Za razliku od svojih prethodnika, Zorana Milanovića i Tihomira Oreškovića, na svaku od sedam sjednica Vlade premijer Plenković došao je sa “šalabahterom”.

Na tim je papirima točno napisano što treba reći i nema nikakve improvizacije. Premijer se još nije opustio, pogotovo kad su u pitanju brojke. Prije nego što ijednu izgovori, konzultira se sa šalabahterom ispred sebe.

Od sedam dosadašnjih sjednica, svaki put se ponašao apsolutno isto. Prije nego što je sjednica počela, pročitao je poruke koje želi poslati, i to u istom tonu i u istoj pozi. Bilo da se nalazi u Vukovaru ili Zagrebu, bilo da priča o međunarodnim odnosima ili porezima...

"Njegov ton je potpuno jednoličan i nema izražene osobnosti. On kao da čita što je netko drugi napisao, kao da je spiker. Vi uopće ne znate kakav je njegov stav prema sadržaju koji je pročitao", kaže komunikacijska stručnjakinja Mirela Španjol Marković iz Cicerona.

Doista, mladi bi glazbenici umjesto metronoma, uređaja koji im određuje ritam, mirne duše mogli koristiti snimke Plenkovićevih govora jer je njihov tempo jedna od najvećih pravilnosti zabilježenih u prirodi i društvu. Ritmični su kao plima i oseka, kao Halleyjev komet... 

Neki je duhoviti karikaturist, aludirajući svojedobno na “kameno lice” Vladimira Putina, montirao sedam identičnih portreta ruskog lidera, a onda ispod njih napisao: 

“Normalan”, “Ljut”, “Uzbuđen”, “Sretan”, “Ekstatičan”... 

Htjeli su pokazati kako on nikad ne mijenja izraz lica. Naš je premijer jednako flegmatičan u svim situacijama: dosad ga nitko nije čuo kako galami ili diže ton, kako gubi kontrolu ili se čini kao čovjek koji će je izgubiti. 

Iako taj jednolični, ritmični govor zamara kad se Plenkovića dulje sluša, taj način izražavanja je nekonfliktan, blokira bilo kakve napade, a smanjuje mogućnost pogreške, ističe Mirela Španjol Marković.

Političari, ali i dobri govornici uvijek pokušavaju pobuditi i emociju kod slušatelja. Kod Plenkovića je drugačije.

On i neverbalnom komunikacijom ne pokazuje osobnost, nego uniformiranost. Kad se pogledaju sjednice Vlade, mogu se vidjeti točno isti obrasci ponašanja. 

Kad govori, prvo pogleda ulijevo, pa desno, pa na šalabahter. Moguća su tek manja odstupanja.

"Tanka je granica između odmjerenosti i suzdržanosti, a Plenković ju je prešao. On svojim stilom pokazuje distanciranost. Ne bi se miješao niti u svoj stav. Sa Zoranom Milanovićem smo barem uvijek znali na čemu smo", kaže Španjol Marković.

A na čemu smo bili sa Zoranom Milanovićem?

Na svojevrsnom verbalnom ecstasyju: retoričke vožnje s bivšim premijerom nalikovale su na tobogan. 

Milanović nas je vozio čas gore, čas dolje. Katkad je govornički briljirao nalik na Crhurchilla, katkad bi pak retorički padao u ponor, dosežući dubine Bushove govorničke nesposobnosti.

Za razliku od discipliniranog, metodičnog Plenkovića koji sve planira, Milanović nije planirao ništa - i ta ga je osobina na kraju koštala karijere.

Kad se razulario na sastanku s Josipom Klemmom, čiji su ljudi marljvo snimali Milanovićeve domoljubne egzaltacije - pritom zacijelo uživajući - Milanović je izrekao nekoliko rečenica s kojima je rastjerao tisuće svojih birača. 

Kad je ženi koja je stradala kao žrtva poplave u Gunji htio izraziti suosjećanje, rekao je da je i njemu “lani pukla cijev u stanu”, pa mu se pola zemlje smijalo, a pola iščuđavalo i zgražalo. 

No ni u Saboru ili na televiziji Milanović se nije htio koristiti savjetima stručnjaka ili čitati šalabahtere.

Milanović je bio samopouzdan do bola, a svoje je savjetnike (ne jednom) opako uvrijedio.

"Savjetnici su mi tu nešto napisali na papir, ali ja to nikad ne čitam. Ne zato što oni ne rade dobro svoj posao, nego zato što ne vjerujem u takve stvari", rekao je Milanović, na što su savjetnici “zakolutali” očima jer je ne samo zanemario njihov trud, nego ih je i osramotio.

Iz ovih se stilova mogu izvući i dalekosežniji politički zaključci.

Politički analitičari danas mogu biti sigurni da Andrej Plenković vodi ovakvu ili onakvu politiku, ali nikad ne improvizira i ne radi napamet ili slučajno. 

Ako je on nešto rekao, onda to nije nepromišljeno, nego, naprotiv, duboko promišljeno, odvagnuto, napisano, pa tek onda izrečeno. 

Ako se nekome ne javlja na telefon, ili nekoga prešućuje, ili nekoga ističe - to nije rezultat trenutka, nadahnuća ili inspiracije, nego izraz dubinskog promišljanja. Plenković, uz to, nikoga neće uvrijediti, njemu jezik ne “leti brže od pameti”.

Jedino je pitanje kako će se ponašati u situacijama koje ne dopuštaju duga i pažljiva razmatranja te traže hitre, a katkad i grube odgovore...