Proteklih je dana Hrvatski sabor burno raspravljao o bombastično najavljivanom “Prijedlogu deklaracije Hrvatskog sabora o položaju hrvatskog naroda u BiH”, te ga u konačnici i usvojio, što je u BiH, odnosno u Federaciji BiH doživljeno na uobičajen način: u dijelu Federacije gdje živi većinsko bošnjačko stanovništvo “Prijedlog” je očekivano dočekan kao “miješanje u unutrašnje stvari BiH”, dok je u onom drugom, “hrvatskom”, dočekan s popriličnom dozom skepse i nezainteresiranosti. 

Tražiti, primjerice, što je jedna od točaka famozne deklaracije, prvi put nakon dvadeset i nešto godina, procesuiranje najtežih zločina počinjenih prema Hrvatima u BiH, u najmanju je ruku licemjerno, što nije samo krimen Hrvatskog sabora, nego i bosanskohercegovačkog HDZ-a, koji po tom pitanju za sve godine koliko je bio na vlasti nije napravio apsolutno ništa. Sama rasprava u Hrvatskom saboru potvrdila je onaj dobro poznati stereotip o raznoraznim deklaracijama i povjerenstvima koji su tu isključivo da zamagle jedan problem, odnosno da se sve te deklaracije u pravilu ne donose zbog onih o kojima govore, u ovom slučaju zbog bosanskohercegovačkih Hrvata, nego isključivo zbog onih koji ih donose, a to je HDZ. 

Flota političara Tko ima bolji avion: Kolinda u Challengeru, Vučić u Legacyju

Međutim, ni oporba se ne ponaša drugačije od HDZ-a i njegovih satelita. Trebalo je poslušati samo djelić cjelodnevne raspravu u Saboru kako bi se shvatilo da je zapravo famozni “Prijedlog deklaracije” samo još jedan od jalovih i živopisnih unutarhrvatskih političkih obračuna, što bi se moglo reći i za dosadašnju “brigu” o bosanskohercegovačkim Hrvatima. Pogotovo je bilo zanimljivo izlaganje Ivana Pernara, potkovano historiografskim podacima s Wikipedije, koji je za nezavidan položaj Hrvata u BiH optužio ni manje ni više nego rimske pape i Crkvu, jer su iz “političkih razloga” prepustili Carigrad, odnosno Konstantinopol Osmanlijama, da bi se potom vratio stoljeće i pol unatrag, u period takozvanog Avignonskog papinstva, najpoznatijeg raskola unutar Katoličke crkve, čime je, je li, predočio njezinu “dokazanu” licemjernost. 

Odatle se Pernar prebacio u današnje vrijeme te udario po HDZ-u i Draganu Čoviću pa završio na izlaznim vratima Sabora koje mu je pokazao Milijan Brkić nakon što mu je isključio mikrofon. To je otprilike najbolji pokazatelj odnosa hrvatske oporbe prema položaju Hrvata u BiH, bez obzira na motiv Ivana Pernara koji je, izgleda, samo marljivo “odrađivao” skupocjeni sat koji je nedavno dobio na poklon od katarskog emira. Uoči najavljene rasprave u Hrvatskom saboru, “Prijedlog deklaracije” je dobio i svoju međunarodnu dimenziju. 

Bez dlake 'Narodnjaci su najčešći ambasadori naroda Juge'

Naime, iz svojih rupa su nakratko izvirila i oglasila se svojim priopćenjem trojica bivših visokih predstavnika u BiH: Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling. Oni su u pismu šefici europske diplomacije i ministrima vanjskih poslova EU-a ocijenili kako je nedopustivo da Hrvatska osporava izbor Željka Komšića za hrvatskog člana predsjedništva BiH te optužili Hrvatsku za miješanje u unutarnje stvari BiH. Hrvatsko ministarstvo vanjskih i europskih poslova je prilično oštro reagiralo na ovo priopćenje, optužujući upravo visoke predstavnike, uključujući i potpisnike ovoga pisma, djelomičnim krivcima za nezavidan položaj Hrvata u BiH. 

Međutim, Miroslav Lajčak, ministar vanjskih poslova Slovačke i jedan od bivših visokih predstavnika u BiH, misli drugačije: “Mislim da je taj izbor u skladu sa slovom, ali ne i s duhom Daytonskog ustava, jer je činjenica da je on izabran glasovima nehrvatskog stanovništva i rezultat toga da Hrvati u BiH ne osjećaju da imaju svojega predsjednika ili člana predsjedništva”. Na upit novinara da prokomentira pismo trojice bivših visokih predstavnika, Lajčak je izjavio kako takav način djelovanja samo pogoršava postojeću situaciju. “Mislim da je na štetu Hrvata koji žive u BiH da se njihovo pitanje politizira i koristi za bilo kakve prepirke. Mislim da svi trebamo raditi da se oni osjećaju ravnopravno, da osjećaju da imaju svoju političku predstavljenost i da nemaju tih problema koje očito imaju. Mislim da trebamo na taj način raditi jer ovakav način komunikacije samo pogoršava situaciju.” Isto ovo, u određenoj mjeri, vrijedi i za najnoviji “Prijedlog deklaracije o položaju Hrvata u BiH”. Zbog svojih stavova je Lajčak promptno od strane Ive Komšića, koji očito puca na unosno savjetničko mjesto kod svojega prezimenjaka, optužen za korupciju iz vremena dok je još bio visoki predstavnik, na što je oštro reagiralo veleposlanstvo Slovačke u BiH. 

