“Nadamo se da je naša mala pacijentica našla utjehu u vječnosti, gdje će biti sigurnija i sretnija nego ovdje. Nažalost, evo, to je epilog.” Ovim je riječima ravnatelj Klaićeve bolnice, dr. Goran Roić, na sam Uskrs obavijestio javnost o tragičnoj smrti 2-godišnje djevojčice iz Nove Gradiške. 

Neslužbeno se navodi da je “majka” (24) preminulu djevojčicu šakama udarala po glavi i cijelom tijelu. “Ocu” (27) također se stavlja na teret zanemarivanje i zlostavljanje sve četvero djece. “Roditelji” ove prerano preminule djevojčice djelomično su priznali krivnju za njene kobne ozljede i već im je određen istražni zatvor. Prema informacijama iz policije, muž je već imao problema s obiteljskim nasiljem. Sumnja se da je pokojna djevojčica bila zlostavljana posljednjih pet mjeseci. Ona je bila kod udomitelja više od godinu dana, a Centar ju je vratio u biološku obitelj na zahtjev “roditelja”. Unatoč službeno zabilježenim znakovima nasilja i upozorenjima, djelatnici Centra nisu odradili svoj posao. Da je bilo pogrešaka, priznali su i ministar Aladrović, čiji je to resor, kao i ravnateljica Uprave za obitelj i socijalnu politiku Marija Barilić.

Cijela regija je opravdano potresena ovim događanjima. Problematično je jedino što je jedan od dominantnijih narativa u javnosti onaj o tome kako smo za ovo svi mi krivi. 

No jesmo li stvarno svi mi krivi? Ja odbijam nasjesti na ovu patetiku kolektivne krivnje. Nismo svi krivi. Isto kao što nismo svi krivi kad sustav obiteljskog nasilnika pusti na slobodu, a žrtva mora strahovati za svoj život. Ili kad ubojica nekoliko ljudi već godinama bezbrižno uživa u ispijanju espressa u centru glavnoga grada. Jesmo li svi krivi kad osuđeni kriminalac s putovnicom u džepu slobodno odšeta preko granice? Ne, nismo. Tvrdnjom da smo “svi mi krivi” samo se daje alibi i opravdanje pravim krivcima s imenom i prezimenom. Jedan od njih je pod pritiskom javnosti konačno smijenjeni Branko Medunić. Javnost zaboravlja da je stranački podobni Medunić prije 15 godina bio izravno odgovoran za još jedan veliki propust u Novoj Gradiški. Iako je Centar za socijalnu skrb kojemu je on bio na čelu godinu dana znao za dvoje djece koja su u školu išla u pelenama, bila izolirana od svijeta i bojala se bilo kakvog kontakta s drugim vršnjacima, ništa nije poduzeo niti je izrekao bilo kakvu mjeru. Ne, definitivno nismo svi krivi. Ovdje ne postoji kolektivna krivnja i odgovornost. Krivci za sve javne propuste imaju svoje ime i prezime te osobnu odgovornost. Jedan od njih je i ministar Aladrović. Zašto ignorira činjenicu da imamo trome i neučinkovite socijalne službe koje dobrim dijelom vode stranački podobni likovi koji ne žele i ne znaju raditi, a sustav im to omogućuje? On je na čelu tog sustava. Nismo mi. Očito je važnije skretati pozornost javnosti s pravih problema i svima onima koji iz crkvene perspektive navodno nisu “nepodobni” zabranjivati posvajanje ove nezaštićene djece. 

Najporaznije u cijeloj ovoj priči je što su nadležne institucije znale za ove probleme, a ništa nisu poduzimale. Ovaj put je ugašen život jedne djevojčice koja pripada najranjivijoj skupini našega društva. Još je poraznije što će roditelji zbog medijske pompe biti kažnjeni, a nekoliko ljudi dobiti otkaze (čitaj: bit će premješteni na novo uhljebničko “radno” mjesto). I to je to. Do nekog sljedećeg skandala. U prilog ovome ide i žalosna činjenica da smo već zaboravili na aferu maloljetničke prostitucije u Domu za odgoj djece i mladeži u Osijeku. I to, nažalost, nije sve. Koliko je ljudi uništeno jer su im nesposobni uhljebi uništili firme i poslovne mogućnosti? Koliko je građana Hrvatske dovedeno na rub egzistencije jer je pohlepnim i nesposobnim rođacima i kumovima trebao posao? Stranački sustav klijentelizma, korupcije i rodijačkih veza jedini je krivac za smrt i propast mnogih u Hrvatskoj. 

Premijer Plenković je još prije četiri mjeseca nakon potresa govorio o “pokušajima demontiranja države”. Ovdje se po ne znam koji put pokazuje da su ovu državu i njezine (važne) institucije demontirali upravo oni koji su zaduženi za njihovo održavanje. Sustavnu demontažu RH odradile su strukture bliske vlasti, a dobrim dijelom i ova Vlada koja se više ne može izvlačiti na nedostatak vremena i mogućnosti. U ovoj nesretnoj tragediji još jednom je isplivalo na površinu kako se ovdje ne poštuju ne samo zakoni RH, nego ni građani ove zemlje. 

U ovoj tragičnoj priči je puno krivice, ali ona definitivno nije naša. Naša zadaća je inzistirati na produktu koji cijeli život plaćamo, a to je pravno efikasna, transparentna i prije svega funkcionalna država. Sve ostalo je demagogija.