Sve je izglednije da će Hrvatska do srpnja doseći “plafon” cijepljenja, s maksimalnih 40 posto ukupno cijepljenih građana. To znači da smo daleko čak i od planiranih 50 posto do srpnja, a kamoli od kolektivnog imuniteta od 70 posto, koliko je potrebno za iole lagodniji život najesen.

Drugi je problem, međutim, činjenica da bi nam zbog sve slabijeg odaziva na cijepljenje propasti mogle na tisuće, zapravo stotine tisuća doza cjepiva. Jer samo smo AstraZenece prošle godine naručili 2,7 milijuna i, kako sad stvari stoje, moramo ih u potpunosti preuzeti. To cjepivo, naša je sreća, zapravo, sad dolazi na kapaljku zbog sporije proizvodnje pa nam je ukupno došlo oko 650.000 doza, no što dalje? Može li Hrvatska, smije li, zapravo, gomilati svoje doze, dok drugdje, pa i u nama najbližem susjedstvu, kubure s cjepivom? Cijela je Federacija BiH, tu, preko puta, ukupno dobila, mahom iz donacija, 140.000 doza, dok mi istovremeno samo u ovom trenutku imamo na “lageru” pola milijuna doza.

Nove pak pristižu na tjednoj bazi, a brojke pokazuju da je sve manje onih koji dolaze po svoju prvu dozu. U utorak se, primjerice, cijepilo 27.000 ljudi, od kojih je samo 11.000 došlo po prvu dozu, velika većina po drugu. Takav trend traje već neko vrijeme, od početka lipnja svakako, i pokazuje kako će država ili morati krenuti u žestoku kampanju u korist cijepljenja ili pak doze viška dijeliti onima kojima treba. Pritom, bez nacionalnog predznaka. 
Da, u BiH smo poslali 30 tisuća doza - polovicu u bolnicu u Mostar, a ostatak će biti drugdje preraspodijeljen. Virus nema nacionalnost, ne bi ni cjepivo trebalo imati.