Predsjednička rezidencija koju ću, ponavljam, preseliti u Visoku ulicu neće imati radno vrijeme. Bit ću na raspolaganju građanima od jutra do mraka, rekla nam je tijekom kampanje Kolinda Grabar Kitarović koja planira žrtvovati svoj san kako bi građanima bila na raspolaganju non-stop. Radit će, kaže, od jutra do mraka. I to joj nije ni najmanji problem. Naviknula je na takav tempo, kondiciju je “podebljala” u kampanji i doslovno su joj potrebna četiri sata sna da bi normalno funkcionirala.

A naviknula se i da može gotovo svugdje i zaspati. U kilometrima koje je prošla u kampanji s autobusom samo bi dignula noge na stolicu i zadrijemala.

"Ne sjećam se kad je rekla da joj se spava. A u pogonu smo od jutra do mraka, nekad i do dva sata ujutro", kaže Mladen Pavić, njezin glasnogovornik.

A takve navike bivša veleposlanica u SAD-u stekla je još kao ministrica europskih integracija. U to vrijeme taman je rodila sina i nije se htjela odreći majčinstva zbog političke karijere. U svijetu je tako u to vrijeme postala poznata jer je na sastancima dojila svog tada sedmomjesečnog sina. To je bilo vrijeme kad je bivši premijer Ivo Sanader sastavljao Vladu, a Kolindi je isteklo prvih šest mjeseci redovitog porodiljnog dopusta

"Znala sam da će to značiti naporan dnevni raspored, ali sam smatrala da svoj život mogu dovoljno dobro organizirati da to bude izvedivo. Jedino čega se nisam željela odreći, a to sam gospodinu Sanaderu i rekla, bilo je dojenje moje bebe. On to ni u jednom trenutku nije doveo u pitanje", rekla je tada Kolinda Grabar Kitarović kojoj je suprug Jakov Kitarović redovito donosio sina na dojenje.

Kao ministrici radni dan joj je trajao oko 12 sati, a dvije ili tri kratke stanke koristila je za dojenje. No znala je odrađivati i “treću smjenu”, odnosno dojiti novorođenče i noću. I tada se naviknula na četiri do šest sati sna.

Dnevni ritam nije joj se ni kasnije promijenio. Uvijek bi na posao došla prva. To je potvrdila i njezina tajnica, dok je radila kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a.

"Jako će mi nedostajati. Bila je izvrsna šefica", rekla je Slovakinja Nadja, bivša tajnica Grabar Kitarović, koja je u NATO-u prihvatila i neke nove radne navike. 

One se prije svega tiču fizičke aktivnosti. Mnogi tako u stankama za ručak odlaze u teretanu i vježbaju, a Kolinda Grabar Kitarović imala je svoju traku za trčanje u sobi do ureda, smještenu među fotokopirnim aparatima. Nakon obavljena posla otišla bi tamo i otrčala 30 do 60 minuta, i to je bilo jedino vrijeme kada je slušala glazbu. Za trčanje je snimila i poseban set pjesama. Koncipirane su tako da drže ritam, a jedna od pjesama koja joj diže moral dok trči su Thompsonovi “Geni kameni”. Potom idu malo laganije pjesme od Celine Dion, a pri kraju je jedna od njezinih najdražih pjesama “Vučica” Emine Arapović.

‘Sama sam i svoja, nikome se ne opravdavam’, jedan je od stihove te pjesme koja kao da je pisana za mene. Obožavam je i uz mene je otkako sam je prvi put čula, 2007. kao ministrica", rekla nam je bivša veleposlanica u SAD-u koja ne žali za životom u Bruxellesu, dodavši da “nedostatak sunca, mjeseca i zvijezda sasvim sigurno nije nešto za čim će žaliti”. 

Ona u tri godine života u Bruxellesu taj grad nije dobro upoznala. Stalno je, kaže, bila na putu ili bi kasno navečer s posla došla kući. Prijatelje, koji bi joj došli u posjet, provela bi samo užim centrom, pokazala im Grand Place i to je, kaže, to. Jednom je samo bila do Atomiuma, i to dok se vozila na nogometnu utakmicu. No zato je dobar dio grada upoznala vozeći se, kaže, svaki dan autobusom broj 65 iz centra do posla u NATO. Usput bi i čitala vijesti na mobitelu te bi pripremljena došla na posao.

