Ruske zatvorenice dobile su ponudu koju je mnogima bilo teško odbiti: zamijeniti godine provedene iza rešetaka odlaskom u rat. Potpišu li ugovor s Ministarstvom obrane i odu u Ukrajini kao vojne bolničarke, obećani su im plaća, novac u slučaju ranjavanja, odšteta obiteljima ako poginu i, najvažnije od svega, pomilovanje i sloboda.

Za žene osuđene na deset ili petnaest godina zatvora to je značilo mogućnost da počnu ispočetka. No ono što ih je čekalo nakon izlaska iz kolonije, prema velikoj istrazi ruskog neovisnog portala Verstka koju je prenijela Meduza , za neke se pokazalo gorim od zatvora. Žene govore o seksualnom nasilju, ucjenama, uskraćivanju liječenja i odmora, iznudama, prijetnjama da će ih vlastiti suborci ukloniti, kao i zapovjednicima za koje, tvrde, praktično ne postoje nikakva pravila.

- U zatvoru me nisu ponižavali kao u vojsci - opisala je Ljudmila Poltarakova .

Rusko Ministarstvo obrane počelo je još 2022. pokušava regrutirati žene iz kaznenih kolonija, ali su takvi pokušaji isprva bili ograničeni. Dvije godine kasnije pokrenut je znatno ozbiljniji eksperiment pod nazivom "Izbor" - na ruskom "Vybor".

Prema podacima do kojih je došla Verstka, tijekom 2024. iz ženskih zatvora u nekoliko ruskih regija počele su se prikupljati zatvorenice spremne potpisati vojni ugovor. Trebale su raditi uglavnom u taktičkoj medicini: izvlačiti ranjenike, pružati prvu pomoć i služiti kao bolničarke u jedinicama blizu prve crte. Meduza navodi da je prvi veći kontingent sastavljen početkom 2024. na jugu Rusije. Ponuda je bila konkretna. Ugovor je, kako su ženama govorili, trebao trajati godinu dana . Plaća je trebalo počinjati od oko 220.000 rubalja mjesečno, za ranjavanje su obećane isplate od milijun do tri milijuna rubalja, ili u slučaju smrti pet milijuna obitelji.

No pravi mamac nije bio novac. Bio je to izlazak iz zatvora. Ženama je obećavano pomilovanje i oslobađanje od ostatka kazne. Za nekoga tko je pred sobom imao još deset godina kazne odlazak na front mogao se činiti kao opasan, ali racionalan izbor. Prva skupina, prema svjedočenju jednog izvora Verstke, praktički nije prošla ozbiljnu selekciju ni pripremu. Rečeno im je, pojednostavljeno: želite van - potpišite.

Posljedice su navodno bile katastrofalne. Izvor tvrdi da je dio žena stradao u borbama, ali da su neke umrle zbog droge, alkohola, nesreća s oružjem ili međusobnih sukoba. Neovisnu potvrdu svih tih pojedinačnih slučajeva Verstka nije uspjela pronaći, što i sama naglašava. Za sljedeću skupinu Rusi su zato organizirali ozbiljniju obuku. Instruktori iz Wagnera učili su ih kako spašavati ranjenike

U jesen 2024. vojni regruteri stigli su u žensku koloniju u naselju Bozoj u Irkutskoj oblasti. Buduće bolničarke trebalo je u samo nekoliko tjedana pripremiti za nešto s čime većina nikada nije imala dodira - rad pod vatrom i zbrinjavanje teško ranjenih vojnika. Na kraju su u obuku uključeni i bivši pripadnici Wagnera, ljudi s iskustvom ratovanja na Kavkazu, u Siriji, Srednjoafričkoj Republici i Ukrajini. Zatvorenice su učile stavljati podveze, zaustavljati krvarenje, puzati po terenu i izvlačiti ranjenike iz zone borbe. Obuka iz taktičke medicine trajala je samo oko dva tjedna.

Instruktori su, međutim, bili iznenađeni njihovom motivacijom. Jedan je rekao Verstki da su žene radile iznimno ozbiljno i disciplinirano. Za mnoge od njih razlog je bio jednostavan: na kraju tog puta nalazila se sloboda. Jedan od instruktora ipak ih je upozorio da ne pokušavaju odlaziti na prvu crtu. Smatrao je da će dolazak žena među muškarce koji godinama žive u rovovima otvoriti čitav niz problema koje vojni pravilnici neće moći kontrolirati. Žene se, prema njegovu svjedočenju, nisu previše obazirale na upozorenje. Svaka je imala svoju verziju iste nade: izdržati godinu dana i izaći iz rata kao slobodna žena.

