“Nikad nisam gledao Hamleta u kazalištu”, priznaje Woody Allen, čovjek koji izgleda kao biće koje ne izlazi iz kazališta, vidio je sve klasike i pročitao sve knjige. Ali nije tako.

“Nikad nisam pročitao ‘Uliksa’, ‘Don Quijotea’. Ništa od Virginije Woolf, E. M. Forstera, D. H. Lawrencea. Ništa ni od sestara Bronte niti od Dickensa. S druge strane, jedan sam od rijetkih u svojoj generaciji koji je pročitao roman Josepha Goebbelsa. Da, Goebbels, onaj šepavi čepić koji je bio vođa Hitlerove propagande, oprobao se u pisanju pa je tako nastao roman ‘Michael’. Zar vam se ne čini da se u glavnom liku odražava sav očaj nervoznog ljubavnika u želji da mu djevojka uzvrati osjećanja?”

Allen ide i dalje s priznanjima - nikad nije vidio Chaplinov “Cirkus”, Fordovu “Zelenu dolinu”, “Orkanske visove” i masu toga. “A ljudi misle da sam intelektualac jer nosim debele naočale.”

Ars longa, vita brevis. Tko će sve pročitati? A još teže od toga - razumjeti? Ja sam, recimo, potrošio cijeli jedan godišnji odmor na čitanje “Uliksa”. I nisam ništa razumio. Vjerujem da ni sad ne bi bilo ništa bolje. To je jednostavno teška, preteška knjiga, pa je moguće da su njenoj promulgaciji pridonijeli ljudi koji nisu, poput Allena, bili iskreni, pa priznali da je nisu pročitali, ili poput mene da su je pročitali, ali ne i razumjeli. “Au, pa to je genijalna stvar”, čujemo ih kako govore. “Tok misli. Briljantno.” S “Faustom”, najcjenjenijim djelom njemačke književnosti, stvar stoji bolje - tekst je razumljiv, likovi jasni, poetika i filozofija moćne, ali njen će je opseg (676 stranica je zadnji hrvatski prijevod) teško učiniti privlačnom TikTok generaciji. Nikola Tesla je “Fausta” znao napamet, i to na njemačkom. Kao filozofična djela kotiraju i Njegoševa “Luča mikrokozma” i “Gorski vijenac” - koje pak nikad nisam ni čitao, premda sam rođen davno prije TikToka i obožavam knjigu. Možda još stignem.

A što me privuklo čitanju? Čarobni Jules Verne. Nemoguće je pročitati “Put u središte zemlje”, “Tajanstveni otok” ili “20 tisuća milja pod morem” i ostati imun na knjige. Potom Karl May, Emilio Salgari, Jack London, genijalna Mary Shelley - to su knjige velikih avantura, snažnih emocija, borbe moćnih sila, ukratko život opisan na način prihvatljiv djeci.

“Najbolja rješenja su uvijek i najjednostavnija, samo je do njih najteže doći”, pisao je Klausewitz. Naše bi kurikulume trebalo oblikovati prema takvim uzorima. Dajte djetetu prerano Krležu ili “Uliksa” i odbit ćete ga od čitanja. Nečitanje je inače pošast današnje mladeži.

“Knjiga je zlo”, govorio je jedan poznati urednik portala. Mobiteli su prognali papir u drugu ligu. Novi formati društvenih mreža ubijaju koncentraciju. A nema ničeg jačeg od knjige - koliko god vam šansi davao internet, koji štedi i vrijeme, polazište je, ipak, stara dobra knjiga.

Ona je i najtrajniji medij. Filmska vrpca trune, VHS ima ograničeni vijek, DVD-i također, ali knjige su vječne. Osim toga, za čitanje opsežnijeg djela treba vam i ustrajnost. Ne može lijenčina pročitati “Karamazove”, “Idiota” ili “Jadnike”, koje sam, s radošću, ponovno čitao lani. Možda ne po zadnji put.

Život je kratak, stjecanje umijeća dugotrajno. Valjda ću u odsječku vremena koji mi još preostaje stići pročitati knjige koje nisam ili jesam pročitao, ali bih htio opet. Ostatak djela najvećeg pisca, Shakespearea, čijega “Richarda Drugog” obožavam (na našim ga scenama nije bilo od 1980.!?), Zweiga, Dickensa, Henryja Jamesa, Andrića, Krležu, Kiša, Ćopića, Čehova, Aristotela, Nietzschea... i suvremenike. Tiktokeri ne znaju čega su prikraćeni. Mudriji kurikulumi pomogli bi im da shvate.