"Ovdje se svi voze autobusom, a mnogi na posao dolaze i biciklom. Tako da ja nisam bila rijetkost - kaže Kitarović koja, poput svog protukandidata Ive Josipovića, također zna odgovarati na mailove u gluho doba noći. Na sve što ne stigne odgovoriti preko dana, to učini u noćnim satima", dodaje njezin glasnogovornik Mladen Pavić.

U kampanji nije mislila ni na hranu, pa bi usput pojela sendvič. No ono na što je slaba su Kraševe čokolade. Tako joj uopće ne nedostaje glasovita belgijska čokolada jer je njoj bolja naša Kraševa. I ističe da to nisu floskule nego da govori istinu. I dok drugi traže da im se u Hrvatsku pošalju belgijske čokolade, ona je iz Hrvatske redovito dobivala pakete Kraševih proizvoda. Radne navike stekla je još kao dijete u školi.

"U prvom razredu osnovne škole mama je bila stroga, ali kad je shvatila da imam svoje radne navike i da stremim tome da sve što radim napravim najbolje što mogu, više uopće nije gledala ni moje zadaće niti se brinula o tome što ja radim u školi. Mama je bila ta koja mi je kupovala gramofonske ploče za učenje stranih jezika. Jako je držala do moga obrazovanja jer je ona završila samo osnovu školu. Kad je krenula u srednju, morala je napustiti školovanje zato što su njezini imali krčmu pa je morala raditi. Shvaćala je da je za napredak u životu potrebno školovanje. Napravila bi sve što je bilo u njezinoj moći da bi mi to omogućila, podržavala me i usmjeravala", rekla je nedavno Kolinda Grabar Kitarović, dodavši da je već tada malo spavala.

Naime, noću bi skrivećki čitala, ponekad i do tri-četiri sata ujutro. Jednostavno ne bi mogla ostaviti knjigu pa bi neispavana išla u školu.

"Razumijem ‘malog’ čovjeka i njegove probleme, svakodnevnicu, borbu za bolje sutra koje želi osigurati svatko svojoj obitelji. Dolazim iz težačke obitelji u kojoj se ustajalo u četiri ujutro, a lijegalo kasno. Naučena sam raditi teške fizičke poslove, a, Bogu hvala, svojim upornim zauzimanjem i školovanjem dospjela sam na visoke i odgovorne dužnosti u svijetu, rukovala se i odlučivala o nekim pitanjima s najutjecajnijim političarima današnjice. Smatram se sposobnom Hrvatsku voditi u boljem svjetlu nego što to sada čini aktualni predsjednik", Kaže Kolinda.

Većina političara, inače, malo spava. Iznimka je Ivan Jakovčić koji ide spavati relativno rano, oko 20, 21 sat, a ljeti oko 1 ili 2 iza ponoći.

"Budim se oko šest, sedam sati ujutro, a ponekad popodne malo odspavam", rekao je novinarima.

Bivši predsjednički kandidat HDZ-a Andrija Hebrang spava, rekao je, prosječno pet do šest sati što mu je malo pa nedostatak sna pokušavam nadoknaditi nedjeljom popodne. Milan Bandić odlazi spavati oko ponoći, a ustaje u 5.30 sati. Bandić često odlazi spavati i kasnije, a ustaje najkasnije u 5.30. Zoran Milanović - govori se - odlazi leći između jedan i dva sata u noći, a budi se u 6.30 sati. Ivica Račan također nije bio radoholičar - volio je slikati, igrati tenis i voditi dugačke idejne diskusije...

"Da bih mogla dobro funkcionirati, moram odspavati sedam sati. Sve ovisi o stupnju premorenosti, ali sedam sati je optimalno da bih mogla biti svježa", pojadala se novinarima Jadranka Kosor.

Ivo Sanader bio je velik radnik, ali samo u stvarima koje ga se osobno tiču. Kandidatkinja za predsjednicu Kolinda Grabar i u diplomacjii je mnogo radila. 

"Ponekad ne bih išla kući ni prespavati te bih legla na kauč u uredu i tamo dočekala jutro. - Imala sam ormar na poslu, unutra sam imala čistu odjeću i cipele", ispričala je Kolinda Grabar Kitarović.

Ivo Josipović na mailove često odgovara u dva, tri sata poslije ponoći. Njemu je to uobičajeno.

