Bolan i pomalo neočekivan poraz Zorana Milanovića i njegove Narodne koalicije koji sam, uzgred, i predviđao u jednoj od predizbornih kolumni, unatoč anketama koje su im davale određenu prednost pred umivenim Plenkovićevim HDZ-om, možda je dobra stvar za hrvatsku političku scenu. 

Partiokracija na hrvatski način došla je do svojega logičnog kraja, a nekakva velika koalicija koja se zazivala ne bi ništa promijenila u jednoj višegodišnjoj pat-poziciji. 

Najvjerojatnije kako Plenković neće nastaviti s Karamarkovom “kulturnom revolucijom” koja je hrvatsko društvo vratila desetljeća unatrag, iako je kultura u predizbornom rašomonu bila 13. prase, bez obzira na Hasanbegovićevu ideološku čeličnu metlu kojom je pomeo sve što je stigao. 

Ono što je Milanović po tom pitanju napravio bilo je mizerno, svelo se na neobveznu kavu na zagrebačkoj špici s Marinom Blaževićem nakon što ga je Hasanbegović odbio potvrditi kao intendanta riječkoga HNK, što je zasigurno jedan od razloga Milanovićeva poraza i masovne apstinencije glasača sklonih SDP-u. 

Ključno je pitanje što dalje? Hoće li se za mjesto predsjednika SDP-a kandidirati netko od Milanovićevih intimusa, kao što se to kalkulira u medijima ovih dana? 

U igri su, po nekima, zasad Ranko Ostojić i Mirando Mrsić, dok je Siniša Hajdaš Dončić demantirao svoju navodnu kandidaturu. 

U nekakvim predviđanjima nije se loše osvrnuti oko sebe jer je sličan model već viđen u Bosni i Hercegovini, gdje je Zlatko Lagumdžija, poput Milanovića u Hrvatskoj, iz bosanskohercegovačkog SDP-a “pomeo” stare kadrove i pretvorio stranku u “društvo jednog lica” te na posljednjim izborima pretrpio izborni debakl.

Lagumdžija je, doduše, za razliku od Milanovića svoj SDP pretvorio u rigidnu nacionalističku stranku, svjesno se povlačeći s prostora na kojima većinski žive Hrvati, iako je SDP u određenim periodima tamo odlično stajao.

Prije nešto više od deset godina Lagumdžijin SDP imao je svoje vijećnike u Općinskim vijećima Gruda, Ljubuškog, Čapljine...

Isti je slučaj i s Republikom Srpskom. Jedno od predizbornih obećanja Zlatka Lagumdžije od prije desetak godina bilo je ono “kako će od Federacije BiH napraviti Zapadnu Njemačku” te na taj način “ugušiti” Republiku Srpsku. 

Došavši na vlast “odlično” je započeo: u tandemu s Miloradom Dodikom izgradio je između Republike Srpske i Federacije BiH zid trajniji od onog berlinskog, Hrvate pretvorio u obespravljenu manjinu i tu zastao. 

S druge strane, Milanovićev korektan i odgovoran odnos prema manjinama je sigurno najsvjetlija strana njegova mandata.

Nakon debakla na izborima, Lagumdžija je dao ostavku i na mjesto predsjednika SDP-a instalirao poslušnog, bezbojnog i korumpiranog Nermina Nikšića, kojega je prije toga doveo iz Konjica i postavio na mjesto premijera najgore vlade u poratnoj BiH, takozvane “Platformaške vlade”, te i dalje iz duboke sjene povlači konce u stranci. 

Ovo je najvažnije pitanje pred kojim stoji hrvatski SDP i o kojem ovisi budućnost stranke. Hoće li se Milanović povesti za Lagumdžijinim primjerom? 

To nije isključeno jer su sličnosti između hrvatskog i bosanskohercegovačkog SDP-a, vidjeli smo, brojne, iako je to u Hrvatskoj mnogo teže izvedivo. 

Treba se prisjetiti neuspjelog “stranačkog udara” povratnika Ive Sanadera na HDZ Jadranke Kosor. 

To opet ne mora nužno biti loše, osim za SDP, jer će to otvoriti prostor za alternativu, dok će SDP u tom slučaju vrtoglavo padati, a HDZ ostati bez omiljene igračke koja im je služila kao izlika za sve. 

Ipak, ono što se definitivno zna, ovo je kraj jedne ere u SDP-u, ali i na političkoj sceni Hrvatske. Jedan model je izgleda potrošen i dotrajao te sve više hrvatskih glasača uviđa kako je došao do kraja.

Milanović je za svojega mandata devastirao ljevicu, a njegov SDP je tu ulogu “glumio” samo za potrebe desnice, odnosno HDZ-a i onih koji su im dvadeset i nešto godina podanički držali svijeću, uključujući tu i Katoličku crkvu, stvarajući na taj način iluziju bipolarnog društva koje se po potrebi, odnosno u predizborno vrijeme, vrlo lako antagoniziralo.

U tim vestern sižeima SDP je igrao ulogu “komunjara”. U tako nametnutim odnosima, u kojima je kamilica od socijaldemokracije glumila ljevicu, Radnička fronta bila je, valjda, mračna, poluilegalna organizacija, nekakav hrvatski Baader Meinhoff. 