Bure baruta I 'liberalni' Zagreb okrenuo je leđa pulenima u BiH

U obranu Željka Komšića i trojice notornih bivših visokih predstavnika, glavnih kreatora ovakve BiH, koji su je svojim djelovanjem doveli na rub ponora, u Hrvatskoj je jedini stao zagrebački umirovljenik Stipe Mesić. Njegova reakcija se po infantilnosti ne razlikuje mnogo od “historiografskih” lamentacija Ivana Pernara, jer se radi o dvojici besprizornih populista koji mijenjaju svoje stavove po dinamici kojom je svojedobno Zlatan Ibrahimović mijenjao klubove, ali ni po “motivaciji”, pretpostavljam. Mesićevo reagiranje je, naravno, u Sarajevu dočekano euforično. Sad jedno pitanje za sarajevske “građane”: “Po kojoj se to logici dopušta ‘miješati u unutarnje stvari BiH’ opskurnim likovima, poput Stjepana Mesića, Ivana Pernara ili Ive Banca, a ne dopušta, primjerice, Andreju Plenkoviću?”.

Tjedan dana uoči zasjedanja Hrvatskog sabora, u Sarajevu je zasjedao Upravni odbor Vijeća za provedbu mira (PIC) koji uglavnom čine bosanskohercegovački veleposlanici nekih od najvažnijih svjetskih država, kako bi razmotrili trenutačnu političku pat-poziciju u Federaciji BiH, s kojom ih je upoznao aktualni visoki predstavnik, notorni Valentin Inzko. Motivacija Valentina Inzka se također ne razlikuje od one Ivana Pernara, o čemu najbolje govori podatak da je odbio, na zahtjev Željane Zovko, zastupnice u Parlamentu EU, dati podatke o financiranju OHR-a, što se ranijih godina redovito činilo, kad je jedan od važnijih financijera misije OHR-a u BiH bila Saudijska Arabija. Razlika između Pernara i Inzka je jedino u tome što Inzko svaki mjesec dobije na ime plaće mnogo veći iznos od cijene Pernarova sata. 

Iako se činilo kako je ovaj opskurni birokrat već davno dodirnuo dno, on je to na ovoj sjednici demantirao, pokazujući svu raskoš svojeg moralnog tupila, kad je uz već poslovično zalaganje za izborni inženjering, favorizirajući popis stanovništava iz 1991., čime se “građanima” omogućuje nastavak fingiranja lažne multietničnosti, također izjavio: “Mislim da bi trebalo biti manje frustracija na hrvatskoj strani i možda bi trebalo napraviti neki katalog što to sve u BiH imaju Hrvati kad je riječ o funkcijama na svim nivoima vlasti”. “Katalogizacija” cijelih naroda kroz povijest, ljudskoj civilizaciji ostavila je u naslijeđe Kristalnu noć i slične manifestacije bezumlja, pa nije jasno zagovara li Valentin Inzko nešto slično i u BiH. 

Mesićev mesar Kako je propao Mesićev tajkun i kralj mesa

Ravnodušnost kojom su nazočni veleposlanici popratili ovu fašistoidnu izjavu Valentina Inzka ne govori toliko o stanju u BiH, koliko o svijetu u kojem danas živimo. Sljedeći dan su neki hercegovački portali, apsolutno s pravom, rekao bih, popratili ovu Inzkovu “katalogizaciju” različitim fotomontažama: Inzko s hitlerovskim brčićima, te Inzka čiji se lik pretapa u onaj Hitlerov. Od reakcija političkih stranaka s takozvanim hrvatskim predznakom vrijedi izdvojiti jedino onu Hrvatske republikanske stranke (HRS), minorne stranke koja djeluje isključivo na prostoru Hercegovine, gdje ima i parlamentarni status, koja je u svojem reagiranju pogodila “u sridu”, za razliku od neuvjerljivog i gotovo nezainteresiranog HDZ-a. 

HRS se u svojoj reakciji pozvao na riječi pisca, humanista i dobitnika Nobelove nagrade za mir Elieja Wiesela, koji je preživio Holokaust i napisao o tome potresna romaneskna svjedočanstva: “Staviti nekoga u kategoriju, broj, to je ultimativna forma stavljanja nekoga u okove. Znači da taj netko može raspolagati i kretati se samo unutar točno određenih granica. Ograničava mu se sloboda unutar okvira u koje ga zatvara jači, brojniji, naoružaniji. Ako iskaže volju za kretanjem izvan tih granica, snosi posljedice po svoj život”. Elie Wiesel je ovim riječima pokušao opisati genezu zla koje se rađalo u nacističkoj Njemačkoj 30-ih godina prošlog stoljeća, što je kulminiralo Holokaustom desetak godina potom, odnosno pokazati koliko je kratak put od raznoraznih “katalogizacija” do bodljikave žice.