"Predsjednik Josipović na posao dolazi oko osam sati", kaže nam izvor iz Ureda - kao i Mesić. Mesić je dolazio oko osam i onda čitao novine do 9, a nakon toga imao termine. Ljudi bi dolazili njemu ili bi on odlazio na sastanke po gradu. Uobičajeno je imao u jedan sat ručak sa savjetnicima, a nakon tog ručka malo bi se povukao, ostao sam, a popodne nastavio sa sastancima. Obično bi radio do osam navečer prema potrebi i dulje...

Naš sugovornik kaže da je Mesić prema potrebi dolazio i vikendom, to nije bio nikakav izuzetak. Predsjednik Josipović je, kaže, još veći radoholičar.

"On nekad i ne ruča. Mesić je znao sastanke s ljudima odraditi i malo brže, Josipović nema srca prekidati sastanke i reći good bye, pa to zna potrajati. Sjedne za stol i radi do kasno u noć. Josipović radi do kasno iza ponoći, odgovara ljudima ne mailove. Mesić to nije radio jer nije znao raditi na računalu. Gospođa Grabar Kitarović kaže da će se rukovati s građanima... Rukovali su se i Mesić i Josipović. Tu će vrlo teško nadmašiti svoje prethodnike, jer su oni, u tom smislu, napravili sve što su mogli, pa i više..."

Ivo Josipović radni dan ne prekida ručkom poput Mesića. Dolazi ujutro u ured i najprije pije kavu. 

“Kava mu je navika od koje ne odustaje. Do devet čita novine, a onda kreće na sastanke. Ručka nema - zapravo jede kad stigne, odnosno još točnije, ubacuje u sebe hranu kad nađe stanku od posla. Čisto da organizam može funkcionirati. Izuzetak je ako dolazi neki strani državnik ili delegacija, kao na primjer Stefan Fuhle, tad ima radne doručke ili radne ručkove, ali to je, da tako kažem uobičajen ‘format’ i vani. Ako nije na sastancima, ne odvaja se od tastature. Stalno je uz računalo. Ne ide popodne kući, ostaje tu dok ima posla, često do sitnih sati. Navečer nam skuha kavu jer konobari navečer nisu to. On to voli. Koristi aparat, i priredi nam espresso", kaže Josipovićeva suradnica.

Naša sugovornica govori kako mnogo gostiju Ureda traže od predsjednika da svira klavir.

"On to čini nerado, jer smatra da prsti, ako se svira, moraju biti gipki i spremni, jer ne voli improvizirati i falšati. No ipak izlazi ljudima u susret. Kada svira sam, onda to čini radi ‘ubijanja’ stresa. Josipović je u uredu imao cijelu zbirku afričkih udaraljki. Imao ih je nekoliko, ne znam kako se sve točno zovu, konge, bongosi, timbalesi, maracasi, on se bavi modernom glazbom a njih naročito voli", dodaje naša sugovornica.

“Stjepan Mesić smatrao je dan izgubljenim ako ne bi popio barem 15 kavica s ljudima i dao barem deset intervjua”, napisao je svojedobno jedan novinar o tadašnjem predsjedniku Republike. Mesić je doista uveo običaj ispijanja kave na Pantovčaku - prvi takav institut u novijoj povijesti hrvatske politike. U dva mandata, primio je oko 10.000 ljudi - on je utro put strategiji koju je Ivo Josipović doveo do savršenstva. Josipovića je u jednom mandatu posjetilo nešto manje od 50.000 ljudi.

Stjepan Mesić bio je discipliniran i vrijedan radnik, odnosno političar – konačno bio je predsjednik svih političkih “formata” koji su ovdje postojali. Predsjedao je općinom, Saborom, Vladom, Jugoslavijom i Hrvatskom dva puta - u svjetskim relacijama slični su donekle slučajevi Vaclava Havela i Janeza Drnovšeka. Mesićev slučaj dosta dobro pokazuje što u Hrvatskoj može, odnosno ne može, učiniti predsjednik. Svojom plaćom nije mogao raspolagati nikad - otkad se oženio, plaću je uvijek dobivala supruga Milka. 

U oba mandata, Mesić je, naime, bio opsesivno posvećen gospodarskoj diplomaciji, obnovi industrije, poduzetništva, obrta, povratku opljačkanog nacionalnog bogatstva. On je istinski radio na tome - ali ne samo da nije uspio nego se stvar razvila posve suprotno od očekivanja. U dva njegova mandata ušuljao se Ivo Sanader koji je zamračio 90 milijardi kuna dok ni jedna opljačkana kuna nije vraćena iz inozemstva. Stjepan Mesić svako je malo odlazio u ekonomsko diplomatske misije po svijetu, nastojeći iskoristiti Titov koncept nesvrstanosti, ali i njegov ugled u tim zemljama. U Libiji je imao uvijek otvorena vrata kod pukovnika Gadafija.

