Nekad su bili bliski politički saveznici, a danas su ogorčeni neprijatelji. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan optužio je Fethullaha Gülena, islamističkog propovjednika koji je još 1999. emigrirao u SAD, kako stoji iza nedavnog neuspjelog vojnog puča kojim je skupina generala htjela srušiti njegovu vlast. Zatražio je od američke administracije njegovo izručenje, baš kao i prije tri godine kad su se ulicama većih turskih gradova valjali prosvjednici koji su zahtijevali njegovu ostavku nakon otkrića o golemim razmjerima korupcije u koju su bili uključena trojica njegovih ministara, pa i njegov sin. Ni ovaj put Washington neće udovoljiti Erdoganovim željama.

Gülen je te optužbe nazvao "vrlo neodgovornima" načelno osuđujući "bilo kakvu vojnu intervenciju u turskoj unutarnjoj politici" te ponovivši pritom svoju predanost "miru i demokraciji". Teško bi bilo za povjerovati da Gulen, koji se svojedobno s Erdoganom borio protiv sekularista u turskoj politici, danas daje potporu puču koji su namjeravali izvesti vojni krugovi kojima je ideja vodilja, kako su to sami rekli, bila – borba za svjetovniju tursku državnu nego što je sad. Iako, doduše, nije nepoznato u povijesti kako zajednički protivnik zna ujediniti i inače postupno različite političke aktere. No ovaj pokušaj udara, oko kojeg se vuku i teorije da ga je možda sam Erdogan dopustio, turski predsjednik je iskoristio da bi odmah napravio čistku ne samo u vojsci i policiji, što je bilo za očekivati, nego još više u pravosuđu.

Istu noć nakon propalog puča smijenjeno je oko 3000 turskih sudaca. Zapadni promatrači su ustvrdili kako je vlast, po svemu sudeći, već ranije napravila popise nepoćudnih te da je Erdogan iskoristio ovu izvanrednu situaciju da ih makne, kad već to nije uspio kroz legalne strukture. A smijenio ih je pod optužbom da su oni pristaše Gülenova pokreta Hizmet koji su se, kako je objašnjeno, infiltirali u pravosuđe, ali i u druge dijelove državnog aparata kako bi radili na rušenju Erdogana. Istini za volju, za razliku od turskog predsjednika koji sa svojom Strankom pravde i razvoja (AKP) ide na izbore i u zadnjih nekoliko ciklusa osvaja vlast, Gulenov pokret nema vlastitu stranku.

Oslanja se na pojedince i skupine koje djeluju u pomalo tajnim društvima preko kojih pokušavaju zauzeti što više pozicije u zemlji. Gülenova moć proizlazi iz vjerskih škola koje funkcioniraju kao vikend tečajevi, a pohađaju ih i srednjoškolci i studenti. Na taj način nastoji stvoriti novu tursku elitu. Za razliku od Erdogana koji je turski nacionalist, pa i panislamist, Gulena zanima samo turska država, a propagira stroga moralna stajališta, zbog čega njegovo učenje neki nazivaju kultom, pa i islamskom verzijom kalvinizma. Zbog potonjeg je dobio potporu i među turskim liberalima, sekularistima, kojima je Erdoganovo samovlašće i puzajući islamizam koji postupno nadire u sve pore društva te ograničavanje demokratskih sloboda postalo neprihvatljivo.

Zato su prešutno stali uz njega, posebice u vrijeme velikih prosvjeda zbog korupcije u vlasti prije tri godine, iako su bili svjesni da zapravo podržavaju jednu islamističku frakciju u borbi protiv one druge. Razlaz između njega i Erdogana, koji je došao na vlast davne 2002. (i od tada je ekonomski značajno podigao zemlju), dogodio se nakon što su zajedničkim snagama porazili sekulariste. Još 2010. sukobili su se oko nadzora nad turskom obavještajnom službom. Potom je na red došlo pravosuđe, odnosno kadrovi u tužiteljstvu koji su prisilili Erdoganove dužnosnike da se pojave na sudu. Ovaj je to shvatio kao udar na njegovu vlast, optužio je Gülena za stvaranje "paralelnih struktura" te je nakon više međusobnih verbalnih sukoba preko medija odlučio prijeći u otvoreni rat.

U znak odmazde 2013. donio je odluku o zatvaranju Gülenovih škola koje su njegovu pokretu bile izvor prihoda, a brojnim njegovim sljedbenicima mjesto zapošljavanja. Nekoliko dana kasnije u Istanbulu je odjeknula "prava bomba". Državni tužitelj, za kojega se pretpostavljalo da je Gülenov sljedbenik, izišao je s podacima o golemim razmjerima korupcije u krugu oko Erdogana. Nekoliko njegovih ministara bilo je optuženo za pronevjere milijune dolara, a među osumnjičenima spominjao se i njegov sin. Neki su govorili i o Erdoganovoj ostavci. Uslijedili su žestoki prosvjedi na ulicama protiv turskog čelnika i načina njegove vladavine. Erdogan ih je potjerao s ulica vodenim topovima i policijskom represijom.

