Autoritarnost privlači ljude koji ne podnose složenost: u tom nagonu nema ničeg izrazito 'lijevog' ili 'desnog', piše Anne Elizabeth Applebaum u knjizi "Sumrak demokracije, zavodljivi zov autoritarnosti". I to je prvo što autorica pokušava naučiti čitatelja. Autoritarnost nije ideološka, ona je okvir razmišljanja u koji ljudi upadnu iz mnogih razloga, a najčešći su želja za moći, strah i osjećaj sigurnosti. No povijest to već zna, autoritarnih režima je bilo i bit će ih, takva je ljudska priroda. Ili možemo nešto učiniti i maknuti oblake koji nastaju kad se kroz pukotine u demokraciji provuku oni koji zakone i sudstvo kroje po sebi ili izvrću istinu i povijest kako bi opravdali svoje ponašanje? Applebaum kroz svoj život u Poljskoj i prijatelje s kojima više i ne razgovara otkad je na vlasti konzervativna stranka Zakon i pravda, priča priču o raspadu demokracije koji nitko nije očekivao, ali se nekako dogodio dok većina nije gledala. Stranka koja je u počecima bila umjereno desne orijentacije, kad je "biti desno" značilo zagovarati slobodno tržište, suverenitet, zakone i pravednu državu, pod Jarosławom Kaczyńskim počela je tražiti vanjske neprijatelje, koje je našla u Židovima, a potom unutarnje, koje je našla u LGBTQ+ zajednici. Do te mjere da su jedne novine printale naljepnice "Zona bez LGBT+ ljudi" i dijelile ih da bi ih ljudi mogli zalijepiti na svoje domove.

U slučaju da to čitatelju nije dovoljan alarm, zamislimo da bez ikakvog realnog i činjeničnog razloga novine krenu tiskati naljepnice s vašim likom i ljudi ih lijepe na vrata kako bi vam dali do znanja da ste nepoželjni. Kao majstori sjena i iluzija, vladajući su stvarali dimne zavjese da nitko ne vidi ili ne preispituje blatantno kršenje pa mijenjanje ustava i zakona. I njeni prijatelji, što zbog želje za utjecajem, što zbog straha i nepovjerenja u svijet u kojem živimo, vidjeli su samo dimne zavjese te su pod njima i ostali ili ih pomogli stvoriti. I autorica knjige ističe kako je riječ o akademski obrazovanim ljudima, intelektualcima, poprilično različitima od ideje i stereotipa o prosječnom biraču Donalda Trumpa. No zajedničko im je hranjenje teorijama urota, jer mozak traži uzorke u svemu, pa nas je lako zavesti u jednostavnost režima. Da nije, povijest ne bi pamtila Treći Reich, SSSR, NDH. A ni sadašnjost ne bi sadržavala fašističke, komunističke i ideološke autoritarne režime. No demagozi sami po sebi ne bi bili popularni da ne postoji propagandna mašinerija, spin doktori, intelektualci, književnici, esejisti, blogeri koji, opijeni moći ili svojim strahovima, ne daju legitimitet tim istim demagozima i guraju društvo u nasilje, misleći pritom samo na sad i odmah, ne i na posljedice i budućnost. To je trenutni "šus" opijuma na kojem jašu autoritarni vođe. Applebaum, novinarka i povjesničarka koja je živjela i radila u SAD-u, Ujedinjenom Kraljevstvu i Poljskoj, poznaje ih dovoljno da napiše knjigu o njima, njihovim djelima i preispita gdje je demokracija zastranila. I možda ono još uznemirujuće: kako svijet u kojem živimo proživljava isto, a naša spora reakcija taj raspad ne može zaustaviti jer su autokrati vješti u skrivanju sve dok u svaku poru države i javne uprave, ali i fakulteta i bolnica, ne uguraju stranački podobne koji neće "talasati". Autoritete koji daju legitimitet ovim vladarima najčešće "igraju" isfrustrirani intelektualci koji su nezadovoljni onime što su postigli, pate za odobravanjem i divljenjem i napokon