Bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy završio je svoju 38-godišnju političku karijeru po mnogima ponižavajućim unutarstranačkim izborima francuskih Republikanaca za njihovog kandidata na francuskim predsjedničkim izborima u travnju ove godine. Koliko god su rezultati izbora bili iznenađujući i koliko god Sarkozy u karijeri imao i nekih iznimnih uspjeha, opći dojam je da mu doista nije bilo potrebno riskirati kraj političke karijere poput ispuhanog balona. Isto tako se, međutim, nameće dojam da francuski konzervativac koji je imao velikih problema s egom, možda i s idejama veličine, naprosto nije mogao protiv sebe. Mnogi od članova stranke nisu žalili čekanja i sat i pol vremena u redu kako bi glasali te hladne, vjetrovite i kišne nedjelje, a rezultati su bili François Fillon 44 posto, Alain Juppé 28 posto, Sarkozy 21 posto.

Uz pretpostavku da u drugom krugu izbora neće biti iznenađenja, to bi trebalo značiti da će u travnju na megdan desničarskoj zvijezdi u usponu Marine Le Pen, koja se polako grozi čak i opstanku EU-a, kao kandidat s desnog centra izaći Fillon. I to kao favorit nasuprot Le Pen, jer se na Socijalističku stranku ozbiljno niti ne računa uz katastrofalan rejting aktualnog predsjednika Françoisa Hollandea. No, tko uopće kaže da će socijalisti ići s Hollandeom? Što se konzervativne Francuske tiče, izbor Fillona bio bi donekle omekšavanje antiimigrantske, mnogi će reći i antiislamske, možda čak u tragovima i rasističke retorike Nicolasa Sarkozyja. Nije baš neki kompliment ni Sarkozyju ni medijima, no mediji su ga najviše upamtili po stvarima poput trećeg braka s Carlom Bruni, po tome što su ga modni časopisi birali nekad kao jednog od najbolje, nekad kao jednog od najgore odjevenih poznatih osoba i sličnim trivijalnostima.

Jezičavog Parižanina su još od mladosti i konzervativci i socijalisti cijenili kao iznimno vještog govornika. Na velikoj nacionalnoj pozornici prvi put je zablistao 1993., kada je kao 38-godišnji gradonačelnik paripškog predgrađa Neuilly-sur-Seine osobnim angažmanom okončao užasnu talačku krizu u lokalnoj školi. Kao ministar unutarnjih poslova 2005. se suočio s žestokim neredima u Parizu, točnije u siromašnim, socijalno isključenim predgrađima pretežno naseljenim imigrantima. Legalnim, naravno. Sarkozyjev odgovor je bio "nulta stopa tolerancije" na kriminal, što je ulice pretvorilo u bojno polje i zbog čega su ga mnogi visoki politički krugovi u EU kritizirali kao onoga tko požar gasi benzinom.

Na predsjedničkim izborima 2007. socijalistička kandidatkinja Ségolène Royal optuživala ga je da je "kandidat za brutalnost" i da će Francusku odvesti u mračne godine siromaštva i nasilja. No, on je izbore ipak dobio, isposlovao je spektakularno puštanje Ingrid Netancourt iz zatočeništva FARC-a u Kolumbiji, čak i bugarski medicinskih sestara iz zatvora u Libiji u režimu Muamara Gadafija. Bila je 2007., te je tada s Gadafijem potpisao sporazume o zdravstvu, sigurnosti i imigraciji. Čak ga je ugostio u Parizu, no to mu je donijelo brojne osude za paktiranje s duboko nedemokratskim režimom. Sve to Sarkozyju nije ni najmanje smetalo da 2011. bude među prvima koji će predstavnicima libijskih pobunjenika obećati "zonu zabrane leta" u Libiji u trenutku kad je tamo izbio građanski rat. Nedugo nakon toga u Francuskoj su ga mediji optužili da je Gadafi sa 50 milijuna eura financirao Sarkozyjevu predsjedničku kampanju 2007. Prvo ga je za to optužio Gadafijev sin Saif-al-Islam Gaddafi.

Potom i bivši libijski premijer Bagdad Mahmudi. A onda su slijedili francuski mediji, što je kulminiralo istragom koja je pokrenuta 2013. U takvoj atmosferi, uz Francuze nezadovoljne standardom, tisuće i tisuće imigranata koji su pohrlili u Francusku uglavnom zapravo preko Libije uništene vojnom intervencijom u kojoj je Francuska zbog Sarkozyja prednjačila, on je predsjedničke izbore 2012. izgubio od Hollandea. To je bio i trenutak kad je prvi put rekao da se povlači iz politike. No, izdržao je samo dvije godine. Kandidirao se za predsjednika stranke i pobijedio. Ipak, s ovim sad porazom, jasno je da je Sarkozy politička prošlost. Francuska javnost ga pamti po tome što je kao političar često pokazivao kompleks zbog visine od 165 cm. Svojedobno je izjavio da ga je "ovakvim kakav je danas oblikovalo maltretiranje u djetinjstvu zbog siromaštva i niskog rasta". Fotoreporteri su ga jednom prilikom čak uhvatili kako se propinje na prste na jednoj zajedničkoj fotografiji s kolegama iz EU-a.

Drugom prilikom je kao predsjednik ostao neslavan kad mu je prolaznik odbio prihvatiti rukovanje koje mu je Sarkozy ponudio, da bi ga, iako predsjednik, ispratio riječima: "Onda idi bijedna šupčino!" U zaštiti svog političkog lika išao je do ruba uvođenja cenzure u nekim medijima, bezuspješno je tužio proizvođača voodoo lutaka s njegovim likom. 2009. se dozlaboga osramotio kad je na svoj Facebook profil zalijepio fotografiju koja je pokazivala njega kod Berlinskog zida u doba rušenja. Da bi ispalo da je riječ o krivotvorini, zbog koje su ga još jako dugo zafrkavali fotošopiranjem njegovog lika u raznim davnim povijesnim trenucima kao "Sarkozy je bio ovdje".