"Jednom nas je pukovnik primio", kaže nam jedan sudionik tih razgovora, Mesićev blizak suradnik -i na pitanje kako bi mogao pomoći, Mesić je rekao da bi hrvatske građevinske tvrtke trebale dobiti poslove na gradnji infrastrukture u Libiji. Gadafi je pozvao svog ministra za petogodišnji plan i rekao mu: ‘Daj Hrvatima milijardu dolara poslova. Ovaj je to primio k znanju i vrata su bila otvorena. Ali, naše tvrtke nisu pokazale interes za to…’ Čim bi ušao na neku proslavu ili na neku projekciju fima, prvo što bi dobro proučio tko će sjediti pored njega, kako slučajno ne bi završio u lošem društvu.

I danas, kao i za vrijeme predsjedničkog mandata, ustaje u šest sati, nakon čega odlazi u ured i cijeli dan mu je ispunjen obvezama. U intervjuu za slovenski Playboy jednom je otkrio kako silno voli pecati, u mladosti je bio pilot, a na ženama voli obline. Nakon umirovljenja, Mesić je rekao kako odlazak u mirovinu za njega nije značio veliku promjenu jer i dalje ustaje u šest sati ujutro, odlazi u svoj ured te mu je cijeli dan ispunjen radnim obvezama.

"Ja sam", rekao je Gloriji, "prvi predsjednik u povijesti Hrvatske, računajući i vrijeme kad su njome vladali kraljevi i kneževi, koji je otišao u mirovinu. Svi ostali su umrli ili ih je netko ubio. Pa uspostavljam standard što će raditi umirovljeni predsjednik."

Predsjednik Tuđman, kažu njegovi suradnici, za vrijeme Domovinskog rata radio je po cijele dane. Neki kažu, možda je čak i malo pretjerivao. Na posao bi dolazi do osam i ostajao do dugo u noć. Očekivao je da mu suradnici uvijek budu na raspolaganju.

"Svako jutro imala bih tako svojih 30 do 45 minuta, a subotom i nešto dulje brifing s njim. Izvještavala bih ga o čemu pišu mediji, a on bi meni davao povratne informacije na što treba reagirati, kako reagirati, tako da sam u svakom trenutku znala otprilike i njegove sklopove rečenica, kako ih izgovara. Imao je vrlo naporan ritam. Ja bih bila kod njega ujutro, a onda ovisno o protokolarnim stvarima i tome koji je savjetnik bio za što zadužen, on bi bio uz njega za vrijeme susreta koje je imao. U pravilu bi prijepodne imao protokolarne susrete, mnogo je stranih diplomata tada dolazilo u Hrvatsku. U pola dva uvijek bi bio ručak sa savjetnicima i tada bi nam prenosio što trebamo govoriti ili djelovati i kamo ići. To je uglavnom bio radni ručak. Atmosfera nije bila ležerna, nego vrlo ozbiljna, radna - samo što se nešto prizalogajilo", prisjeća se Vesna Škare Ožbolt, njegova savjetnica za odnose s javnošću u filmu Miljenka Manjkasa “Sasvim nepoznati Tuđman”.

U tri sata obvezno bi se povukao u svoju sobicu za odmor gdje je imao fotelju, maleni otoman, na kojem bi se mogao malo ispružiti i slušao bi vijesti.

"I čitao bi neku knjigu, pokušavajući se potpuno odmaknuti od svog posla, od problema, ako je to uopće bilo moguće. U točno šest sati vratio bi se u svoj kabinet i onda radio gotovo do jutra u prvim godinama, do tri ili četiri ujutro. I onda bi otišao kući, prespavao i opet bi u 8.25 bio u svom kabinetu. Tempo mu je bio zaista naporan. Kasnije, poslije ‘Oluje’ odlazio je u pristojnije vrijeme kući, oko 23 ili 24 sata", sjeća se Ožbolt.

Prisjeća se i kako je došla na tu dužnost.

"Pozvao me u nedjelju na razgovor za posao u 10 sati u Banskim dvorima. Sjećam se, vrijeme je bilo kišno. Kad sam mu rekla: ‘Ali predsjedniče nikad nisam radila u odnosima s javnošću’, odgovorio je: ‘Boga mu, pa nisam ni ja prije bio predsjednik države’, rekla je Ožbolt.