Gülen je tada Wall Street Journalu poručio kako je "turski narod uzrujan jer je u posljednje dvije godine demokratski napredak promijenio smjer". Dodatni jaz koji je između njih produbljen je u vrijeme slanja turske flotile za pomoć Palestincima u Gazi kad se dogodio incident s izraelskim vojnicima. Na tom sukobu, u kojem je stradala nekolicina turskih humanitaraca, Erdogan se čvrstim stavom prema Izraelu tada, u vrijeme Arapskog proljeća, želio nametnuti kao lider svih muslimana svijeta. Gülen, koji i inače zagovara dobre odnose sa Židovima, tome se usprotivio smatrajući kako se slanje te pomoći Palestincima nije smjelo događati bez prethodnog odobrenja izraelskih vlasti.

Nakon toga su ga turski mediji skloni Erdoganu počeli prikazivati kao cionista, optuživali su ga za veze sa CIA-om, američkom obavještajnom agencijom. Gülen, danas 75-godišnjak, podrijetlom je iz Anadolije. Nije završio visoke vjerske škole, bio je seoski imam, isticao se propovijedima kojima je okupljao sljedbenike. Zagovornik je verzije islama koja se temelji na učenju sunitskog učenjaka Saida Nursija. Iako ga smatraju konzervativcem (za turske prilike), zagovara međuvjerski dijalog, a u državnim pitanjima zastupa višestranačku demokraciju i tržišnu ekonomiju. Turski predsjednik nedavno je završio gradnju predsjedničke palače u Ankari s više od tisuću soba, želi uvesti polupredsjednički sustav kako bi vladao gotovo neovisno o parlamentu u kojem više nema apsolutnu većinu, zastupnicima namjerava ukinuti imunitet kako bi ograničio njihovo pravo govora, sve koji mu se suprotstave ili progovore o korupciji u vlasti uklanja sa scene svim sredstvima.

Zadnje čime je zgrozio demokratski svijet je izjava kako neće pristati na odgađanje smrtne kazne pučistima, koje je već i prije suđenja proglasio krivima. "Neću ih besplatno hraniti", kazao je. Ni način na koji je javnosti predstavio krivce ne ulijeva povjerenje. Zapovjednika zrakoplovnih snaga doveo je pred kamere državne televizije, s modricama i izudaranog, da prizna kako je on sam zapravo vođa puča. Ni dosad u Turskoj nije bilo previše poštovanja slobode i ljudskih prava prema zapadnim mjerilima. Sve to je zabrinulo Zapad koji, čini se, iako želi savezništvo s njim zbog imigranata te borbe protiv tzv. Islamske države (koju su Erdoganove strukture donedavno zdušno podržavale) više ne želi gledati kroz prste turskom despotu.

Kako su oporbene stranke u Turskoj slabe da bi ga ugrozile, sve više se gleda prema Gülenu koji bi svojim utjecajem mogao, kad se jednog dana Erdoganova samovlast počne raspadati sama od sebe, kao što se inače događa s većinom diktatora, mogao predstavljati platformu koja bi iznjedrila političku alternativu. No Zapad ne želi "zamjensku" vlast koja bi do trona došla vojnim udarom. To su jasno i rekli ovih dana, tako da je za pretpostaviti kako Gülen, kao mogući njihov p ulen, nije imao veze s pokušajem puča.

No Erdoganu je Gülen opasan jer ga s vlasti (takav je odnos snaga) više ne mogu skinuti sekularisti, to može jedino neka grupacija koja ima istu ili barem sličnu islamističku legitimaciju kao i on sam. Inače, Gulenu se u odsutnosti već sudi u Istanbulu zbog događaja s prosvjeda prije dvije godine. Tereti ga se zajedno sa 68 osoba (među kojima je i nekoliko policijskih čelnika) za pokušaj "rušenja vlasti" nasiljem preko "terorističkih organizacija i političke špijunaže". I tada je nakon suzbijanja prosvjeda Erdogan krenuo u "čišćenje" državnog aparata od stvarnih ili navodnih Gulenovih pristaša. Sad je, čini se, zagrabio još dublje. No pitanje je može li vlast koja gubi vjerodojnost u takvim pitanjima gdje je jedini kriterij – odanost – na kraju izići kao pobjednik.