Među njima je bila i Ljudmila Poltarakova. Prije zatvora bavila se aikidom i sportovima snage. Osvojila je prvo mjesto na europskom prvenstvu u obaranju ruke i dobila titulu međunarodne majstorice sporta.

A onda je 2019. njezin život krenuo sasvim drugim putem. Uhićena je u Moskvi dok je ostavljala paketiće mefedrona na skrivenim lokacijama za kupce. U stanu je pronađena velika količina droge. Poltarakova je priznala krivnju, a istražiteljima je rekla da sama nije uzimala narkotike, nego ih je prodavala zbog novca kojim je, tvrdila je, pomagala bratu i sestri. Osuđena je na 15 godina zatvora i završila u kaznenoj koloniji IK-40 u Irkutskoj oblasti. Kad su stigli vojni regruteri, pristala je.

Bila je među 73 zatvorenice koje su uključene u eksperimentalnu skupinu vojnih medicinskih radnica. Krajem 2024. izvedene su iz zatvora, a početkom 2025. stigle su na područje okupiranog dijela Luhanske oblasti. Na papiru su postale vojne bolničarke. U praksi su ubrzo shvatile da vojska za njih ima potpuno drukčiji naziv.

U vojsci su ih prozvali 'veškama' - prema ruskom slovu V (ve), početnom slovu naziva projekta 'Vybor' (Izbor). Izaz je ubrzo postao pogrdna oznaka za bivše zatvorenice, svojevrsnu nižu kastu unutar vojske. Kako su žene ispričale Verstki, taj naziv vrlo brzo više nije bio samo administrativna oznaka nego gotovo kasta. Njime se podsjećalo da su bivše zatvorenice i da, bez obzira na uniforme i ugovore, ne uživaju ista prava kao ostali vojnici. Jedna od žena sažela je osjećaj riječima da vrlo brzo shvatiš kako za zapovjedništvo "nisi ni bolničarka, ni vojnik, pa čak ni žena“.

Poltarakova je raspoređena u 12. tenkovsku pukovniju Kantemirovske divizije Prve tenkovske armije. Žene su živjele u podzemnom bunkeru sa šest kreveta, pljesnivim jastucima i vojnim telefonom. Same su ga pokušale pretvoriti u koliko-toliko normalan prostor: nabavile su posteljinu, kuhalo za vodu, deke, bojler, pa čak i plišane igračke. S običnim vojnicima, tvrde, uglavnom nisu imale problema. Problemi su počeli s dijelom zapovjednika.

Prema svjedočenju Poltarakove zapovjednik pukovnije Sergej Žitkov, pozivnog znaka Oskol, počeo ju je pozivati u svoj bunker kako bi mu radila medicinsku masažu. U početku se, tvrdila je, na tome i završavalo. Zatim ju je počeo seksualno dodirivati. Kada ga je odbila, Poltarakova tvrdi da je doznala kako ju je drugi časnik navodno prethodno preporučio Žitkovu kao ženu s kojom može imati seksualni odnos. Ono što se potom dogodilo Poltarakova je kasnije opisala vojnom istražitelju. Tvrdi da ju je Žitkov 14. veljače 2025. silovao. Prema njezinu iskazu, nasilje se nastavilo tijekom ožujka. Tvrdila je i da su brojni vojnici znali što se događa te da su je časnici dolazili po nju kada bi je zapovjednik zatražio.

U travnju je, prema njezinoj verziji događaja, uslijedio trenutak nakon kojeg više nije mogla šutjeti. Zapovjednik je navodno telefonom naredio ženama iz bunkera da seksualno "zabavljaju" visokog časnika koji mu je došao u posjet. Poltarakova je doživjela slom i počela vikati. Umjesto nje otišla je druga žena.

Nakon skandala Poltarakova je premještena natrag u medicinski bataljun, ali je prije toga potpisala izjavu da protiv Žitkova nema nikakvih pritužbi. Kasnije je rekla da je to učinila jer se bojala da bi prijava mogla uništiti njezinu mogućnost da dobije nagradu i izbriše zatvorsku kaznu.

Priča se tu nije završila. Poltarakova se vratila na prvu crtu. Dana 6. lipnja 2025. ranjena je u napadu dronom dok je izvlačila ranjenog vojnika. Nakon ozljede glave razvila je epileptičke napadaje, ali se ponovno vratila u službu. Njezini suborci tvrde da je tijekom službe pomogla spasiti više od 300 ljudi.

Istodobno je postajala sve otvorenija u kritikama sustava. Govorila je da se bivšim zatvorenicama uskraćuju odličja, godišnji odmori i druga prava upravo zato što su došle iz kaznenih kolonija.