Bio je velik perfekcionist i osjetljiv na pogreške pogotovo gramatičke, no uvijek je tražio savjete svojih suradnika.

"Sam je pisao govore. Prvo bi uzimao materijale od nas savjetnika, svatko bi mu dao za svoje područje. I onda bi on od toga radio svoje govore. Kada bi završio, onda bi opet dao da mi pročitamo i damo svoje sugestije. Kod njega ste se morali izboriti za svoje argumente. Znalo se dogoditi da u tri ujutro kad bi ispratio neko izaslanstvo tražio od mene da napišem priopćenje. Potom bi mi rekao: ‘Ja bih to drukčije napisao’, ispravljao mi zareze, tipfelere. Bio je perfekcionist, ispravljao je sitnice", kaže Ožbolt.

Sjeća se i kako je morala izmisliti odgovore na pitanja za intervju u predsjedničkoj kampanji jer Tuđman ga nije želio dati. Nakon toga mislila je da je to to. No predsjednik ju je samo upozorio i rekao da na neka pitanja nikad ne bi tako odgovorio kao što je ona. Subote su redovno provodili u uredu.

"Ja u subotu doma s klincima i zove tajnica iz ureda te kaže: ‘Predsjednik Vas treba’. I ja kažem: ‘Izvol’te predsjedniče?’ A on će: ‘Dođi do mene’. Ja kažem: ‘Predsjedniče, ali nisam u uredu’. A on će: ‘Pa gdje si?’ Kažem: ‘Doma sam’. ‘Pa što radiš doma?’ rekao je. ‘Predsjedniče pa subota je, šest sati je, eto, zato sam doma.’ Znači, njemu je bilo najnormalnije da sam ja stalno tamo. I ja sam uistinu uglavnom bio tamo."

"Jednom se na telefon tajnici javio moj sin. Kad je pitala: ‘Živi li tu gospodin Pašalić’, odgovorio joj je: ‘Ne, on živi u uredu’. To su bila takva vremena i smatrao sam da je moja dužnost te stvar pristojnosti ako je tvoj šef u uredu da moraš biti i ti", prisjeća se tadašnji savjetnik za unutarnju politiku predsjednika Ivić Pašalić. Potvrđuje kako je predsjednik iz ureda izlazio tek usred noći.

Zlatko Mateša njegove pozive dijelio je na one prije i poslije Dnevnika.

Ako bi ih zvao do Dnevnika, onda bi se radilo o tekućim političkim pitanjima, a ako bi se radilo o vremenu iza Dnevnika bila je riječ o nekim načelnim pitanjima strateškog interesa, pitanjima koja su vezana za budućnost Hrvatske, u kojem smjeru ići, na koje saveznike računati. Okupirao bi im i nedjelje.

"Nedjelja, zvoni telefon: ‘Zlatko, predsjednik bi htio da odete s njima na utakmicu’. Pitam se tko igra? A kad ono Dinamo i Segesta iz Siska. On je imao onaj stari zagrebački običaj da se nakon ručka ide na tekmu. Ali ništa mu nije bilo teško. Bio je čovjek koji bi rekao: ‘Ajmo napraviti kotlovinu’. I onda bi je radio i dijelio upravo on", kaže Mateša.

Zdravku Bušić, šeficu njegova kabineta fasciniralo je kako je temeljito čitao sva povjerljiva izvješća.

"Bio je jako discipliniran. Na stolu je držao bočicu blagoslovljene vode koju mu je donijela iz Lourdesa. Nikome nije dopuštao niti da je pomakne. - Mnogi misle da je bio hedonist i da je naručivao neka specijalna jela, no najčešće bi poželio jednostavna jela. Zamolio bi: ‘Dajte, molim Vas, sutra napravite grah s repom’. Nije bio ni od nekog posebnog pića. Znao je s društvom umjereno popiti, nazdraviti. Često je znao reći: ‘Joj, kako meni fali otići na ribice u Jurišićevu. Sad nisam slobodan ni otići dolje u onaj podrum i pojesti te ribice. Kako mi fali otići među ljude’, kaže Bušić.

Ljudi koji žele izvući Hrvatsku iz blata morat će imati radne sposobnosti Tuđmana, diplomatičnost Josipovića, šarm Mesića, i stalno imati pred očima Zokija, više kao opomenu, manje kao uzor.