misle da su dobili što zaslužuju, a zapravo su precijenili svoje mogućnosti. To je njihova svojevrsna osveta društvu koje nije na vrijeme primijetilo kako su genijalni. U Hrvatskoj ih ima u svakoj političkoj opciji. Applebaum kroz primjere zapošljavanja i mijenjanja društva u Poljskoj i Mađarskoj postavlja i okvir za promatranje promjena u SAD-u. Ni u jednoj od tih država nije trebalo predugo da interesne skupine stvaranjem lažnih strahova, izvrtanjem istine i ponovnim pisanjem povijesti, upakiranima u "drukčije mišljenje i slobodu izražavanja", dođu na vlast i krenu državu mijenjati zakonodavno, kako bi se pobrinuli za sebe i svoje te osigurali da to nitko više ne može ili ne želi promijeniti. Masu su isprepadali i iskoristili kao "korisne budale" koje se zbog konstantnog osjećaja prijetnje izvana i lažne sigurnosti koju im nude vladajući neće pobuniti. Sudstvo i sve one koji ne misle kao oni podjaruju, umanjuju i ismijavaju, nude suluda objašnjenja koja u vremenima velikog straha, kao što su ratovi i pandemije, ne zvuče tako suludo samo zato što su drukčija od svega što smo dosad čuli. A i daju smisao događajima koji to nužno nemaju.

Autorica teoretizira da živimo u Velikoj laži o kakvoj je pisao Orwell, a do nje obično dolazimo ignorirajući osrednju laž. U SAD-u je to mjesto rođenja Baracka Obame, u Mađarskoj tvrdnja da George Soros želi uvesti migrante koji bi zamijenili Mađare, u Poljskoj teorija o tome da je predsjednik Lech Kaczyński ubijen i da su avionsku nesreću namjerno izazvali mediji, vlada, Rusija, tko god zapravo. Takav narativ gura i Rusija, primarno nalazeći neprijatelja u Europi, SAD-u i Ukrajini. Takav narativ gurao je i Boris Johnson, čija je "osrednja laž" bila koliko novca UK uplaćuje drugim državama u Europskoj uniji. Rezultirala je Brexitom. Applebaum kroz sve ove primjere pokazuje koliko je važno imati informirane i obrazovane građane, neovisne medije i znanstvene ustanove, koji će se suprotstaviti tvorcima osrednjih i velikih laži. U isto vrijeme, zastrašujuće je na jednome mjestu s odmakom pročitati sve nevjerojatne laži koje su oblikovale život ljudi. S odmakom, nevjerojatno je da netko povjeruje u želju da se Europljane "zamijeni" migrantima, da će brat mrtvog predsjednika uskrsnuti i povesti narod u bolje sutra ili da postoji politička pedofilska organizacija koja donosi zakone kako bi vam uzela djecu. No i to se danas događa, kao i izvrtanje teza do te mjere da i sami nekad pomislimo kako smo ludi makar vrlo dobro znamo koje su nam fundamentalne vrijednosti prema kojima živimo. Pojačalo se u vrijeme pandemije, koje su inače povijesno osnaživale moć i funkciju države, ali u tim trenucima krucijalno je tko čini vlast u državi. Krucijalno je i tko se svim silama želi nametnuti kao autoritet, koji su to intelektualci, "novinari", spin majstori. Najvažnije je što je autoritetima motiv da daju legitimitet lažima i teorijama urote, no da bismo to prepoznali, zahtijeva se određena razina obrazovanja i kritičkog promišljanja. A u društvima kojima vladaju autokrati znanje i kritičko mišljenje su kod mladih ugušeni, kod starijih istjerani strahom od vanjskog ili unutarnjeg neprijatelja. "Sumrak demokracije, zavodljivi zov autokracije" služi kao podsjetnik da osrednja i suluda laž brzo može postati velika laž koju živimo, usputno otkrivajući slojeve ljudskog djelovanja i krhkost demokracije u čiju se sigurnost tako lako uljuljati da ne vidimo kad je trebamo zaštititi.