozornici. 

U Kremlj je zakoračio 7. svibnja 2000. godine kao bivši šef sigurnosnih službi ravno na predsjedničko mjesto. Na čelo Rusije došao je nakon Borisa Jeljcina koji je istaknuo kako je to bila prva demokratka predaja vlasti u cijeloj povijesti Rusije. 

Putin Rusijom vlada duže nego Staljin, a malo je izgledno da razmišlja o povlačenju s vlasti. U prilog mu idu i ankete prema kojima, ako je vjerovati, nema naznaka da su Rusi umorni od svojeg dugogodišnjeg vođe unatoč sankacijama Zapada zbog podrške pobunjenicima u Ukrajini. 

Putinovo doba je započelo s viđenjem nove Rusije. 

"Želimo slobodnu, prosperitetnu, bogatu, jaku i civilziranu Rusiju, državu čiji će građani biti ponosni te poštovani u svijetu", rekao je Putin u svojem predsjedničkom govoru. 

Takvu su poruku Rusi željeli dugo čuti jer su godine Jeljcinove vladivne Rusiju dovele do potpune katastrofe. Umirovljenici su rasprodavali komad komad namještaja iz svojih domova kako bi preživjeli. 

Ozlijeđeni vojnici koji su se vraćali iz rata u Čečeniji molili su za novac za vodu putem. Visokoobrazovani ljudi, profesori, odvjetnici, fizičari, prisiljeni su bili raditi kao taksisti kako bi podebljali svoje ionako mršave plaće. S Putinom je stigla nada za promjene. 

Dok se jednima sviđao, drugi su bili oprezni. No, Putin je znao što njegovi građani žele, i namjeravao im je to dati. 

"Rusi nisu imali osjećaj stabilnosti posljednjih deset godina", rekao je na državnoj televiziji u intervjuu koji je dao brzo nakon što je došao na vlast. 

"Nadam se kako ćemo vratiti taj osjećaj", poručio je. 

Do svibnja 2008. godine kada se bližio kraj Putinova drugog mandata, Rusija se, barem na površini, transformirala. Najveći gradovi bili su gotovo neprepoznatljivi. Plaće su se isplaćivale na vrijeme, a bile su čak i veće. 

Završio je razorni rat u Čečeniji, a njegov uništeni glavni grad Grozni je obnovljen od temelja.

No, u postsovjetskim reformama, Rusi su velikim dijelom ostali zakinuti za nezavisne medije koji su ugušeni, sudovi i parlament su pod kontrolom, a novac koji se trebao iskoristiti za vitalne infrastrukturne projekte, jednostavno je curio iz zemlje. 

Javno zdravstvo je postalo upozoravaćuje nesposobno za obavljanje svoje funkcije, ali se zato moglo izabrati nekoliko desetaka vrsta pizze, a vodka je postala jeftinija i dostupnija u novim hipermarketima. Za većinu Rusa to se činilo kao "najboljim među najlošijim stvarima". 

"Ljudi su sklopili dogovor s vragom", rekao je Oleg Orlov, šef Memoriala, najstarije ruske organizacije za ljudska prava prema čijem su tumačenju Rusi ostali izvan društvenih i političkih procesa koncentrirani na vlastite živote. 

Veze između Rusije i Zapada sada su na najnižoj razini još od vremena Hladnog rata. No, u ranim 2000-im kada je tek stigao na vlast, Putin je glavnom tajniku NATO-a Georgeu Robertsonu rekao kako želi da Rusija bude dio Europe, a nedugo zatim je izvijestio i kako je raspravljao s njemačkim kancelarom Geraldom Schroderom o mogućnosti da se jednog dana priključe zapadnom vojnom savezu. 

