"Ako pčele nestanu s lica Zemlje, čovjeku će preostati samo četiri godine života". Ta se zastrašujuća rečenica desetljećima pripisuje Albertu Einsteinu. Premda nema vjerodostojnih dokaza da ju je slavni fizičar ikada izgovorio, upozorenje koje se krije iza nje danas zvuči ozbiljnije nego ikad. Jer pčele doista nestaju. Ne preko noći, ne sve odjednom i ne na način koji bi čovječanstvo odmah primijetilo, nego postupno, gotovo nevidljivo, iz godine u godinu. A bez njih bi svijet kakav poznajemo izgledao bitno drukčije. Novo veliko znanstveno istraživanje, koje je obuhvatilo gotovo cijelo stoljeće, pokazuje da se rasprostranjenost većine europskih vrsta divljih pčela smanjuje. Nestaju s livada, poljoprivrednih površina i drugih staništa na kojima su nekada bile uobičajene. Slična sudbina pogađa i gotovo polovicu vrsta muha lebdjelica, još jedne iznimno važne skupine oprašivača.

Istraživanje objavljeno u znanstvenom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences (PNAS) temelji se na podacima prikupljanima od 1921. do 2020. godine, a obuhvatilo je čak 88 posto poznatih europskih vrsta divljih pčela i muha lebdjelica. Rezultati su zabrinjavajući: u gotovo svim europskim regijama više je vrsta koje gube svoja staništa nego onih koje se šire. Iznimka je alpsko područje, gdje su zabilježeni drukčiji trendovi. Kako piše britanski The Guardian, posebno zabrinjava stanje u atlantskim i kontinentalnim dijelovima Europe, gdje se raznolikost oprašivača dugoročno smanjuje. Najveća opasnost možda se krije upravo u tome što se promjene ne vide na prvi pogled. Livade i dalje cvjetaju, pčele još uvijek zuje oko cvjetova, a voćke donose plodove. No iza te prividne normalnosti događa se proces koji znanstvenici smatraju ozbiljnim upozorenjem. Na pojedinim područjima ukupan broj različitih vrsta može ostati gotovo nepromijenjen, ali se njihov sastav mijenja. Osjetljivije vrste, koje ovise o određenim biljkama i životnim uvjetima, postupno nestaju, dok njihovo mjesto zauzimaju otpornije i prilagodljivije vrste. Tako priroda naizgled ostaje jednako bogata, iako zapravo postaje sve siromašnija.

Carlos Martínez-Núñez, ekolog iz Španjolskog nacionalnog istraživačkog vijeća i glavni autor studije, upozorava da upravo takve promjene mogu prikriti stvarne razmjere propadanja ekosustava. Čak ni vrste koje se danas uspješno šire nisu nužno sigurne jer se klimatski uvjeti nastavljaju mijenjati, a njihova prirodna staništa nestaju. Znanstvenici zato naglašavaju da se gubitak biološke raznolikosti ne može mjeriti samo brojem potpuno izumrlih vrsta. Jednako je važno pratiti koliko su rasprostranjene i koliko često ih nalazimo na područjima na kojima su nekoć živjele.

Što bi se dogodilo da pčele doista nestanu?

Einsteinova navodna izjava pretjeruje kada sugerira da bi čovječanstvo nestalo u samo četiri godine. No temeljna poruka o važnosti oprašivača ima čvrsto znanstveno uporište. Gotovo 90 posto divljih cvjetnica i više od tri četvrtine glavnih vrsta prehrambenih usjeva barem djelomično ovisi o životinjskim oprašivačima. Među njima su pčele, leptiri, muhe lebdjelice i brojni drugi kukci. Njihov nestanak ne bi značio da bi čovječanstvo odmah ostalo bez hrane. Žitarice poput pšenice, riže i kukuruza uglavnom ne ovise o oprašivanju kukcima. Međutim, proizvodnja mnogih vrsta voća, povrća, orašastih plodova i drugih poljoprivrednih kultura mogla bi biti ozbiljno pogođena. Hrana bi postala manje raznolika, pojedini proizvodi skuplji, a poljoprivredni sustavi osjetljiviji na klimatske i druge poremećaje.

Još teže posljedice mogao bi pretrpjeti prirodni svijet. Nestanak oprašivača ugrozio bi razmnožavanje brojnih biljaka, a time i životinje koje o njima ovise. Pokrenuo bi se lanac promjena čije bi posljedice bilo teško predvidjeti. Posebno je važno razlikovati medonosne pčele, koje se uzgajaju u košnicama, od brojnih vrsta divljih pčela. Mnoge divlje vrste žive samotnjački, gnijezde se u zemlji, drvetu ili drugim prirodnim zaklonima i imaju važnu ulogu u oprašivanju biljaka. Njihov gubitak ne može se jednostavno nadoknaditi povećanjem broja košnica.

Neke vrste nisu viđene desetljećima

Istraživači su otkrili da je 91 posto vrsta zabilježenih tijekom prošlog stoljeća ponovno pronađeno barem jednom između 2001. i 2020. godine. To znači da se preostalih devet posto ne pojavljuje u novijim podacima. Ipak, znanstvenici upozoravaju da to nije dokaz njihova izumiranja. Neke vrste bile su iznimno rijetke i prije stotinu godina, zbog čega ih je moguće previdjeti. No činjenica da se brojne vrste sve rjeđe pojavljuju na područjima na kojima su nekada živjele dovoljno govori o ozbiljnosti problema.

Dosadašnja istraživanja uglavnom su se usredotočivala na nekoliko zemalja sjeverozapadne Europe, ponajprije Veliku Britaniju, Belgiju i Nizozemsku. Nova analiza pokazuje da je problem mnogo širi i da pogađa velik dio europskog kontinenta. Glavni uzroci dobro su poznati: uništavanje prirodnih staništa, intenzivna poljoprivreda, uporaba pesticida i klimatske promjene. Svaki od tih pritisaka dodatno otežava preživljavanje kukaca koji imaju nezamjenjivu ulogu u funkcioniranju prirode.

Znanstvenici upozoravaju da Europa još uvijek ima priliku zaustaviti najteže posljedice. Očuvanje livada, obnova prirodnih staništa, smanjenje štetnog utjecaja pesticida i stvaranje prostora pogodnih za oprašivače mogli bi usporiti ili preokrenuti negativne trendove. Problem je što se nestanak tih životinja događa gotovo neprimjetno. Za razliku od velikih šumskih požara, poplava ili drugih prirodnih katastrofa, propadanje populacija kukaca rijetko izaziva dramatične prizore. Ono se događa polako, tijekom desetljeća. I upravo je zato toliko opasno.

Objava ovog istraživanja vremenski se poklopila s početkom 17. konferencije Ujedinjenih naroda o biološkoj raznolikosti (CBD COP17) koja se održava u armenskom Erevanu. Na skupu se razmatra koliko su države napredovale u ispunjavanju međunarodnih obveza za očuvanje prirode, dogovorenih prethodnih godina. Među najvažnijim ciljevima nalazi se zaštita najmanje 30 posto kopnenih i morskih područja do 2030. godine, obnova 30 posto degradiranih ekosustava te preusmjeravanje ili reforma subvencija koje štete okolišu, čija se vrijednost procjenjuje na 500 milijardi dolara. No dosadašnji rezultati ne ulijevaju mnogo optimizma. Od uspostave Konvencije o biološkoj raznolikosti u Rio de Janeiru 1992. godine države nisu uspjele u potpunosti ostvariti nijedan od prethodno dogovorenih globalnih ciljeva zaštite prirode.