Josip Reihl Kir, zapovjednik osječke policije u danima kad je počinjao rat u Hrvatskoj, ubijen na današnji datum 1991. godine, bio je naročit čovjek. Nalik na Feratu, Aljošu Vučkovića iz Velog mista, bio je šarmantan  i ulijevao je povjerenje. Otac mu je bio slavonski Nijemac, majka Hrvatica, oboje su bili partizani. Reich Kir bio je gandijevac, čovjek odan miru, spreman beskrajno pregovarati kako bi spasio živote. Nije bio policajac po vokaciji; završio je ekonomiju, postao profesor u Đakovu, a potom prešao u policiju gdje je 1990. postao zapovjednik.

U uskuhaloj Slavoniji pokazivao je veliku razboritost, udruženu s hrabrošću. Na srpske barikade smiono je odlazio bez oružja, pregovarati, razgovarati. Kako su namjere čelnih ljudi politike i policije bile manje više razvidne, Srbi su mu vjerovali, dok su miroljubivi Hrvati u njemu vidjeli čovjeka koji, možda, može spriječiti krvoproliće.

Par dana prije ubojstva osobno je naoružao Antuna Gudelja, čovjeka koji će 1. srpnja 1990. u njega i njegove suputnike u automobilu ispucati smrtonosne hice. Na svim stranama bilo je, međutim, zainteresiranih za rat: njima takav Kir nikako nije odgovarao. Na drugom kraju Hrvatske, u Vrginmostu, Srbi će na sličan način, iz "sačekuše", sa 36 metaka ustrijeliti svoga Dmitra Obradovića, načelnika općine koji se suprotstavljao ratu.

Josip Reihl Kir je ubijen oko 13.30, na prilazima prigradskome osječkom naselju Tenji, zajedno s Goranom Zobundžijom, potpredsjednikom osiječke gradske vlade, i Milanom Kneževićem, vijećnikom osječke Općinske skupštine. Četvrtog suputnika u Kirovom autu, Milana Tubića, predsjednika Mjesne zajednica Tenja, Gudelj je teško ranio.

Izrešetao Reihl-Kira, a oni ga oslobodili temeljem zakona o općem oprostu

Nakon pucnjave Gudelja nitko nije uhitio. Tri dana boravio je kod brata u Osijeku, pa u Zagrebu, da bi na kraju otišao u Australiju. Država je stala iza njega. Tjeralice nije bilo do 1993. godine. Balističko vještačenje obavljeno je tek 1996. godine. U odsutnosti, Gudelj je 1994. osuđen na 20 godina zatvora. Uhićen je u  1995. u Frankfurtu i izručen Hrvatskoj.

Dvije godine kasnije (1997.), na prijedlog sutkinje Ružice Šamote koja ga je 1994. osudila, Vrhovni sud Republike Hrvatske temeljem zakona o općem oprostu oslobađa Gudelja, premda je amnestija trebala obuhvatiti samo naoružane ljude koji nisu nikoga ubili. Gudelj potom odlazi u Australiju. Osuđen je 7. srpnja 2008. u Osijeku na dvadeset godina zatvora.

Prema optužnici, ubojstva je počinio iz bezobzirne osvete, kriveći pregovarače za situaciju u selu i navodnu sudbinu njegove obitelji. Kaznu bi u potpunosti trebao odslužiti 4. ožujka 2025. no izaći će uskoro jer se pokajao pa mu je Visoki kazneni sud uvažio molbu.

Zna se tko je potegao obarač, bio je to Gudelj, ali tko je vukao konce ovoga ubojstva? To ipak nije priča o bezobzirnom ubojstvu na mah već, kako se čini,  nešto složenije i dublje.

“Od prvog dana zanimao me samo nalogodavac. Sada posjedujem izjavu svjedoka, ključni, presudni dokaz”, rekla je prije 21 godinu Kirova udovica, Jadranka Reihl-Kir novinaru Dragi Hedlu.

“Tek 14. listopada ove godine (2003.) na samom kraju mandata ove vlasti, nakon neviđenih peripetija, uspjela sam dobiti iskaz ključne osobe, koji sada stoji zabilježen u Županijskom državnom odvjetništvu jednog grada u Hrvatskoj" nastavila je Jadranka Reihl Kir. "

A zabilježeno je, ukratko, sljedeće: ‘Tog jutra, 1. srpnja 1991., Branimir Glavaš izašao je iz vozila, nekakvog kombija, u maskirnoj uniformi, ispred kuće u Tenji, gdje su se na kontrolnom punktu nalazili ZNG-ovci i bili raspoređeni s jedne i druge strane ceste. Vikao je na njih, govoreći: Majmuni, idioti, kako ste to stali, hoćete se međusobno poubijati?! I onda ih je rasporedio na jednu stranu ceste i rekao im: Bit će pucnjave.’

Osoba koja je to izjavila pred istražnim sucem, nema nikakvih dvojbi da je na kontrolnoj točci na kojoj će nekoliko sati kasnije biti ubijen moj suprug i još dvoje ljudi, tog jutra ondje vidjela upravo Glavaša”, kaže Jadranka Reihl-Kir, koja je potom kucala na brojna vrata - išla je Šimi Lučinu, Ranku Ostojiću,  Radovanu Ortynskom, Mladenu Bajiću, Ivici Račanu. Shvativši kako "institucije rade svoj posao" sama je povela istragu.