Putin je u prvih nekoliko godina htio postati dio novog svijeta. No, stvari su se promijenile nakon američke invazije na Irak 2003. godine kada je, kako piše Vocativ, shvatio da će SAD učiniti sve što žele bez obzira na rusko mišljenje. Događaji u Libiji i Ukrajini samo su učvrstili taj stav. Zapad i Rusija krenuli su svaki svojim putem. 

2008. godine ruske vojne snage porazile su bivšu sovjetsku republiku Gruziju te u pet dana republiku Južnu Osetiju. Nakon uništavanja gruzijske vojske na Južnom Kavkazu za mnoge je 'nacionalni vođa' postao čovjek koji je ostao samo na svojim obećanjima. 

Ipak, Putinov uspjeh zaradio je pohvale male četvrtine, a među njima i Aleksandra Solženjicina, koji je za svoje kronike ruskih gulaga dobio Nobelovu nagradu, koji je rekao kako je Putin naslijedio opljačkanu i kaotičnu zemlju sa siromašnim i demoraliziranim ljudima. 

Najveći Putinov saveznik svih godina njegove vladavine je televizija, glavni izvor vijesti za oko 90 posto Rusa. I dok je Jeljcin bio grub prema svojim političkim protivnicima, ipak nije poduzimao nikakve korake protiv kritičara u radijskim eterima ili čak i onih koji su se grubo znali našaliti na njegov račun. 

No, Putin nije gubio vrijeme. Njegova prva meta bio je NTV, jedini nacionalni televizijski kanal koji nije bio pod kremaljskom kontrolom. Osnovao ga je tajkun Vladimir Gusinski 1993. godine. 

NTV je bio profesionalni kanal poznat po svojem beskompromisnom izvješćivanju o prvom čečenskom ratu. No, nije trebalo dugo da na sebe navuku gnjev prvog čovjeka Kremlja. U svojem političkom satiričkom showu insipiriranom britanskim Spitting Imageom, Putin je prikazan kao zločesto dijete, gnom. 

"Putin nikada nije bio političar zapadnog stila, a naša okrutna karikatura učinila ga je histerično bijesnim", rekao je Viktor Šenderovič, pisac koji je izmislio scenu napominjući kako ju je Putin doživio kao osobnu uvredu. 

Samo četiri dana nakon Putinove predsjedničke inauguracije, u moskovsko sjedište NTV-a i njegovih tvrtki, Media MOST upali su maskirani poreznici i naoružani Fsb-ovci i sve pretresli. 

Mjesec dana kasnije, Vladimir Gusinski, vlasnik kanala, uhićen je i optužen za pronevjeru. Kasnije je rekao kako je pušten iz pritvora jer je pristao predati svoj udio NTV-a državnom energetskom divu Gazpromu kako se šefu Kremlja više ne bi rugali. 

Kremaljski spin doktori na posao su se bacili u prosincu 2011. godine kada su deseci tisuća Rusa izišli prosvjedovati na ulice zbog navodne izborne prijevare na parlamentarnim izborima te prozvali Putina da podnese ostavku. 

Prosvjednike su 'etiketirali' kao zapadne agente koje plaća SAD kako bi organizirali demonstracije protiv Putina. 

Prosvjednici su do 2013. godine bili na koljenima, a njihove vođe iza rešetaka, u kućnom pritvoru ili su pobjegli iz zemlje. Kada su prosvjednici sa sjedištem u Kijevu svrgnuli svojeg promoskovskog predsjednika Viktora Janukoviča u veljači 2014. godine, Putin je jasno dao do znanja što misli o domaćim kritičaraima – nazvao ih je nacionalnim izdajnicima i petokolonašima.

Prokremaljske grupe izišle su na ulice u znak podrške predsjedniku i za manje od tjedan dana, deseci tisuća njih marširali su središtem glavnog ruskog grada pozivajući na uništenje oporbenog pokreta. Tada je ubijen Nemtsov, vođa oporbe, Kremlj je zanijekao bilo kakvu povezanost s tim, a Putin se ni do danas nije nimalo promijenio.