- Svi smo obespravljeni robovi - poručila je u jednom javnom obraćanju čiji sadržaj prenosi Meduza. Tvrdila je da se tijekom osam mjeseci teškog rada nije mogla izboriti ni za elementarna prava te da ju je vojska zbog njezine zatvorske prošlosti ponižavala više nego sama kaznionica.

U lipnju 2026., nakon novog boravka u vojnoj bolnici, odlučila je prijaviti silovanje vojnom tužiteljstvu i javno progovoriti. Tada je situacija postala još opasnija. Nakon prijave poslali su je ponovno na borbeni zadatak. Odbila je. Tvrdila je da vjeruje kako je šalju na mjesto na kojem će biti ubijena i tako uklonjena kao problematičan svjedok. Početkom srpnja javno je počela govoriti o optužbama protiv časnika i korupciji koju je, kako je tvrdila, vidjela u jedinici. Nekoliko dana poslije rekla je da je spremna i na mogućnost da je "obnule". Ruski vojni izraz "obnuliti" doslovno znači "svesti na nulu" (obrisati), ali je tijekom rata dobio znatno zlokobnije značenje: koristi se za navodno namjerno slanje neposlušnih vojnika u gotovo sigurnu smrt ili njihovu fizičku likvidaciju od vlastitih ljudi.

Od 15. srpnja Poltarakova više nije bila dostupna prijateljima. Prije prekida komunikacije uspjela je javiti da je po nju u bolnicu stigla vojna policija. Verstka je neposredno prije objave istrage utvrdila da je živa i da se nalazi na frontu. Protiv nje je, međutim, otvoren kazneni postupak zbog odbijanja izvršenja zapovijedi.

Poltarakova nije jedina žena koja je progovorila.

Dvadesettrogodišnja Darja Čiruhina, također bivša zatvorenica i bolničarka 370. medicinskog bataljuna, javno je govorila o seksualnim prijetnjama, fizičkom nasilju, mitu i problemima s dobivanjem liječničke pomoći. U jednom snimljenom razgovoru nadređenom se požalila da joj dolazi muškarac koji tvrdi da je brat pripadnika FSB-a i prijeti da će joj baciti granatu u bunker ako ne pristane na seks.

Čiruhina je govorila i o ozbiljnim zdravstvenim problemima. Tvrdila je da je na frontu razvila dijabetes, ali da mjesecima nije mogla dobiti adekvatno liječenje te da su je pritiskom natjerali da potpiše kako ga odbija. Prema njezinim riječima, kada bi u jedinicu dolazili visoki časnici, žene koje su se žalile jednostavno bi sklonili kako ne bi mogle govoriti.

Istodobno je, tvrdi, morala izvlačiti mrtve vojnike. U ruskom vojnom žargonu za poginule se koristi izraz "teret 200" (op,a. postoji čak i film istog naslova iz 2007.). Čiruhina je opisivala kako je, unatoč zdravstvenim problemima, morala prenositi tijela koja su s opremom mogla biti teška i više od stotinu kilograma. I ona je sredinom srpnja prestala komunicirati s javnošću.

U istrazi se pojavljuje još jedan gotovo nevjerojatan aspekt projekta. Nisu svi odnosi između zatvorenika i vojnika bili prisilni. Neke žene na frontu ušle su u dobrovoljne veze, a bilo je i trudnoća. Sugovornice Verstke tvrde da znaju za najmanje tri porodice. Problem je nastao nakon rođenja djece. Prema njihovim tvrdnjama, žene nisu automatski bile puštene iz vojske. Novorođenčad je trebalo poslati s bojišta, a majkama se navodno prijetilo da će beba završiti u domu ako za njih ne pronađu članove obitelji. U najmanje nekoliko slučajeva djeca su na kraju predana rodbini. Majke su nastavile služiti.

Ni istek zatvorske kazne ne znači da mogu kući

Žene su u rat otišle zbog obećanja da će im služba omogućiti povratak na slobodu. Niti jedan od bivših zatvorenika nije rekao da su nekima u međuvremenu istekle čak i njihove prvotne zatvorske kazne, ali s fronta svejedno ne mogu otići. Drugim riječima, žena koja je pristala riskirati život kako bi skratila zatvorsku kaznu može se naći u situaciji u kojoj je datum njezina izlaska iz zatvora već prošao, ali ona i dalje ostaje u vojsci.

Izvor blizak ruskoj zatvorskoj službi tvrdi da je 2025. pokrenut i treći krug regrutacije žena u Irkutskoj oblasti. Napravljeni su popisi i počela je priprema novih kandidatkinja. A onda je, tvrdi, iznenada stigla zapovijed da se sve zaustavi. Projekt je navodno ocijenjen neuspješnim.

I obećanje slobode zbog kojeg su u taj projekt uopće ušle.