“Svega se sjećam.

Sjećam se kako su odrasli govorili: ‘On je mali. Ne razumije’. A ja sam se čudio: ‘Kako su čudni ti odrasli, zašto su zaključili da ja ništa ne razumijem? Ja sve razumijem’. Čak mi se činilo da razumijem više nego odrasli, zato ja ne plačem, a oni plaču.

Rat - to je moj udžbenik povijesti. Moja samoća... Propustio sam vrijeme djetinjstva, ono je ispalo iz mojega života. Ja sam čovjek bez djetinjstva, umjesto djetinjstva imam - rat.”

Posljednji svjedoci, Svetlana Aleksijevič, Edicija Božičević

Svetlana Aleksijevič, kao i u svim prethodnim romanima, popunjava praznine koju je velika povijest - a to je uglavnom povijest ratova i katastrofa - ostavila za sobom. Hvatajući posljednje svjedoke, trenutke iskrenosti, tragajući za istinama važnijima od onih koje su zapisali povjesničari. Često do sada nikad izrečenima. Možda bi bilo točnije reći kako su njezini romani (roman je tu vrlo proizvoljan termin, jednostavno zato što se pod njegov veliki kišobran mnogo toga može smjestiti) savršeno novinarstvo pretvoreno u književnost.

Iako bi i takva definicija bila nedovoljna i preuska.

Ali postupak koji Svetlana Aleksijevič tako savršeno koristi, usudio bih se reći koji je izumila, istovremeno svaku od njezinih priča, njezinih svjedočanstava, pretvara u savršeni dokument i kroniku nekog prošlog vremena, kratku priču koja je dio velikog romana, bajku ili legendu i savršenu reportažu. Gotovo da je nemoguće spojiti sve te elemente i još pri tome ni jednom ne zalutati s glavnog puta. S glavne linije pripovijedanja. A Svetlani Aleksijevič to svaki put uspijeva, tok njezine priče razlijeva se u stotine malih pritoka, ali neprestano teče prema istom cilju.

“Posljednji svjedoci: sto nedječjih priča” priča priče djece, tadašnje djece, sad odraslih ljudi koji polako zauvijek odlaze, o Drugom svjetskom ratu, o napadu na Sovjetski Savez. Ali isto tako to su priče, neispričane priče, o svim ratovima. Svoje pripovjedače Svetlana Aleksijevič reducira samo na njihovu priču gledanu dječjim očima, gledanu očima kad su bili djeca, sad kad su stari ljudi i kad se probijaju kroz koprene i magle vremena. Taj postupak istovremeno svakoj od ispovijedi, svakom od pogleda na taj veliki rat, daje necenzuriranu autentičnost, ali istovremeno i okus neke okrutne bajke. Odvojena od svih viškova, od svih dodatnih značenja i od svih oznaka vremena i mjesta, od svih karakterizacija pripovjedača, svaka od tih priča pokušava i uspijeva svjedočiti o samoj srži nečega nepojmljivog - rata. Iako su te knjige potpuno različite, kako u načinu pripovijedanja, tako i u pripovjedačima, roman (ili zbirka priča, ali ja je radije zovem romanom) “Rat” Miljenka Jergovića, jedna od najvažnijih knjiga napisanih na ovom našem jeziku, i “Posljednji svjedoci” Svetlane Aleksijevič na trenutke podsjećaju jedan na drugoga. Bolje bi bilo reći međusobno razgovaraju onako kako to velike knjige između sebe pripovijedaju.

Traganje za kronikom, za pričom, za poviješću koja nije pretočena u dokumente i koja je izraubana godinama koje su izbrisale tragove, pomutila sjećanja i dala im neka sasvim nova značenja iznimno je, ustvari, težak posao. Tragajući za nekim obiteljskim pričama iz davne prošlosti, pričama koje sam čuo kao dijete, i koje sad pokušavam ponovno čuti od izravnih svjedoka, ali i onih koji su bili samo slušatelji pripovijedanja, gotovo je nemoguće utvrditi točan niz događaja, točne datume, pa čak i imena. Ali ono što je neupitno, što se iza svih tih iskrivljenih, a ustvari nevažnih činjenica krije, jest da sve te priče, ma koliko iskrivljene bile, u svojoj srži sadrže jednu te istu istinu, isti narativ, isti osjećaj i ista značenja koja su te priče imale za osobe koje su ih doživjele i osobe koje su ih doživjele slušajući. A sigurno su sve te priče oblikovale i živote svih nas koji ćemo tek doći. Te obiteljske legende i kronike koje su gotovo pa instinktivno razumljive i jasne onima koje su oblikovale, kako onima prošlima, tako i onima budućima, Svetlana Aleksijevič donosi kao univerzalne, stvarne priče, lišene svih viškova i, pomalo okrutno, stavljene na papir da bi svjedočile. Govorim to zato što je važno to što ona radi, nije to samo lijepa književnost, to je trganje od zaborava koji je postao toliko sveobuhvatan, toliko opipljiv da je današnji svijet, koji ima tolika nepregledna sredstva pamćenja, postao gotovo pa dementni organizam koji ništa ne pamti, a ako išta i pamti, ne razumije značenje tih sjećanja. Vjerojatno sam malo pesimističan, odnosno mnogo, ali čini mi se da sve ide upravo u tom smjeru. Zato je važno saslušati posljednje svjedoke, zato je važno zabilježiti njihove priče. Kao što to čini Svetlana Aleksijevič. U svim tim pričama te djece, sad staraca, koji su doživjeli rat dječjim očima, instinktivno ćemo prepoznati dio nas, baš kao što se prepoznajemo u bajkama i mitovima. Samo to kasnije, kad odrastemo, zaboravimo.