Podnoseći ostavku na mjesto predsjednice Vijeća za elektroničke medije, nakon dvomjesečnih pritisaka koje je usporedila s “terorizmom”, Mirjana Rakić je poručila da su “ostali sami”. 

“Kao Pale sam na svijetu”, kaže ona, “nitko živ nije reagirao”. 

Nakon prijetnji iz Domoljubne koalicije da će odbiti predloženu kurikularnu reformu, njezin autor Boris Jokić već danima obilazi medije i poput usamljenog jahača, sam i bez ičije podrške, apelira da se reforma školstva ipak provede. 

U Hrvatskom saboru Nenad Stazić mjesecima vodi svoj “one man show” protiv HDZ-ovaca na svim zadanim temama: od kulture i ustaša, preko tajnih službi pa do državnog proračuna. 

Tomislav Karamarko nema konkurenciju na izborima u HDZ-u. A mostovac Vlaho Orepić sve to zaokružuje tvrdnjom kako je Most zapravo jedina brana samovolji Karamarka i HDZ-a.

Vrijedi se stoga po tko zna koji put zapitati kakva je to zemlja u kojoj praktički nema oporbe? Ili još gore, kakva je to zemlja u kojoj se jedina opozicija nalazi u samoj vlasti? 

SDP se u ovom trenutku bavi samim sobom, a Zoran Milanović više vodi računa o zadržavanju vlasti u stranci, nego o kontroliranju, pritiskanju, pa možda čak i rušenju vlasti u državi. 

Štoviše, nedavno je poručio, anonimno naravno, kako SDP neće inzistirati na rušenju Zlatka Hasanbegovića jer da on na ovaj način dovoljno kompromitira Vladu. 

Što gore, to bolje, vjekovni je Milanovićev moto. Nije to ništa novo ni iznenađujuće. U ovoj kilavoj i krezuboj demokraciji nemoguće je očekivati od oporbe da bude bolja nego što jest. 

Kad je na vlasti HDZ, uglavnom radi što hoće, više se plašeći packi Washingtona i Bruxellesa – i danas Mosta - nego Iblerova trga. Kad padne u oporbu, HDZ u pravilu rovari do granica državnog udara. 

A SDP u oporbi čeka da se HDZ samouništi. Ne čudi stoga što se Rakić osjeća usamljeno pred “streljačkim vodom”, što Jokić vlastoručno brani reformu školstva, što Milijan Brkić, Hasanbegović i Karamarkovi koalicijski pravaši javno prijete manjinama, medijima i kritičarima, a da SDP kao najveća oporbena stranka na sve to postojano šuti. 

I zlurado čeka da se Most i HDZ međusobno pohvataju za grkljane, da se obračunaju Karamarko i Orešković, te da se ova koalicija uruši sama od sebe. I vlast opet padne Milanoviću u krilo. 

SDP ne bi, naravno, mogao sam srušiti Vladu, ali morao bi makar obavljati svoju funkciju. Ne samo prozivati i pritiskati vlast, nego i davati političku podršku ljudima poput Jokića ili Rakić da se ne osjećaju usamljeno u obračunu s politikantskim pritiscima. 

Ovako, Most prisvaja titulu “vladajuće oporbe”, a Tihomir Orešković se kandidira za vođu oporbe.