Prošlog su mjeseca Ujedinjeni narodi obilježili Međunarodni dan sjećanja i odavanja počasti žrtvama terorizma izložbom o globalnim žrtvama terorizma u predvorju svog sjedišta u New Yorku. Izložba je bila opsežna i dirljiva, ali imala je upečatljiv propust. Nije bilo niti jednog spominjanja bilo kakvog terorističkog čina protiv Izraelaca, čak ni s obzirom na masovni teroristički napad prošlog listopada koji su počinili Hamas i Palestinski islamski džihad, a koji je rezultirao s 1125 ubijenih i više od 250 talaca.

"Mladi Palestinci indoktrinirani su školama koje vodi UN"

UN je možda oklijevao istaknuti ta brutalna djela zbog vlastitog suučesništva u tom terorizmu. Kao što je dobro dokumentirano, mladi Palestinci su indoktrinirani u mučeništvo i terorizam u školama koje vodi UN; uredi UN-a, škole i medicinske ustanove redovito se koriste za smještaj i zaštitu terorističkih baza; i, što je najšokantnije od svega, zaposlenici UNRWA-e aktivno su sudjelovali u barbarskim zločinima koji su počinjeni 7. listopada.

Ali ova sljepoća prema terorizmu kada je on usmjeren protiv Izraela nije ograničena na izložbe unutar zgrade UN-a. Ona se odražava u samom radu UN-a.

Frapantan primjer je 'Rezolucija o savjetodavnom mišljenju Međunarodnog suda pravde o pravnim posljedicama koje proizlaze iz izraelske politike i prakse na okupiranom palestinskom teritoriju', koja je prošlog tjedna iznesena u Općoj skupštini. Rezolucija, koja nastoji osnažiti neobvezujuće savjetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde (ICJ), pokazuje istu selektivnu sljepoću kao i izložba, brišući svaku naznaku da se terorizam protiv naroda Izraela dogodio.

U svijetu mašte u kojem je ta Rezolucija, Hamas i Palestinski islamski džihad nisu ispalili tisuće projektila na Izraelce iz područja Gaze koje je Izrael napustio. Hezbollah nije lansirao još tisuće raketa iz područja iz kojih se Izrael povukao u Libanonu. Ne pojavljuju se također ni kontinuirani napadi iz Sirije, Iraka, Jemena, Judeje i Samarije (Zapadna obala, kao niti, upadljivo, napadi poticatelja i orkestratora tih država posrednica, Irana. Predstavljajući ovaj lažni scenarij, Rezolucija poziva države da ne daju Izraelu osnovno oružje i streljivo koje mu je potrebno za zaštitu svojih civila, čime je Izraelu uskraćeno pravo da zaštiti sebe i svoje građane, jedno od temeljnih prava svih država, kako je i napisano u Povelji UN-a.

Nonšalantni poziv Rezolucije Izraelu da se bezuvjetno povuče s teritorija s kojih je trenutno napadnut na sličan način zatvara oči pred stvarnošću u kojoj postoje masovne mreže terorističkih tunela i skladišta projektila u Gazi. Ne spominju se mukotrpno ispregovarani sporazumi između Izraela i Palestinaca, koji Izraelu daju pravo da ostane i brani se pred takvim napadima. I kamuflira se jednostavna činjenica da je prije 19 godina u Gazi Izrael učinio upravo ono što je Rezolucija tražila: potpuno se povukao, a rezultat tog povlačenja nije bio mir, već katastrofa. Potreba i pravo Izraelaca da budu zaštićeni od napada samo je jedna stvar prema kojoj je ova Rezolucija slijepa.

Ona iznosi i optužbe za rasnu segregaciju i aparthejd isključivo protiv Izraela, zanemarujući činjenicu da arapski državljani Izraela, koji čine preko 20% stanovništva zemlje, ne samo da imaju jednaka prava prema zakonu, već i aktivno sudjeluju u akademskoj zajednici, poslovanju, i zdravstvu, te služe u Knesetu i Vrhovnom sudu. Upečatljiv je primjer moralnog jaza između dviju strana IDF-ovo spašavanje Farhana Al-Qadija, izraelsko-arapskog muslimana kojeg je Hamas držao u zatočeništvu više od 300 dana.

Rezolucija također ne pokazuje svijest o pravima ili potrebama Palestinaca. Zanemarujući činjenicu da su izraelska poduzeća u Judeji i Samariji ključna za zapošljavanje i prihod Palestinaca i njihovih obitelji, poziva se na ekonomski bojkot. A dok poziva da Hamasov brutalni režim u Gazi nastavi vladati neometano, Rezolucija postaje sudionik u Hamasovom uskraćivanju temeljnih prava Palestincima kroz zloupotrebu škola i bolnica, masovnu krađu međunarodne pomoći i nasilnu represiju slobode govora.

Usto, poziv Rezolucije na sazivanje sastanka visokih stranaka ugovornica Četvrte ženevske konvencije o okupiranim područjima ne prepoznaje da je, unatoč brojnim slučajevima okupacije kroz povijest, takav sastanak sazvan samo u vezi s Izraelom, koji je jedna od rijetkih zemalja koja je primjenjivala odredbe Konvencije u praksi.

Rezolucija je u suprotnosti s temeljnim načelom na kojem su bili utemeljeni svi prethodni mirovni sporazumi i dogovori između Izraela i njegovih susjeda, a to je da se rješenje sukoba može postići samo izravnim pregovorima između dviju strana. Umjesto toga, ova će nas Rezolucija samo još više udaljiti od mira.

Koren: Palestinska samouprava ne teži miru 

Palestinska samouprava, koja je pokrenula Rezoluciju, ne teži miru; njezin je cilj potkopati legitimitet Izraela kroz političke manipulacije. Istinski mir moći će se postići samo izravnim bilateralnim pregovorima, a Palestinska samouprava ne može zaobići tu stvarnost iskorištavanjem međunarodnih sudova.

Međunarodna zajednica treba odigrati važnu ulogu u rješavanju patnje u sadašnjem sukobu. Ali ako želi igrati takvu ulogu, prvi je korak da otvori oči prema stvarnosti. Države koje su istinski zabrinute za narode u regiji trebale bi odlučno odbaciti ovu Rezoluciju, koja ne samo da neće uspjeti približiti mir, već šalje i poruku da, s obzirom na Hamasov terorizam, UN isti radije nagrađuje nego osuđuje.

Hrvatska je bila u dobrom društvu 26 zemalja koje su glasale protiv neobvezujuće Rezolucije Opće skupštine iz prosinca 2022. koja se odnosila na savjetodavno mišljenje ICJ-a. Suzdržane su bile 53 zemlje, a 24 zemlje su bile odsutne tijekom glasovanja. To znači da 103 zemlje nisu podržale tu Rezoluciju Generalne skupštine, za razliku od 87 zemalja koje su glasale za nju. Podrška hrvatske vlade Izraelu visoko je cijenjena u Jeruzalemu. U trenutku pisanja ovog teksta, ne znam kad će se glasanje održati, ali izražavam nadu da će Hrvatska ponovno biti na pravoj strani i glasati protiv.