Jedine paradigme na kojima je Milanovićev SDP čvrsto inzistirao su neoliberalizam, bilo je perioda kad je Milanović bio veći neoliberal od Miltona Friedmana, onda, na primjer, kad je gurao zakon o outsourcingu i koketiranje s nacionalizmom. 

Ne može se reći za Milanovića kako je nacionalist, ta lutanja bila su isključivo pragmatična, u cilju predizbornih ulijetanja na HDZ-ov teren, od kojih nije imao nikakve koristi, osim osipanja vlastitog biračkog tijela. 

Od 2007. godine pa do posljednjih izbora, SDP je usput posijao gotovo pola milijuna glasača, s gotovo 1,100.000 glasača spao je na 635.000. 

Na taj način ih je pasivizirao, jer se u međuvremenu nije uspjela etablirati nijedna stranka koja bi bila alternativa SDP-u na lijevom političkom spektru. 

Milanović je na taj način gotovo cijelo desetljeće marljivo rezao granu na kojoj sjedi, koja je pukla u srazu s nikad slabijim HDZ-ovim brodom koji je Karamarko prethodno svojski izbušio, a Plenković na brzinu pokrpao. 

Fotografiranje s kartonskim Tuđmanom i Titom u izbornu nedjelju, nakon što je obavio glasovanje, bio je posljednji Milanovićev (pred)izborni kec iz rukava, čime je na neki način narušio izbornu šutnju, ali na vlastitu štetu. 

Ta fotografija ostat će kao simbol svih njegovih lutanja od nemila do nedraga, od Tita do Tuđmana.

Može li se donekle korigirati izborni sustav u Hrvatskoj kako bi se na neki način izišlo iz jednog podijeljenog i obesmišljenog društva? 

U tom pogledu najčešće se spominjalo preferencijalno glasovanje koje donekle sužava svemoć stranačkih vođa.

Međutim, na ovim izborima ono je pokazalo i lošiju stranu. Preferencijalno glasovanje je primjerice održalo u sedlu cijeli niz Karamarkovih pulena koji su se s nižih mjesta na izbornim listama preferencijalnim glasovima dočepali Sabora.

Znači ni to nije idealno rješenje, jer su dvije ključne hrvatske stranke kadrovski devastirane do razine besramnog klijentelizma.

Preferencijalno glasovanje, ipak, traži odgovorne i osviještene birače što je razina do koje se ovdašnje glasačko tijelo neće dovinuti godinama. Ne samo u Hrvatskoj. 

SDP i HDZ isključivo su se bavili svojim političkim rivalima, zanemarujući vlastitu stranku, ostavljajući na taj način pustoš u njima, i to po onom Tanovićevu principu “sranja u Ruandi”. 

U Andrićevoj “Travničkoj hronici” postoji scena u kojoj telal hoda travničkim ulicama i govori svjetini o turskoj pobjedi u nekoj pograničnoj čarci prema Crnoj Gori te spominje broj ubijenih Crnogoraca. 

Na nečiji upit o broju poginulih na “našoj” strani, telal im ljutito odgovara neka to pitaju telala na Cetinju. Na ovom principu, otprilike, odvijao se politički život u Hrvatskoj posljednjih godina. 

Telali iz SDP-a trubili su o “sranjima u HDZ-u”, a HDZ-ovi o onima u SDP-u, čime su na neki način izjednačeni megalomanski Sanaderovi ili Vidoševićevi “pothvati” s kokošarenjima Milanovićih pulena, što je dovodilo do stalnih konfrontacija i onih iritantnih vađenja vladajućih koji su za sve svoje pogreške i nesposobnost optuživali svoje prethodnike.

HDZ i SDP u principu su sebe predstavljali kao “manje od dva zla” pljujući po rivalima i na taj način zaustavljali bilo kakva propitivanja o društvu, odnosno o položaju Hrvatske u svijetu koji se iz dana u dan mijenja, baratajući zastarjelim i anakroničnim paradigmama. 

Na kraju su i jedni i drugi, na primjer, trubili o “Tuđmanovu političkom naslijeđu”, što je samo jedan u nizu Milanovićevih uleta na HDZ-ov teren. Hoće li Milanovićev odlazak resetirati ovaj model? 

Tim prije što Andrej Plenković zasad ne prihvaća nametnuta pravila igre, čime je u predizbornoj kampanji nadmudrio Milanovića koji se u jednom periodu, u nedostatku suparnika, počeo svađati sam sa sobom, odnosno s vlastitim projekcijama Andreja Plenkovića, vidjevši u njemu valjda neprežaljenog Tomislava Karamarka.

Cijelu Milanovićevu karijeru možemo sažeti stihovima iz jedne pjesme Zabranjenog pušenja: “Ko igra za raju (sve one ministre i najbliže suradnike koje je izvlačio iz malog prsta, op.a.) i zanemaruje taktiku, završit će karijeru u nižerazrednom Vratniku”.

To se upravo i dogodilo, a usput je i “Prva hrvatska politička liga” svedena na trećerazrednu kloaku najviše zahvaljujući upravo Milanovićevu valjanju u tuđem blatu, umjesto da je otvorio nesmiljenu frontu prema njemu.