Inspektor Mamuza: “Gospođo Kir, ne vjerujem da ćete išta postići. Glavaš je moćan”

"Dolazila sam noću u Osijek da bih čula svjedočenja ljudi, koji su se bojali davati iskaze, ali su meni ipak rekli informacije. Praktično, radila sam posao inspektora policije. Bila sam prisutna kad je policija u Osijeku saslušala g. Ratkovića, jedinu preživjelu žrtvu osječkih likvidacija, a također i osobu koja je Glavaša onog jutra vidjela na policijskoj nadzornoj točci”,  rekla je Jadranka Reihl-Kir.

Policija je mjesecima opstruirala stvar, nisu se petljali u svoj posao, i stvar je službeno propala. Inspektor Mamuza nakon svega joj je rekao: “Gospođo Kir, ne vjerujem da ćete išta postići. Glavaš je još uvijek moćan čovjek u Osijeku.” Mladen Bajić joj je, nakon što je proučio rad policije na predmetu, kazao: “Gospođo Kir, oni nisu ništa napravili.”

No, onda su se konci počeli rasplitati u još misterioznijem pravcu. U Saboru, gdje je bila zastupnica, primila je anonimno pismo u kojem je bila kopija dijela knjige Gordane Ajduković u kojemu gospođa Ajduković opisuje pregovore u Tenji vođene onoga dana kada je ubijen Reihl-Kir. Opisala je kako joj je bilo teško gledati čovjeka toliko sigurnog u vlastitu smrt, koji očajan pokazuje Glas Slavonije od toga dana, gdje Glavaš poziva građane da se više ne obraćaju policiji, nego Sekretarijatu narodne obrane na čijem je čelu on bio.

Reihl-Kir: Ubit će me, znam to

“‘Kako raditi u takvim uvjetima, bez koordinacije, bez podrške, bez mogućnosti primjene zakona? Uostalom, ubit će me. Podmetnut će mi bombu u automobil ili nešto slično. Znam to, ali ne mogu protiv sebe’. Zanijemila sam i samoj mi je bilo sve teže”, piše u onom dijelu knjige u kojem je opisivala što joj je Kir govorio kratko prije smrti.

“Dala sam tu kopiju Mati Arloviću, on ju je pročitao, ali ništa nije rekao”, rekla je Jadranka Reihl-Kir novinaru. Nakon toga dva sam puta davala ostavku na mjesto saborske zastupnice, a htjela sam izaći i iz SDP-a, spoznavši da policija ništa nije napravila. Međutim,  Mate Arlović - danas ustavni sudac - me odgovarao i rekao ‘da ne pravim gluposti’ jer ako izađem iz Sabora da će mi, kao i običnim građanima, većina institucija biti zatvorena i da ostanem gdje sam jer ću tako lakše doći do istine. No, nije ništa napravio da mi u tome pomogne.”

Te, 2003. godine Jadranka Reihl-Kir se na beogradskom aerodromu i osobno sastala s dr. Gordanom Ajduković, dekanicom Fakulteta za trgovinu i bankarstvo i prorektoricom za nastavu Univerziteta Braća Karić, koja je kobog dana putovala s Kirom u Tenju.

Mato Arlović i Zlatko Kramarić trebali su biti u autu s Reihl-Kirom. Nisu došli

Od nje je saznala da su ona i Mato Arlović dva dana prije  ubojstva išli utanačiti pregovore u Tenji. Srbi su inzistirali na Kiru, a uz njih dvoje trebali su se pojaviti i Mate Arlović i Zlatko Kramarić. Oni tog dana, međutim, nisu došli - ne zna se zašto.

“Ispričala mi je da su na pregovore krenuli s dva automobila”,  rekla je Jadranka Reihl-Kir Hedlu. “U prvome su bili Gordana Ajduković, moj suprug i Milan Knežević, koji je vozio. Iza njih je, u službenom automobilu, išlo pet HDZ-ovaca, među njima i Zobundžija. Neobično je da se pet ljudi guralo u drugom autu, a u prvome je bilo jedno slobodno mjesto. Netko im je javio da krenu 15 minuta ranije od dogovorenog vremena.

Očito su na policijsku nadzornu točku stigli prerano, a kad su ušli u školu u kojoj su trebali voditi pregovore, zazvonio je telefon i mog su supruga pozvali da se hitno vrati do Poljoprivrednog fakulteta, na ulazu u Osijek, zbog nekog incidenta. Pozvao je Zobundžiju, Kneževića i Tubića da zajedno pođu i vide što se događa. Sjeli su u Kneževićev auto, prošli policijski punkt, vidjeli da se kod Poljoprivrednog fakulteta ništa ne događa i uputili se natrag u Tenju. Tada je, na istom onom punktu, na automobil pucao Gudelj."

Gospođa Kir iz toga je izvela slijedeći zaključak. "Zaključila sam kako im je trebalo vremena da se za to pripreme, pa su ‘provozali’ mog supruga dok Gudelj ne bude spreman...”

“Mislim da nećeš uspjeti s tom istragom. Najbolje je da sjedneš i napišeš knjigu u interesu tebe i tvog djeteta. Ta knjiga bi mogla postati bestseler i to bi ti pomoglo da osiguraš život djetetu” kazao joj je Mate Arlović. Rekla mu je da hoće, ali da ta knjiga "mora imati kraj".

Još ga nema.