Načelnik zaostale, siromašne ličke općine od nekih 3000 stanovnika naručivši službeni automobil vrijedan pola milijuna kuna samo je potvrdio standardnu praksu zaostale, siromašne europske zemlje kojoj ta općina pripada. Ništa više. 

Njegova samoživost i neosjetljivost nisu, dakle, nikakva novost, ništa na što građani ove zemlje nisu navikli, bolje rečeno oguglali. 

On samo ponavlja ono što je vidio da čini većina njegovih pajdaša iz drugih općina i gradova te ekipa iz prvog ešalona, ona iz županija i s Markova trga. 

Pa ako se svaka nova garnitura u Banskim dvorima počasti novim voznim parkom i novim uredima, sve na račun građana, naravno, zašto to ne bi i načelnik jedne općine. A nije li to ono što svaka nova vlada učini u prvim sekundama mandata - kupe si novi vozni park.

Objašnjenje je uvijek imbecilno. Kažu da će tako uštedjeti na servisu, ili na izmjeni ulja, ili na gumama, ili neku sličnu besmislicu, a zapravo se ne žele voziti u autima u kojima su se vozili njihovi prethodnici. 

Kao da nasljeđuju nihove iznošene gaće i čarape, a ne sjedalo u limenoj napravici. I kao što u hrvatskoj državnoj politici nema kontinuiteta (osim, recimo, u zaduživanju, rasprodaji javnih dobara, zapošljavanju stranačke vojske i povećanju broja nezaposlenih), pa sa svakom novom vladom počinjemo od nule, tako ga nema ni u korištenju službenih vozila, ureda, kompjutora, mobitela...

Koja je razlika, uostalom, između spomenutog načelnika općine i ministra zaštite okoliša Mihaela Zmajlovića, na primjer? Osim što pripadaju prividno zavađenim, nepomirljivim strankama, HDZ-u i SDP-u, ta dvojica su mentalni jednojajčeki.

Kao što su to i njihovi stranačke vođe. Obojica, siroti načelnik i siroti ministar, politiku shvaćaju kao priliku da ugode sebi, da si priušte ono što bi si inače teško mogli priuštiti - sjaj i luksuz.

Jedan si je tako priuštio tisuće četvornih metara novih uredskih prostora, drugi novi automobil. Sve na račun hrvatskih građana, da se ne zaboravi. Njihovoj važnosti i veličini, koju sami sebi pridaju, nikako nisu odgovarali postojeći uredi i postojeći automobil.

Često se pitam što bi bili svi ti ljudi da nema politike? S tim u vezi, sjećam se odgovora nogometaša Liverpoola Petera Croucha na pitanje što bi on bio da nije nogometa? Djevac, odgovorio je mirno nogometaš.

Stvarno, što bi bili Milanović, Karamarko i njihovi najbliži sljedbenici da nije politike? Točnije rečeno, da nije onoga čime se oni bave, a što se potpuno pogrešno naziva politikom. 

Jer politika je, kako je to netko definirao, javna domena ozbiljne rasprave o tome što je dobro društvo i kako ga ostvariti. 

A ovo čime se bave šefovi dvaju najjačih stranaka u Hrvatskoj, od kojih je jedan nažalost premijer, a drugi će ga, nažalost, najvjerojatnije uskoro zamijeniti na tome mjestu, nikako se ne može nazvati ozbiljnom raspravom o tome što je dobro društvo, pa tako i ne mogu raditi na tome da ga ostvare.

Da bi se u političkoj sferi uopće povela rasprava o tome što je dobro društvo i kako ga ostvariti, nužno je da se politikom bave stručni, odgovorni, obrazovani, pošteni, inteligentni, socijalno osjetljivi ljudi, a to u Hrvatskoj nipošto nije slučaj.

Dvije vodeće stranke, naime, utemeljene su na kultu vođe. Zbog toga u stranačkom kadroviranju i napredovanju prednost imaju poslušnici, ulizice, laskavci, riječju - beskičmenjaci. A vrata stranaka i javnih dužnosti čvrsto su zatvorena ljudima od znanja i integriteta. 

Pogledajmo samo sudbine Mirele Holy, Martine Dalić, Drage Prgometa, Antuna Vujića, Ivice Pančića, Aleksandre Kolarić i mnogih drugih, koji su potpuno marginalizirani ili su eliminirani iz stranaka samo zato što su stručni i što imaju kičmu.

Jer nisu bili spremni šutke slijediti besmislenu, jalovu politiku koju nameću stranačke vođe. Jer su se usudili osloniti na vlastito znanje i vlastitu savjest. Zato na hrvatskoj političkoj sceni pameti, znanja, odgovornosti i savjesti više nema ni u tragovima. 

Zato Hrvatska zapravo i nije demokratska zemlja. Umjesto ozbiljnih rasprava o tome kakvo društvo želimo i kako to ostvariti, ovdje se sve svodi na slogane i na direktive s vrha, bilo da je riječ stranačkom vrhu, Banskim dvorima ili Bruxellesu.

Ili još gore - na rasprave o tome tko je veći Hrvat, tko je veći rodoljub, tko više voli hrvatsku himnu, tko je jugonostalgičar, a tko nije, tko je komunist, tko ustaša, a tko udbaš... To ne sliči građenju boljeg društva.

Kad politiku lišite sadržaja, ostane ljuska. Hrvatska politika danas je kulisa ispred koje paradiraju oportunisti i beskičmenjaci. 

Za izgled kulise i maske glumaca zaduženi su marketinški stručnjaci, koji sloganima i debelim namazima medijskih i drugih laži pokušavaju prekriti nesposobnost, lopovluk, bešćutnost i druge nedostatke glumaca, ukratko - pokušavaju nam prodati splačine pod Sacher tortu.

I to im uglavnom dobro ide. Činjenica da za splačine vjerujemo da je Sacherica možda najbolnije potvrđuje tvrdnju kako živimo ne u stvarnom svijetu, nego u svijetu slika. U kojem je sve moguće i logično. 

Pa je tako moguće da se načelnik siromašne općine vozi u automobilu koji si u stvarnom svijetu mogu priuštiti multimilijunaši. U kojem su premijeri, predsjednici države i ministri osobe koje bi u stvarnom svijetu bile... Razmislimo malo o tome što bi ti ljudi bili da nije našeg novca i tzv. politike.