U filmu “Maršal” Vinka Brešana postoji jedna scena u kojoj besmrtni Ivo Gregurević razlaže turističku ponudu otoka na kojemu se ukazao “duh” Josipa Broza Tita. Treba stvoriti nove “duhove”, kaže on, duh Honeckera ili Mao Ce-tunga, namijenjene njemačkom, odnosno kineskom tržištu. Slučaj Josipe Rimac, koji je proteklih tjedana punio hrvatske medije, u velikoj mjeri podsjeća na slučaj Ive Sanadera od prije desetak godina, barem kada je riječ o njegovu medijskom tretmanu.

S tim da nikada ne treba ispustiti iz vida da je Sanader u jednoj bizarnoj igri došao do mnogo višeg nivoa u odnosu na Josipu Rimac, bez obzira na to što za sve vrijede ista pravila. Tu je prije svega riječ o formatu “igrača”. Možemo u tom slučaju govoriti o duhu Ive Sanadera koji se u jednom trenutku ukazao Hrvatima, po uzoru na Brešanov film.
Treba postaviti pitanje je li Sanader rodonačelnik te hrvatske sage o duhovima. Naravno da nije. Treba se samo prisjetiti silnih koruptivnih afera iz 90-ih koje su ušle u zastaru, a da nikada nisu dobile svoj pravosudni epilog. Dakle, pravo pitanje je tko je onda u Hrvatskoj odigrao ulogu prvog, inicijalnog duha, tko je bio hrvatski “Maršal”. U tom slučaju cijela ova priča postaje nešto drugo, to nije više priča o Josip Rimac, već priča o društvu u kojemu se svako malo pojavi neki novi “duh”. Josipa Rimac je epizodist u jednoj priči koja ima svoju pretpovijest, i koja se odvija uvijek po istim obrascima, epizodist koji će vrlo brzo pasti u zaborav. Ako se nešto slično dogodilo u slučaju Ive Sanadera ili Ivice Todorića, dogodit će se zasigurno i ovaj put.

Možemo li govoriti o Josipi Rimac kao žrtvi? U određenoj mjeri možemo, jer nije ona stvorila sistem u kojemu stvari funkcioniraju na način na koji smo vidjeli iz brojnih stenograma tajno snimljenih telefonskih razgovora. Taj isti sistem koji ju je stvorio, danas je uvaljuje u katran i perje. U suprotnom, kako se moglo onda dogoditi da ti stenogrami dospiju u javnost. Josipa Rimac je vojnik partije kojemu je istekao rok trajanja. Možemo, dakle, govoriti o šekspirijanskoj truleži ugrađenoj duboko u temelje društva, gdje su pojave poput Josipe Rimac epizodne. Govorimo o nekoj vrsti malignog običajnog prava na kojemu se zasnivaju ovdašnji partitokratski modeli, gdje su “mogućnosti”, prohodnost kroz sustav kapilarno premrežen korupcijom, neka vrsta mrkve koja vodi prema inicijaciji u svijet u kojemu se sve želje ispunjavaju jednim telefonskim pozivom. U svijet koji će uvijek iznova generirati nove josipe rimac, s istom ustrajnošću s kojom one potrošene zavalja u katran i perje, da se lobotomizirana javnost s vremena na vrijeme zabavi, dok u pozadini neka nova josipa rimac preuzima konce. Jedini “grijeh” Ive Sanadera, ili Josipe Rimac, bio je taj što ih jemožda u jednom trenutku ponijelo, pa su pretjerali, ili to što možda ne pripadaju stranačkoj frakciji koja je trenutačno u sedlu.

Po dobrom starom običaju, u linču najzdušnije sudjeluju upravo oni koji protiv sličnih modela nemaju ništa protiv. Radi se o licemjerju i lažnom moralu. To je pogotovo bilo vidljivo u slučaju Ivice Todorića.
Postoji u mjestu u kojem živim jedna legenda o jednom davno umrlom čovjeku o kojemu i danas kruže anegdote. Jedna takva kaže sljedeće: Došao taj moj pokojni sugrađanin kod svećenika na ispovijed. Pita ga svećenik je li griješio s tuđim ženama, a ovaj mu odgovara: Nisam se ja tu došao hvaliti, već se ispovjediti.
Ova anegdota možda na najbolji način govori o društvima u kojima svako malo niču afere poput ove s Josipom Rimac, jer to više nije etički zazorno. Bilo bi zanimljivo napraviti među običnim svijetom anketu o sličnom fenomenu. Uvjeren sam da bi po njoj Josipa Rimac, pa i Ivo Sanader, ispali “heroji, a ne zločinci”. Taj poremećeni sustav vrijednosti neće nestati sam po sebi, već će se umnažati, jer je prohodnost sistema odozdo prema gore ciljano slaba, osim uz pomoć određenih ljudi koji jednim telefonskim pozivom mogu sve. Da se radi o učinkovitom sustavu, onda bi ljudi poput Josipe Rimac bili suvišni.

Dakle, ključ svega u izgradnji pravednijeg društva je kompetencija. Hrvatsko društvo je imalo toliko prilika da uči na vlastitim greškama. Međutim, to se ne događa. “Greške” su svjesno ugrađene u temelje društva, uz slabo i neučinkovito pravosuđe koje je ključni faktor za održavanje sličnog modela. U suprotnom, svi ti likovi koji su došli do posla jednim telefonskim potezom, ili su dobili unaprijed pitanja za državni ispit, preko noći bi u jednom uređenom društvu ostali bez posla.
Po pisanju nekih medija, Josipa Rimac, navodno, pokušava povući za sobom još neke osobe, a među njima i osobe na visokom položaju u Plenkovićevoj vladi. Od toga, naravno, neće biti ništa. Bilo bi zanimljivo napraviti jedan mali eksperiment, dati Josipi Rimac mobitel, da nazove sve osobe iz svog telefonskog imenika. Koliko bi joj ljudi odgovorilo na poziv? Ivi Sanaderu, na primjer, odgovorila je tek jedna osoba, Luka Bebić, koji je zbog tog svog principijelnog stava pobrao čak i simpatije javnosti, pokazujući tako da nije licemjer.
Svi ti koje Josipa Rimac navodno ruši iz svoje ćelije sigurni su sve dotle dok se čvrsto drže za skute Andreja Plenkovića. Sve dok eventualno ne postanu preteški, kao brojni ministri u prošlom sazivu vlade, sve dok ne postanu toliko iskompromitirani da ih je oportuno pustiti niz vodu. Ali ta priča više nema nikakve veze s Josipom Rimac.